Objavljeno u Nacionalu br. 851, 2012-03-06

Autor: Dean Sinovčić

David Cronenberg

Freud nam je otkrio seksualne perverzije

Slavni redatelj ekskluzivno govori o novom filmu 'Opasna metoda' s Viggom Mortensenom u glavnoj ulozi, kako se snalazi u Hollywoodu i zašto je režija opasna profesija

'U filmu trebate slavnog glumca jer ćete jedino tako dobiti novac''U filmu trebate slavnog glumca jer ćete jedino tako dobiti novac'Kad su u proteklih desetak godina razni svjetski magazini birali najbolje redatelje svih vremena, pri vrhu se nalazilo ime 69-godišnjeg kanadskog redatelja Davida Cronenberga. Ništa čudno, jer kad se Cronenberg krajem 70-ih i početkom 80-ih uspinjao s filmovima strave i užasa, smatrali su ga majstorom tog žanra. U drugoj polovici 80-ih počeo je miješati stravu sa znanošću, što se najbolje vidjelo u dva briljantna filma, "Muha" s Jeffom Goldblumom i "Smrtonosni blizanci" s Jeremyjem Ironsom. Njegov se interes 90-ih mijenja pa se bavi psihologijom između likova u filmovima "Sudar" (nagrada žirija na festivalu u Cannesu), "ExistenZ" i "Pauk", a 2005. i 2007. režirao je dva iznimno hvaljena trilera, "Povijest nasilja" i "Ruska obećanja", oba s Viggom Mortensenom u glavnoj ulozi.
Lani je Cronenberg režirao novi film, u kojem ponovo surađuje s Mortensenom, a koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u hrvatskim kinima, "Opasnu metodu", o odnosu između Sigmunda Freuda (Viggo Mortensen), Carla Junga (Michael Fassbender) i Sabine Spielrein (Keira Knightley) početkom prošlog stoljeća. Utemeljitelj psihoanalize Freud i Jung prvi su se put susreli 1907. u Beču. Njihova intenzivna suradnja, koja je trajala do 1913. godine, i uloga Sabine Spielrein, ruske Židovke, jedne od prvih žena koje su se bavile psihoanalizom, tema je Cronenbergova filma prema drami "A Talking Cure" Christophera Hamptona. Povodom tog filma razgovarali smo, ekskluzivno za Nacional, s Davidom Cronenbergom, koji i u 69. godini iznenađuje tjelesnom i mentalnom vitalnošću.


Što ste iznenađujuće otkrili o Freudu i Jungu pripremajući se za snimanje "Opasne metode"?
- Sve što sam saznao bilo je iznenađujuće, to i jest jedan od razloga za snimanje filma. Kad snimate nečiju biografiju, jasno je da ćete otkriti stvari koje dosad nisu bile poznate, jasno je da ćete te ljude pokušati vratiti u život. To su ljudi koje biste željeli upoznati, pratiti ih i analizirati, vidjeti, čuti, shvatiti kako razmišljaju. Za to je potrebno podrobno istraživanje, kudikamo dublje od običnog čitanja knjiga o njima. Treba otkriti kakvu je odjeću nosio, kakve cipele volio, koliko cigara je Freud pušio, a pušio je 22 dnevno, kakvu vrstu cigara itd. Viggo Mortensen i ja neprestano smo izmjenjivali elektroničku poštu s fotografijama cigara i zaključili da se takve cigare više ne proizvode pa smo upotrijebili one njima najsličnije. Onda smo doznali da si Freud nije mogao uvijek priuštiti svoje omiljene cigare. I tako se jedno otkriće nadopunjavalo drugim, i glumac i redatelj otkrivali su detalje da što bolje ožive neku osobu.

Koje je vaše mišljenje o Freudu?
- Freudov život i karijera ciklički su se mijenjali. Psihijatrima je svojedobno lakše bilo prepisati lijekove umjesto da se bave psihoanalizom jer je bilo teško zarađivati tako što bi jedan sat proveli u razgovoru s pacijentom. Freud je imao financijskih problema razvijajući psihoanalizu, a razvoj lijekova donio je shvaćanje da je lakše uzeti tablete protiv depresije umjesto da čovjek razgovara o svojim problemima. Ali prije 15 godina ljudi su se počeli vraćati Freudu zbog magnetske rezonancije, medicinske slike mozga, na kojoj se moglo primijetiti nešto što zovu "nesvjesnim mislima". Postoji silna misaona aktivnost mozga koje nismo svjesni. Freud je, dakle, bio u pravu. Nije imao magnetsku rezonanciju, ali je imao intuiciju i shvaćao je pacijenta. Nešto poput Einsteina, koji je imao teorije o vremenu i prostoru, ali nije imao tehnologiju koja bi potvrdila da je u pravu. Poslije je tehnologija potvrdila da je bio u pravu.

