Barack Obama odustao je od strategije ignoriranja republikanskih predizbora zbog dosad nezabilježenog rasta cijene benzina u SAD-uJavno su ga optuživali da je izdajica, on je šutio. Putovali su po državi i nazivali ga komunistom, rugali se njegovu muslimanskom podrijetlu i izmišljali sulude teorije o tome da je njegov rodni list krivotvoren, on nije reagirao. Krivili su ga za sve probleme u državi, od nezaposlenosti preko porasta broja imigranata do kriminala, on ih je ignorirao. Obećali su da će ga uskoro smijeniti i popraviti sve njegove greške, on je ostao ravnodušan. Dosad. Nakon gotovo godinu dana žestoke kampanje američkih republikanskih predsjedničkih pretendenata, Barack Obama prvi je put reagirao na jednu od kritika koje su mu upućene. Suočen s optužbama da je njegova energetska politika ključni uzrok rapidnog rasta cijena naftnih derivata u SAD-u, svojim je protivnicima oštro poručio da mjere koje predlažu "nisu dio razumne energetske strategije, nego parole koje se mogu lijepiti na branike automobila". Zašto je američki predsjednik odlučio odstupiti od svoje strategije ignoriranja republikanskih predizbora, koje se prethodnih mjeseci, usprkos puno težim napadima, disciplinirano držao?

Uzrok Obamine nervoze je nezapamćen rast cijena benzina u SAD-u. Galon (3,78 litara) benzina na tamošnjim crpkama trenutačno se prodaje za 3,70 dolara - oko 21 kunu. Ta cijena, najviša u povijesti za ovo doba godine, udvostručila se otkad je Obama došao na vlast, a samo u veljači porasla je za 41 cent po galonu. Predsjednikova nervoza je razumljiva. Još od Jomkipurskog rata 1973., kad je zbog embarga Organizacije država proizvođača nafte (OPEC) svijet pretrpio prvi naftni šok, popularnost američkih predsjednika izravno je povezana s cijenom naftnih derivata. Štoviše, to je jedan od najpreciznijih indikatora trendova na tamošnjoj političkoj sceni. Pravilo je jasno: ako želi osvojiti i drugi mandat, američki predsjednik mora se pobrinuti da na kraju prvoga cijena nafte bude niža nego kad je došao na vlast. U devet od deset prošlih američkih predsjedničkih izbora, kad je cijena benzina na kraju mandata bila viša, vladajući predsjednik je izgubio. Jedini koji je u takvim okolnostima uspio pobijediti bio je George W. Bush 2004., ali u tom njegovu mandatu, iako je država sudjelovala u dva rata, cijena je porasla jedva za 9 centi. Obama očito ima problem, pogotovo zato što ljeti zbog ekoloških regulativa tamošnje naftne kompanije moraju proizvoditi i prodavati kvalitetnije gorivo koje je u pravilu skuplje, pa će cijena još rasti. Da taj rast ugrožava rejting aktualnog predsjednika, svjedoči i to što prvi put od prosinca 2011. obje velike američke agencije za istraživanje javnog mnijenja, Gallup i Rasmussen Report, utvrđuju da je potpora njemu manja nego trenutačnom republikanskom favoritu Mittu Romneyju. Da bude gore za Obamu, 16 je posto više Amerikanaca koji ne podržavaju njegovu politiku od onih koji je podržavaju.

