Zoran FerićHoće li klinci po europskim gradovima za nekoliko godina umjesto majica sa slikom Ernesta Che Guevare na grudima nositi bradata lica Osame bin Ladena ili Šamila Basajeva? Ovih dana, kada iz škole u sjevernoj Osetiji iznose leševe polugole dječice, suludo je i zapitati se tako nešto. Ali povijest je sito s čudnim rupicama, a ljudska svijest žudi za junacima, iako su ti junaci u većini slučajeva najobičniji ubojice. Ali ubojice s karizmom i nekom velikom idejom u glavi dok drže prst na obaraču i pucaju u leđa malim ljudima. A upravo je to ono što čovjeku u eri apsolutne dominacije kapitala sve više fali. Otkako su ekskluzivni dućani i supermarketi preuzeli ulogu duhovnih palača, a televizija se sve više pretvara u jednu golemu i permanentnu reklamu, traje i na samome Zapadu spontana potraga za onima koji su u stanju rastočiti taj životni model. Pa čak i ako su to demonski antijunaci.

Kad gledamo Dnevnik i čujemo da je eksplodirala još jedna bomba u iraku ili Izraelu, sve su to na neki način stare vijesti, ma koliko žrtve zapravo uvijek bile nove Čini se da je upravo proces transformacije vlastite nesreće u kolektivnu ekstazu jedan od značajnih korijena terorizma danas u svijetuPokolj u beslanskoj školi pokazao je, međutim, da na Istoku, kao i na Zapadu nema ništa novo. A bome ni u povijesti. Često se u povodu ovog strašnog klanja u kojemu je stradalo više od tristo ljudi, a polovica od njih su djeca, ističe kako je upravo ubijanje djece nešto novo u suvremenoj svjetskoj terorističkoj praksi. To možda i jest tako kad se o terorizmu radi, ali pokolji djece su vrlo stara stvar. Kad se rodio Mojsije, faraon je naredio pokolj tek rođene dječice, pa su Mojsija poslali u košarici na krstarenje Nilom. Slično se dogodilo kad se trebao roditi Krist, opet su pobili puno malih Židova. Hitler pak, koji je u plinskim komorama podavio više od milijun djece, odlično se uklapa u čitavu priču. Ubijanje djece s jasnom političkom pozadinom zapravo je jedna vrlo stara strategija koju su teroristi u Osetiji primijenili kako bi skrenuli pažnju svijeta na svoj problem. I uspjelo im upravo zato što svjetska javnost tako jednodušno smatra da je djecoubojstvo neprimjereno strašan čin. Kao da se nekom tamo Basajevu ili Doku Umarovu, čija su imena dovoljno egzotična da postanu na Zapadu i junaci stripova, učinilo da su otimanje aviona, automobili bombe, eksplozije po robnim kućama ili vlakovima već prilično deplasirane radnje i da se svijet na neki perverzan način već navikao na takve događaje. Kad gledamo dnevnik i čujemo da je eksplodirala još jedna bomba u Iraku ili Izraelu, da se netko raznio na autobusnoj stanici, sve su to na neki način stare vijesti, ma koliko žrtve zapravo uvijek bile nove. Modus operandi je postao demode. Da bi se razbila ta globalna ravnodušnost, trebalo je, dakako, nešto strašnije. A u svijesti civilizacije koja se naziva zapadnom i kojoj pripada, dakako, i Rusija, ubojstvo djeteta je najstrašniji čin. Za razliku od tradicionalnih patrijarhalnih društava gdje je centar obitelji otac, centar suvremene obitelji je upravo dijete. Njemu se daju najbolji komadi mesa, radi djeteta se slave rođendani i blagdani, dječji životi postali su svetinja. To se na Zapadu, dakako, poklapa i s demografskim odumiranjem. Što je u obitelji djece manje, to ona zauzimaju važniji položaj i pretvaraju se na neki način u središnju figuru obiteljskoga života i djelovanja svih njenih članova. Pokolj u Osetiji upravo je udarac u to osjetljivo mjesto i zato je realiziran. Kao što u svakom novom hororu manijak mora raditi sve strašnije stvari da bi film bio zanimljiviji, tako su i teroristi prisiljeni u javnosti koju oblikuju mediji pratiti ovu potrebu za stalnim i sve bržim intenziviranjem uzbuđenja. Da bi se nekoga trgnulo iz njegova virtualnoga svijeta između reklame za deterdžent i sapunice, najefikasnija stvar je u ovome trenutku upravo pokolj djece.

No nije li sada upravo pokolj djece politički neproduktivan jer izaziva jednodušnu osudu? Ruski analitičari i sam predsjednik Putin kažu da je cilj bio izazivanje mržnje jer jedna ovakva klaonica ne zastarijeva. Ona trajno ostaje zapisana u svijesti djece koja su preživjela, a onda se pretvara u jednu veliku priču o patnji i prenosi dalje. Nema boljeg načina za izazivanje trajne i duboke mržnje od ubijanja djece. A cilj akcije je, navodno, destabiliziranje regije. To su vjerojatni politički i racionalni ciljevi. Međutim, jedan od značajnih motiva za terorističke operativce, njihovo vrbovanje i djelovanje je zapravo osveta. To jasno pokazuju čečenske “crne udovice”. Oni kojima je netko drag poginuo ili su svojim očima vidjeli nasilje nad najbližima, nerijetko ostaju trajno kontaminirani mržnjom. Tako je s IRI-nim i baskijskim teroristima, kao i s palestinskim samoubilačkim napadima. Ovakvome terorističkom činu, koji je, među ostalim i osveta, uvijek prethodi nekakav pokolj. I tako se pokolji razmnožavaju.

Osvetoljubivost i bijes pojedinca ne može se, međutim, pretvoriti u tako razoran terorizam sama od sebe. Potrebna je ovdje i snažna ideološka pozadina koja će instrumentalizirati individualne ljudske tragedije a njihovu samodestruktivnost i žudnju za žrtvovanjem pretvoriti u smrtonosno oružje. Fran Višnar govori da treba suzbijati korijene terorizma te da je njihova fizička likvidacija samo oblik aspirina koji ublažuje tegobe, a ne liječi bolest samu. Čini se da je upravo proces transformacije vlastite nesreće u kolektivnu ekstazu jedan od značajnih korijena terorizma danas u svijetu. Osim toga terorizam zbog svojih ciljeva treba proizvesti junaka čiji će bunt i djelovanje probiti sve granice zadanoga morala, sažaljenja ili samilosti. Junaka koji će, zapravo, biti antijunak što ga Zapad u posljednjem stoljeću toliko voli. Bradatoga Carlosa ili Billyja Kida. I onda će majice s njihovim likovima u širu prodaju. A i preživjela dječica će možda postati junaci na svojoj strani. Klanje se, dakle, nastavlja i povijest može mirno teći dalje sa svojim svetim rijekama od krvi.

U kolumni u prošlom broju Nacionala potkrala mi se jedna upravo groteskna pogreška. Naime, napisao sam da u Zagrebu postoji ulica ustaškog doglavnika Mile Budaka, a to je, ustvari, ulica koja je dobila ime po narodnom heroju i antifašistu Divku Budaku, kojega su upravo ustaše ubile u Kerestincu. Ispričavam se čitateljima Nacionala i, naravno, svim građanima koji nikada ne bi dopustili da Zagreb dobije ulicu s imenom ustaškoga doglavnika.