Freudove teze bile su naizmjence prihvaćane i odbacivane, pa opet hvaljene.
- Drama osobe koja je pokušala shvatiti samu sebe i ono što nitko prije nje nije shvatio, to je uzbudljiva tema za svakog dramatičara. Ono što su Freud i Jung činili prije 100 godina smatralo se nevjerojatnim, to je bilo nešto revolucionarno. Svatko od nas poznaje nekoga tko je bio na terapiji i smatramo to sasvim normalnim. Ali u to vrijeme to se smatralo nečim opasnim. Američki psiholog William James rekao je, nakon što je slušao Freudovo predavanje u Americi, da je Freudova analiza snova najopasnija metoda. Pazite, to je bilo u doba prije I. svjetskog rata, u doba Austro-Ugarske, mislilo se da je situacija stabilna, da je društvo prosperitetno, da je napredak u ljudskoj evoluciji itekako primjetan i da će ljudi biti sve racionalniji, a Freud je rekao da je to sasvim pogrešno razmišljanje, da se ispod te tanke površine kriju nasilne i destruktivne snage među ljudima koje se ne smiju ignorirati. Prvi svjetski rat pokazao je da je Freud bio u pravu, ta divna europska civilizacija bila je potpuno uništena, a ubrzo je uslijedio i II. svjetski rat. Ali ljudi Freudu nisu vjerovali, to ih je previše uznemirivalo. Nadalje, on je govorio o seksualnim maštarijama, i to potkraj 19. stoljeća, u viktorijansko doba. Govorio je o incestu, o djeci koju su seksualno iskorištavali njihovi roditelji, što se tada smatralo nezamislivim, nešto o čemu se nije smjelo govoriti. Zato, ponavljam, Freudova otkrića uspoređujemo s Einsteinovima.

Jeste li ikada posjetili psihijatra, predali se psihoanalizi?
- Ne, nikada, jer mi to nikada nije trebalo. Ja sam najnormalnija osoba koju ste ikada upoznali.

"Opasna metoda" vaša je treća suradnja zaredom s Viggom Mortensenom, ali ovaj put on nije, kao u prethodna dva filma, akcijski junak koji malo govori, nego sasvim suprotno. Jeste li mu namjerno htjeli dati priliku da se pokaže u drukčijem svjetlu?

- Nisam razmišljao na taj način. Snimanje filma nije nogometna utakmica gdje trener kaže igraču "dat ćemo ti šansu", nego je pitanje tko bi mogao biti zanimljiv u ulozi nekoga za koga se misli da je o njemu sve opće poznato. Kako pokazati nešto što dosad nije pokazano? Tada možete odabrati glumca koji bi bio očit izbor, ali i nekoga tko je neobičan izbor. Ljudi koji poznaju Freuda i njegov rad kažu da je bio vrlo zgodan, tjelesno jak i karizmatičan. Ujedno i vrlo zabavan i pametan. Dakle, Viggo Mortensen, sjajan glumac kojeg poznajem jako dobro, pravi je izbor za ulogu Freuda. Čak ako nekog glumca i volite, to ne znači da mu automatski trebate dodijeliti svaku ulogu. Izbor glumaca vrlo je zafrknuta i teška stvar. Ako ne znate odabrati prave glumce, nećete biti dobar redatelj. Ako odaberete pogrešne glumce, ne možete s njima napraviti dobar film. Osim toga, ne postoji vodič za izbor glumaca, ne postoje pravila, sve se temelji na intuiciji. A može se pojaviti i problem da trebate slavnog glumca jer će te jedino tako dobiti novac za film. Ako trebate 100 milijuna dolara za film, morate angažirati Toma Cruisea ili Brada Pitta. Moj film stajao je neusporediv manje, imao sam širinu u odabiru glumaca, ali nisam mogao odabrati nekog potpuno nepoznatog. Tada vam preostaje još samo jedan problem - što ako se glumcu kojeg želite ne sviđa uloga koju mu nudite. Kad vam to kažem, jasno vam je zašto nisam krenuo s idejom "hajde da Viggu damo šansu u drukčijoj ulozi".
Kritika je rekla da "Opasna metoda" nije klasični Cronenbergov film jer je povijesni i biografski. Slažete li se?
- Uvijek me iznenađuje briga ljudi za to. Ja se ne brinem. Nije me briga, nebitno je, to je moj film jer sam ga ja napravio. Kraj priče. Nitko ga ne bi mogao napraviti ovako kako sam ga ja napravio. Filtriran je kroz moj živčani sustav, moj intelekt, moje emocije, to je moj film. Uopće ga ne uspoređujem sa svojim ostalim filmovima, uvijek sam koncentriran na film koji tog trenutka radim. Oni koje sam napravio su prošlost, zašto da se brinem o njima?