U takvim okolnostima razumljivo je zašto je Obama oštro odgovorio na kritike, ali, osim takve retorike, teško je vjerovati da američki predsjednik ima rješenje za problem s kojima je suočen, ništa više nego hrvatska vlada ili vlada bilo koje druge države koja ovih tjedana muku muči s rastućim cijenama naftnih derivata. Ipak, za razliku od Radimira Čačića i Slavka Linića, koji su hrvatskim građanima mirne duše mogli poručiti da rješenja nemaju, očito svjesni da taj globalni problemi uvelike nadilazi objektivnu razinu njihove moći i utjecaja, Obamu bi moglo uništiti čudovište koje je sam stvorio.
Iako američki mediji uglavnom visoke cijene nafte tumače kao posljedicu zaoštravanja odnosa između SAD-a i Irana, ključni uzroci rasta cijene tog energenta, prije nego u američkoj vanjskoj politici, mogu se naći u tamošnjoj ekonomskoj politici. Suočen s katastrofalnim posljedicama financijske krize i recesije, Obamin ekonomski model bio je, u suradnji s američkom centralnom bankom Fed, u ekonomiju uliti stotine milijardi dolara, gotovo bez kamata. Plan je bio jednostavan: potaknuti oporavak financijskog tržišta, što bi izazvalo pad kamata i rast kreditiranja u realnom sektoru, a to ekonomski rast i otvaranje novih radnih mjesta. Suočena sa zlokobnom statistikom da nijedan američki predsjednik od Franklina Roosevelta nije bio ponovo izabran ako je nezaposlenost bila veća od 7,2 posto, Obamina administracija plan je provodila rigidno. Fed je na tržište pustio toliko jeftinog novca da su čak i kamate na vladine 10-godišnje obveznice pale na historijski najnižu razinu od 2 posto. Logična posljedica tiskanja tolikog novca bila je njegova devalvacija, gubitak vrijednosti. Od tog gubitka ulagači se uvijek pokušavaju zaštititi ulažući u robe stabilne vrijednosti, zlato, srebro, druge metale, rude, pa tako i naftu. Cijena svih tih roba lani je zbog povećanog interesa rasla, no tek potkraj 2011 cijena nafte počela je ozbiljnije rasti. Problem je u tome što nafta, za razliku od zlata i ostalih plemenitih metala, utječe na cijenu cijelog niza drugih roba i usluga, a služi i kao bazična cijena za određivanje cijene svih drugih energenata. Ako previše poskupi, postaje opterećenje za ekonomiju. Iako postoje razni proračuni, najčešće se smatra da si ni jedna država dugoročno ne može priuštiti da na energiju troši više od 9 posto svog bruto društvenog proizvoda. Upravo zato razdoblja previsoke cijene nafte obično ne traju jako dugo, nego nagli rast cijena izazove ekonomsku recesiju, a recesija zbog pada potražnje i nagli pad.

To se dogodilo 2008. kad je cijena nafte sredinom godine pod utjecajem velike potražnje i rata u Libanonu porasla do rekordne razine od 145 dolara, ali je već do kraja godine pala na 40 dolara. Naznaka da se opet formira takav balon sve je više. Na najvećim američkim burzama nafte, u New Yorku i Chicagu, u proteklih mjesec dana promet je porastao za 20-ak posto, a cijena nafte od početka godine za 16 posto. Prijeti li ponavljanje 2008. godine?

Taj scenarij sve je vjerojatniji, no teško je vjerovati da Obama i njegovi suradnici nisu svjesni opasnosti. Problem je samo to što jasnog rješenja nema. Zahvaljujući ekspanzivnoj monetarnoj politici, Obama je proteklih mjeseci postizao značajne uspjehe. Nezaposlenost je padala i brže nego što se očekivalo, u značajnom su porastu novoosnovane kompanije, a vrijednost najvažnijeg američkog burzovnog indeksa Dow Jones udvostručila se od ožujka 2009. Da zaustavi rast cijena benzina, američka centralna banka morala bi povisiti kamatne stope, a to bi vjerojatno usporilo ili potpuno zaustavilo ciklus rasta koji je počeo. Ipak, ako cijena nafte previše poraste, ekonomski će rast stati što god učinila američka vlada. Čini se da je Obama prisiljen kockati se i nadati da će ekonomija nastaviti rasti barem do izbora, a eventualni balon puknuti tek poslije.
Da situacija za američkog predsjednika bude još gora, cijelo vrijeme mora pratiti efekte svoje politike u Europi. Očito je da ekspanzivna monetarna politika SAD-a rezultira i povećanjem cijene nafte u Europi. Brent, referentna europska vrsta nafte, proteklih je tjedana također poskupljivala. S druge strane, kako je euro slabio prema dolaru, njena eurizirana vrijednost prošlog je tjedna iznosila 93,35 eura za barel, što je najviša cijena te nafte u povijesti. Ta bi se cijena vrlo brzo mogla pokazati prevelikim opterećenjem za krhku ekonomiju EU, koja se još nije oporavila od dužničke krize. Jasno je da bi ista ona politika koja rezultira gospodarskim rastom u SAD-u u Europi mogla donijeti novu recesiju. Za SAD taj bi scenarij također mogao biti katastrofalan, jer na Europu otpada 20 posto američkog izvoza, a tamošnje multinacionalne kompanije oko četvrtinu svojih prihoda ostvaruju preko svojih europskih podružnica. Poprilično je izvjesno da bi recesija u Europi izazvala i recesiju u SAD-u. I to je ishod koji, barem do izbora potkraj godine, Obama želi izbjeći, a da njegovo balansiranje bude još teže, tu je i situacija s Iranom.
Embargo SAD-a i EU na kupnju iranske nafte i spekulacije o mogućem vojnom napadu na tu zemlju uistinu su poslužile kao početni impuls za rast cijena nafte, no globalna opskrba zasad nije poremećena. Dapače, iranska proizvodnja u veljači je bila ista kao i u siječnju, te svakom od šest prethodnih mjeseci. Ukupna OPEC-ova proizvodnja bila je na najvišoj razini od 2008. S druge strane, rast potrošnje nafte u 2012. prema podacima Međunarodne energetske agencije bit će manji nego što se očekivalo zbog manjeg globalnog ekonomskog rasta. U takvim okolnostima efekti najavljenog embarga na uvoz iranske nafte ne bi trebali biti dramatični. SAD ionako gotovo i nije uvozio iransku naftu, dok je Europa uvozila manji dio, i to uglavnom mediteranske zemlje. Iako na EU otpada oko 18 posto iranskog izvoza, budući da embargo nije globalan, postavlja se pitanje koji mu je uopće smisao. Može se pretpostaviti da će Iran naftu koju je inače prodavao u Europu preusmjeriti svojim ostalim velikim kupcima Kini, Indiji i Japanu.

Kina je samo u veljači uvezla oko 23 milijuna tona nafte, što je treći najveći mjesečni iznos u povijesti, dok je Indija uvezla 18 milijuna tona, 23 posto više nego godinu dana prije. Kako Kina želi udvostručiti svoje strateške rezerve nafte, planira povrh uobičajene potrošnje do početka iduće godine uvesti daljnjih 168 milijuna tona. Pretpostavlja se da će Kina krajem godine smijeniti SAD na položaju najvećeg svjetskog uvoznika nafte. Japan pak ogromnim količinama nafte kompenzira nedostatak električne energije iz nuklearnih elektrana koje su zatvorene nakon katastrofe u Fukushimi prije godinu i pol. Iako će Japan zbog američkog političkog pritiska također ograničiti uvoz iz Irana, potpuno je jasno da Iran ne bi trebao imati problema u pronalaženju kupaca za svoju naftu i nakon 1. srpnja kad embargo stupi na snagu. To neće biti tehnički i logistički jednostavno, ali ako i iranska proizvodnja bude smanjena, ta količina ne bi trebala znatno utjecati na globalno tržište. Naprotiv, budući da će Iran biti prisiljen naftu nuditi drugim državama, logično je očekivati da će je prodavati uz popust u odnosu na tržišnu cijenu, što bi moglo utjecati i na globalno snižavanje cijena. Najveće žrtve ovog embarga mogle bi biti naftne kompanije iz Italije, Grčke i Španjolske, koje su uvozile naftu iz Irana. Svaka nafta ima nekoliko ključnih fizikalnih svojstava, kao što su API težina i količina sumpora, prema kojima se programiraju rafinerije u kojima se takva nafta prerađuje. One rafinerije koje su prerađivale naftu iz Irana neće je moći zamijeniti bilo kojom vrstom nafte, nego samo onom sličnih svojstava. U Iranu se proizvode dvije glavne vrste nafte, Iran Light i Iran Heavy. Za prvu su najbolje zamjene Arab Light, koja se proizvodi u Saudijskoj Arabiji, i nafta iz Omana. Drugu iransku vrstu mogu zamijeniti Arab Medium, također iz Saudijske Arabije, te iračke nafte Basra Light i Kirkuk. Ipak, sve te vrste u pravilu su nešto skuplje od iranske nafte, a budući da su rafinerijske marže ionako proteklih godina iznimno niske, za neke rafinerije taj bi se dodatni trošak mogao pokazati prevelikim.

Prije nekoliko dana objavljeno je da će talijanska tvrtka Saras, unatoč embargu, zadržati 10 posto opskrbe iz Irana, a talijanski premijer Mario Monti u Bruxellesu je lobirao za odobravanje iznimki pojedinim talijanskim tvrtkama, tvrdeći da će embargo njegovoj zemlji izazvati golemu ekonomsku štetu (vrlo poučno u kontekstu Inina povlačenja iz Sirije zbog sankcija!). Ipak, pad proizvodnje nafte u Iranu, ako ga i bude, teško će znatno utjecati na globalnu opskrbu, pogotovo stoga što su globalne zalihe ove godine rasle. To znači da je proizvodnja ipak bila nešto veća od potražnje, no ako je to tako, zašto cijena raste? Uzrok je očito u spekulativnom trgovanju, potaknutom puštanjem velikih količina novca na tržište iz američke središnje banke, ali i drugih banaka.
Vidjevši da američki model oporavka od krize pokazuje rezultate, ekspanzivni model politike s puštanjem jeftinog novca na tržište preuzele su i neke centralne banke koje su mu se isprva protivile, poput Europske centralne banke (ECB). Sredinom prosinca ECB je europskim bankama posudio 489 milijardi eura, a krajem veljače još 529 milijardi. Ukupno više od bilijun eura izdano je bankama uz kamatu od samo 1 posto, a iako je šef ECB-a Mario Draghi tvrdio da se taj novac daje pod uvjetom da ga banke iskoriste za kreditiranje građana i poduzeća, ne postoji sustav nadzora što će bankari s tim učiniti. Zapravo, logično je pretpostaviti da će novac uložiti onamo gdje im se najviše isplati, a kako i vrijednost eura posljednjih mjeseci pada, trenutačno najbolji način za zaštitu od tog trenda je ulaganje u naftu. Izvjesno je da bi cijena nafte idućih mjeseci mogla nastaviti rasti.

Korelacija inflacije, dostupnosti jeftinog kapitala i cijena nafte poznata je već desetljećima. Jedna je od temeljnih zakonitosti globalnog tržišta nafte: jak dolar, jeftina nafta - slab dolar, skupa nafta. Utoliko je nastanak novog cjenovnog balona bio očekivan, ali postoji više razloga zbog kojih su Obama i njegovi suradnici podcijenili njegove posljedice. Prvi je svakako vezan za dugoročnu američku politiku diverzifikacije uvoza nafte. Iako je to u svjetskoj javnosti prošlo prilično nezabilježeno, SAD je u posljednja dva desetljeća znatno smanjio svoju ovisnost o nafti s Bliskog istoka. Oko 70 posto svojih potreba podmiruje iz uvoza, ali samo 25 posto tog uvoza dolazi s Bliskog istoka. Izuzme li se Saudijska Arabija, s kojom SAD ima posebne političke i gospodarske odnose, ispada da samo 10 posto uvezene nafte u SAD dolazi s tog rizičnog područja. Najveći dio američkog uvoza danas otpada na Kanadu, Meksiko i Venezuelu, a zanimljivo je i da je prošle dvije godine, nakon više od 30 godina, porasla proizvodnja nafte unutar samog SAD-a. Nadalje, zbog pada domaće potrošnje prouzročenog krizom, u 2011. prvi put u 62 godine iz SAD-a je izvezeno više naftnih derivata nego što je uvezeno. Veći dio tih derivata jest bio proizveden iz uvozne nafte, ali taj pozitivan trend utjecao je na mnoge američke ekonomiste da pomisle kako je SAD otporniji na globalna naftna kretanja od ostatka svijeta.

U tu zabludu, čini se, povjerovao je i Obama, iako ne posve neosnovano. Zahvaljujući opisanim promjenama, cijena nafte u SAD-u u posljednjih je godinu dana znatno niža nego u Europi. Razlike između cijene američke referentne nafte West Texas Intermediate (WTI) i europskog Brenta 2011. u kratkim su razdobljima dosezale i 20 dolara. Taj efekt bio je najvidljiviji za vrijeme libijskog građanskog rata. Kako je Libija svoju naftu gotovo prodavala isključivo na europskom tržištu, prekid proizvodnje u toj zemlji izazvao je rast cijene Brenta, ali ne i WTI-ja. S obzirom na tu diskrepanciju moguće je da su u američkoj administraciji procijenili da će sličan efekt imati i embargo na Iran. Ako su to mislili, ozbiljno su podcijenili druge važne tržišne parametre koji utječu na cijenu nafte.
Tržišna cijena nafte danas je više nego ikad odvojena od objektivnog proračuna troškova njene proizvodnje. Niz svjetskih stručnjaka smatra da, s obzirom na troškove, cijena barela nafte ne bi trebala biti veća od 80 dolara. Ipak, u posljednje dvije i pol godine cijena je rijetko bila niža od sto dolara. To je posljedica toga što danas cijena nafte uvelike ovisi o proračunskim potrebama velikih država proizvođača. Primjerice, da zadrži svoju trenutačnu granicu proračunske potrošnje, Saudijska Arabija naftu ne smije prodavati ispod 80 dolara, Omanu je potrebno 95, Nigeriji 100, a Venezueli 120 dolara. Taj pritisak dodatno je pojačalo Arapsko proljeće, što je vladajuće elite u mnogima naftom bogatim državama nagnalo da povećanjem plaća i socijalnih prava pokušaju spriječiti revolucije. Primjerice, početkom 2011. saudijski kralj Abdullah objavio je da će kraljevska obitelj stanovnicima u formi različitih oblika pomoći podijeliti oko 36 milijardi USD. U takvim okolnostima visoka cijena nafte proizvođačima odgovara pa i ne čudi nedavna izjava saudijskog ministra nafte Alija Al Naimija da se "globalna ekonomija prilagodila cijeni barela nafte od 100 dolara".

Koristi im i prenapregnuta globalna opskrba. Unatoč ekonomskim problemima u Europi i tek blagom oporavku gospodarstva u SAD-u globalna proizvodnja nafte jedva zadovoljava potražnju. U siječnju je svjetska proizvodnja iznosila 90 milijuna barela dnevno, a potražnja tek 700 tisuća barela manje. Taj odnos ponude i potražnje globalnu cijenu nafte drži na kontinuirano visokoj razini. Nije to prvi put da se takvo što dogodilo, ali nekadašnja rješenja više ne funkcioniraju. U prošlosti, suočen s visokom cijenom nafte, SAD bi politički pritisnuo neku od velikih država proizvođača ili cijeli OPEC da poveća proizvodnju i tako snizi cijenu. Sad za to gotovo i nema mogućnosti, jer rezervnih kapaciteta jedva da ima. Ukupno oni iznose oko 3 milijuna barela dnevno, a veći dio drži Saudijska Arabija, navodno oko 2,5 milijuna. Iako u bliskom savezničkom odnosu s SAD-om, Saudijci su više puta pokazali da su neskloni povećanju proizvodnje.
Sredinom veljače američki senator Charles Schumer javno je sugerirao američkoj državnoj tajnici Hillary Clinton da od Saudijske Arabije zatraži maksimalizaciju proizvodnje. Saudijci su se potpuno oglušili. Više je razloga za to. Aktiviranjem rezervne proizvodnje izgubili bi strateški važan položaj koji danas drže, a vrlo bi teško mogli kontrolirati utjecaj povećanja proizvodnje na cijenu. Ukratko, da proizvodnju previše povećaju, cijena bi možda pala i ispod 80 dolara, a to bi ugrozilo financiranje njihova budžeta. Naposljetku, kad je dolar slab, kamate niske, a stopa inflacije visoka, proizvođači su neskloni povećavati proizvodnju. Logično. Budući da se naftom trguje u dolarima, a kamate na dolarske depozite zbog politike Feda trenutačno su niže od stope inflacije, proizvođači faktički gube na vrijednosti prihoda koje ostvare prodajom nafte. Povećavati proizvodnju u takvim okolnostima zapravo znači prodavati nacionalne prirodne resurse ispod cijene. Ipak, i takva politika zemalja proizvođača nafte ima negativnu stranu. Nastavi li se rast cijene nafte do rekordnih razina, a analitičari japanske investicijske banke Nomura predviđaju cijenu barela od 200 USD, taj balon prije ili poslije mora puknuti. Kao i krajem 2008., nafta bi u roku od nekoliko mjeseci mogla izgubiti i do 70 posto vrijednosti, a tada će proračunski prihodi većine zemalja proizvođača nafte biti ugroženi. Neke od njih, koje će u razdoblju skupe nafte akumulirati dovoljne financijske rezerve, tu će krizu proći bez većih problema, no one koje ne budu tako odgovorne bit će u problemima.

Kad će i pri kojoj cijeni taj naftni balon puknuti, nemoguće je egzaktno predvidjeti, ali očita je igra živaca između proizvođača, burzovnih špekulanata, velikih država uvoznika i šire javnosti. U toj globalnoj utakmici hrvatska vlada, Ina i građani tek su promatrači, nesposobni da ikako ozbiljnije utječu na njen ishod.

Danas, kao i prije pedeset godina kad je zapisana, rečenica čuvenog američkog naftaša Johna Paula Gettyja jednako je aktualna: "Formula za uspjeh u životu? Jednostavna je. Ustani rano, radi do kasno i pronađi naftu." Cijenu tog uspjeha, kao i tada, plaća cijeli svijet.