Smatra se da nije vaš tipičan film jer se u njemu puno govori, što nije odlika vaših prijašnjih filmova.
- Nikad se nisam bojao ljudskog govora, za mene je to bit filma. Pa nije bit filma ludo brza montaža scena, nego ljudsko lice koje govori. Krenimo od rođenja djeteta, dijete je uvijek fascinirano licem, dijete vas može beskonačno dugo gledati u lice. Da, u mojim filmovima češći je krupni plan nego kod mnogih drugih redatelja, ali moji glumci nevjerojatno dobro izgledaju i govore.

Karijeru ste krajem 70-ih i početkom 80-ih izgradili na filmovima strave, a 90-ih ste mijenjali žanrovski interes. Kako danas birate filmske teme?
- Nemam popis tema koje bih želio obraditi. Nedavno sam počeo snimati novi film, "Cosmopolis", i prvi put mi se dogodilo da snimam filmove jedan za drugim. To se dogodilo tako što mi je portugalski producent Paulo Branco prišao na filmskom festivalu u Torontu prije nego što sam napravio "Opasnu metodu". Došao je sa svojim sinom i rekao mi: "Moj sin misli da bi bilo najbolje da vi režirate ovaj film koji bi se temeljio na ovoj knjizi." Dao mi je knjigu koju je napisao Don DeLillo. Čitao sam druge njegove knjige, ali tu nisam, do tada nisam ni znao da ta knjiga postoji. Pročitao sam je u dva dana i pristao snimiti film. Knjiga je vrlo neobična, ali tako vam je to, ideja za film može vam doći s nekoliko strana, iz novinskog članka, iz scenarija koji vam agent pošalje ili iz knjige koja se pojavila niotkud. Ili iz kazališne drame "Talking Cure" koja je bila osnova za "Opasnu metodu". Ne postoji želja da snimim određeni žanrovski film, nikad nisam rekao "moram snimiti vestern".

Zašto smo čekali četiri godine da snimite novi film?
- Zato što je režija opasna profesija, vrlo je lako raditi na nekom filmu godinu dana, a zatim nestati. I ništa ne prikazati, čak ne biti plaćen za obavljeni posao. U mom slučaju, nakon što sam 2007. snimio "Ruska obećanja", spominjalo se snimanje nastavka tog filma, ali od toga nije bilo ništa. Više se i ne sjećam što se nakon toga događalo, iako mi se uvijek sviđala ideja da, poput Woodyja Allena, snimam jedan film godišnje. I sad mi se to dogodilo, 2011. završio sam "Opasnu metodu", a 2012. dovršit ću "Cosmopolis". Ali sve to dogodilo se slučajno, takve se stvari ne mogu kontrolirati.

Zar u tom razdoblju nije bilo najava kako ćete režirati remake vlastitog filma "Muha"?
- To mi je predložio 20th Century Fox. Napisao sam scenarij, ali su nastali problemi s proračunom, a to trebate pitati ljude iz 20th Century Foxa. Uglavnom, taj je projekt sada mrtav. Bespotrebno sam potrošio vrijeme na pisanje scenarija za film koji se neće snimati.

Budući da ste se proslavili krajem 70-ih i početkom 80-ih, kad visina proračuna filma nije bila toliko važna, dok se danas sve vrti oko proračuna, kako se snalazite u današnjem Hollywoodu?
- I tada je proračun bio bitan, ali proračuni nikad nisu bili toliki kao danas. Sve je to prolazilo kroz određene faze. Kad je 1969. snimljen film "Goli u sedlu", svatko tko je htio snimiti film o drogi i hipijima mogao je dobiti novac. To je trajalo dvije godine jer su nakon toga ti filmovi počeli gubiti novac pa ih nitko nije htio financirati. Sada, zbog ekonomske krize koja je pogodila i Hollywood, ne možete dobiti američkog financijera nego nezavisni producent najavi snimanje filma s određenim glumcima, proda filmska prava unaprijed diljem svijeta osim u Americi, a s dobivenim novcem počne se snimati film. Potom s gotovim filmom traži distributera u Americi. Tako je snimljena "Opasna metoda" koju je, kad je završena, za Ameriku kupila kompanija Sony Classic.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika