Objavljeno u Nacionalu br. 851, 2012-03-06

Autor: Dean Sinovčić

'Ai Weiwei: Never Sorry'

Dokumentarac opasan po život

Američka novinarka Alison Klayman dvije je godine pratila kamerom poznatog kineskog umjetnika Ai Weiweija i snimila dokumentarac o njemu koji je postao svjetski hit

Od 2009. do 2011., dok je Alison Klayman snimala dokumentarac o njemu, Weiwei se pretvorio u svjetski simbol disidentstvaOd 2009. do 2011., dok je Alison Klayman snimala dokumentarac o njemu, Weiwei se pretvorio u svjetski simbol disidentstvaKad je 2008. tada 24-godišnja američka novinarka Alison Klayman u Pekingu upoznala Ai Weiweija, nije znala puno o njemu. Znala je da je umjetnik, da je radio kao savjetnik švicarskim arhitektima Herzogu & de Meuronu pri izgradnji olimpijskog stadiona u Pekingu poznatog po imenu "Ptičje gnijezdo", te ju je toliko zainteresirao da je odlučila snimiti dokumentarni film o njemu. Međutim, od 2009. do 2011. godine, kad ga je pratila kamerom, odnosno koliko je trajalo snimanje dokumentarca, Ai Weiwei pretvorio se u svjetski simbol disidentstva pa su ga 3. travnja prošle godine kineske vlasti uhapsile zbog, prema njihovu obrazloženju, neplaćanja poreza. Proveo je 81 dan u pritvoru, pušten na slobodu bez prava napuštanja zemlje, a njezin dokumentarac "Ai Weiwei: Never Sorry" postao je svjetski hit. Nakon premijere na filmskom festivalu u Sundanceu, gdje je dobio posebnu nagradu žirija, film je prikazan na filmskom festivalu u Berlinu, gdje smo ekskluzivno za Nacional razgovarali s Alison Klayman.


"Moj je plan bio otići u Kinu i raditi kao freelance novinarka, prvenstveno kao radijska novinarka, pa sam razmišljala o snimanju dokumentarca. Nisam imala novinarsku vizu, mogla sam raditi kao novinarka i bez novinarske vize, ali tada ne bih mogla raditi neke osjetljivije teme. Dok sam čekala novinarsku vizu, snimila sam Ai Weiweija u lokalnoj galeriji i tada smo se i upoznali. Snimila sam ga jer sam samoj sebi rekla 'dugo nisam ništa radila zbog vize, pa hajde da nešto napravim'", rekla nam je na početku razgovora Alison Klayman koja je odmah po upoznavanju Ai Weiweija dobila i novinarsku vizu. "Da su kineske vlasti smatrale da želim vizu samo kako bih snimila dokumentarac o Ai Weiweiju, vjerojtno bi odbile moj zahtijev. Ovako sam dobila vizu, nastavila suradnju s Ai Weiweijem i, da me netko pitao u Kini zašto ga snimam, rekla bih da imam dopuštenje vlasti. Ali da me netko sada pita što treba učiniti da snimi prilog u Kini, rekla bih mu da uđe s turističkom vizom i obavi posao."

Iako za Alison Klayman 54-godišnji Ai Weiwei nije bio osobito poznat, za svjetsku javnost, i umjetničku i političku, zacijelo jest. Njegov otac bio je poznati kineski pjesnik Ai Quing, blizak suradnik Mao Ce Tunga koji se 50-ih sukobio s Komunističkom partijom, proglašen je narodnim neprijateljem pa je završio u radnom logoru, a krajem 70-ih je rehabilitiran. Ai Weiwei se vrlo rano počeo baviti crtanjem, krajem 70-ih je upisao filmsku akademiju i sudjelovao u akcijama "Zid demokracije", gdje se isticala želja za individualnim slobodama. Otišao je 80-ih u New York, upisao se u školu dizajna, odakle su ga izbacili jer mu, navodno, crteži nisu imali dušu. Preživaljavao je na razne načine, obilazio svaku galeriju, a 1993. se vratio u Kinu pun umjetničkih, ali i političkih ideja o slobodi izražaja. Od Andyja Warhola preuzeo je ideju tvornice pa je otvorio atelje sa školovanim radnicima koji su proizvodili njegova umjetnička djela, a s jeftnom radnom snagom i neobičnim materijalima Ai Weiwei krajem 90-ih postaje poznati umjetnik. Njegov politički utjecaj postaje snažan 2006. kad počinje pisati internetski blog, a dvije godine kasnije kineske vlasti shvaćaju kolika je on postao prijetnja njihovoj vlasti. Potres je 12. svibnja 2008. pogodio provinciju Sečuan, službeno je poginulo 69 tisuća ljudi, 18 tisuća smatra se nestalima, a blizu 7000 tisuća škola punih učenika tada se urušilo. Kako se okolne zgrade nisu rušile tako lako, Ai Weiwei je na blogu objavio da je to rezultat korupcije jer su škole užasno nekvalitetno građene te je od države tražio da preuzme odgovornost za poginule.

Upravo taj događaj bio je ključan da Alison Klayman shvati o kakvoj osobi snima dokumentarac, jer je u listopadu 2009. otvarao izložbu u Münchenu u Haus der Kunst, gdje je na pročelju muzeja izložio tisuće dječjih naprtnjača. "Tada sam shvatila da u rukama imam nešto neusporedivo veće nego što sam mogla zamisliti. AiWeiwei je otvarao svoju izložbu 'So Sorry' i na toj je izložbi bio obuhvaćen i njegov politički aktivizam, njegov blog, sve strane njegova umjetničkog i političkog angažmana. Tada sam shvatila koliko je bitno sve što se događa oko njega, naročito kad sam vidjela tisuće ljudi koji dolaze na tu izložbu. Tada sam rekla samoj sebi, 'pa moj prijatelj je slavna osoba', jer sam dotad provodila vrijeme s njime samo u Pekingu. Da, dva mjeseca prije Münchena bili smo u Tokiju, ali reakcije u Tokiju nisu se mogle usporediti s onima u Münchenu. A kad je 3. travnja prošle godine Ai Weiwei pritvoren, shvatila sam koliko je važan moj rad", rekla nam je Alison Klayman.

"Kad sam prvi put susrela Ai Weiweia, tu i tamo se moglo pročitati u medijima kako je Ai Weiwei disident, ali mi se tada činilo da to nema smisla, da je preuveličano. Nakon što je pritvoren, shvatila sam da je doista disident. U vrijeme kad sam ga upoznala nije bio ona osoba koja je danas. Nije to mijenjalo način na koji ću prikazati film, shvatila sam da su ulozi vezani za ovaj film strahovito porasli", kaže nam Alison Klayman, kao da se želi opravdati.

Nakon izložbe u Münchenu Alison Klayman shvatila je da snimanje dokumentarca o kineskom disidentu donosi opasnost. "Znali smo i prije toga da radimo nešto riskantno i morala sam znati nositi se s tim rizikom, ali kad je 3. travnja prošle godine pritvoren, preplašila sam se", priznaje Alison Klayman koja je znala za brutalnost kineske policije jer je Ai Weiwei, pred odlazak na izložbu u München, bio pretučen od policije u Chengduu, glavnom gradu pokrajne Sečuan, gdje je sa svojim asistentima pratio suđenje još jednom disidentu koji se borio za prava žrtava potresa. Zbog tih batina Ai Weiweiu je u Münchenu pozilio pa su ga njemački liječnici morali operirati zbog hematoma na glavi.
"Najstrašnije je bilo kad smo bili u gradu Chengduu, gdje se Ai Weiwei poslije žalio policiji zbog njihove brutalnosti. On je uvijek imao više problema izvan Pekinga nego u samom Pekingu. Nisam se brinula kako će se nešto dogoditi meni nego sam brinula da će zbog moje prisutnosti stradati netko drugi, možda netko od njegovih suradnika, i zato sam uvijek bila oprezna. Primjerice, zbog toga sam nekoliko puta ostala u automobilu i, što se vidi u filmu, iz automobila snimala dramatične scene. Osim toga, Ai Weiwei je imao uza se svog snimatelja koji mi je rekao: 'Nema potrebe da riskiraš, ja ću ti dati svoje snimke ako se dogodi nešto važno.' Kinezi koji podržavaju Ai Weiweia više su riskirali od mene", smatra Alison Klayman i utješno dodaje: "A i smatrala sam da moja novinarska viza nešto znači."

Ai Weiwei nije samozatajan, uvijek je na raspolaganju i kineskim i svjetskim novinarima, što je ponekad stvaralo probleme mladoj američkoj novinarki: "Željela sam snimiti što više materijala, a zatim iz snimljenog materijala vidjeti što je najvrednije. Ubrzo sam zaključila da su njegovi intervjui novinarima bitan dio njegova svakodnevnog života, njegov raspored je bio takav da sam mislila da razgovara s novinarima sedam dana u tjednu, 24 sata dnevno. I dok je s inozemnim novinarima razgovarao o politici, s kineskim novinarima je razgovarao o umjetnosti, kulturi, arhitekturi, čak je davao intervjue za modne magazine. Shvatila sam da je to također dio njegova plana, to što je uvijek dostupan. Zato sm zaključila da nema potrebe da ga svakog tjedna intervjuiram nego da prikažem njegov svakodnevni život. Nitko mi nije prigovarao zato što ga snimam dok daje intervjue. Vrlo važan dio ovog filma bila su putovanja s njim, jer je on u Pekingu vrlo zaposlen i činilo mi se da mu tada idem na živce, što nisam htjela. Zato su njegova putovanja po Kini i izvan Kine, s malom grupom njegovih suradnika, bila zanimljivija. Na tim putovanjima smo se, zapravo, zbližili", ističe Alison Klayman čija se percepcija o tome kako film treba izgledati mijenjala. "Kad sam započela, željela sam napraviti film koji će biti zabavan, koji će govoriti o njegovoj umjetničkoj strani, i nisam znala kamo će me snimanje odvesti i kako će sve završiti. Njegov umjetnički život mnogo je zanimljiviji kad znate pozadinske priče o njegovu radu i zato sam htjela napraviti film o njegovoj umjetnosti, a još više o njemu kao umjetniku. Na kraju film ima balans između umjetničkog i političkog, možda će Ai Weiweiju izgledati više politički, a manje umjetnički. Međutim, to je Ai Weiwei, o njemu se mogu snimati zasebni filmovi o njegovu boravka u New Yorku, o njegovim radovima 90-ih itd. Pa BBC je snimio film samo o njegovoj izložbi 'Sunflower Seeds' u galeriji Tate u Londonu. Zato je on tako dobar materijal za snimanje."

Ai Weiwei je hrabar i kao umjetnik i kao disident i prvo pitanje koje mu je Alison Klayman postavila bilo je - odakle tolika hrabrost? "Čak i nakon kratkog upoznavanja s njim to je prvo pitanje koje vam se nameće, s time da morate znati kako nisam znala mnogo o njemu kad smo se upoznali, ali dovoljno da znam da je njegova hrabrost iznimna. Činilo mi se da on ne želi razgovarati o tome, da je ta hrabrost za njega nešto posebno, nešto duboko, ali kroz naše druženje tijekom godina on je sam ponavljao to pitanje i znao mi je reći: 'Razlog zašto je nešto opasno učiniti u tome je što to nitko ne čini'. Rekao je to u kontekstu pitanja zašto se sukobljava s vlastima u Kini. Za njega je opasnost imperativ za progovaranje. Ujedno, on je u privilegiranom položaju u odnosu na običnog Kineza jer sigurno postoje disidenti u Kini koji su stradali više od njega. Osim toga, ljudi često misle da će Ai Weiwei ostaviti svoj cilj kad završi u zatvoru. Ne, on ostvaruje svoj cilj kad govori, tada ima najveći utjecaj. Mislim da se i on bojao pritvaranja, ali ponajprije zato što se brine za svoje zaposlenike, bojao se da će oni ostati bez posla ako on završi u zatvoru. Znala sam primjetiti kako flertuje s opasnošću, u filmu se vidi kako bjesni i psuje, ali sve su to normalne ljudske reakcije. I on se s time poigravao, želio je da ljudi koji gledaju film sve to i vide.

Ipak, najveći razlog za strah od zatvora je njegov sin kojeg je dobio iz veze s ljubavnicom, a taj dio privatnog života također se vidi u filmu. "Njegov život je javan, kroz njega samoga i njegove radove, ali, što ne iznenađuje, on ima i privatni život. Njegov sin je rođen nekoliko mjeseci nakon što sam ga upoznala i isprva je Ai Weiwei bio vrlo otvoren, govorio mi je da moram vidjeti njegova sina, što sam htjela snimiti. To mi je bilo bitno jer sam vidjela koliko mu je sin važan, Ai Weiwei je prestao tijekom poslijepodneva boraviti u svom studiju kako bi bio sa sinom. Prije rođenja sina sve je bilo drukčije. Mislim da je Ai Weiweija najviše zgrožavala činjenica da, ako ode u zatvor na deset godina, neće viđati sina. Zato su scene Ai Weiweija i njegova sina bitne za ovaj film." Pitanja o privatnom životu ipak su bila ograničena. "Ponekad sam ga htjela pitati kakav je to osjećaj imati sina, ali sam shvatila da je to presentimentalno pa sam odustala. Ali, kad bih iskuljučila kameru, on mi je znao reći vrlo sentimentalne stvari. Očito je htio da neke privatne stvari ostanu privatne", smatra Alison Klayman.
Zbog svjetske promocije filma Alison Klayman i Ai Weiwei u neprestanom su kontaktu.

"Tijekom filmskog festivala u Berlinu neprestano smo se dopisivali SMS-ovima. Poslala sam mu fotografiju oduševljene publike u kino-dvorani gdje je prikazivan film, on je bio jako sretan zbog toga. Želim ga neprestano informirati o tome što se događa s filmom, kakve su reakcije publike, on mi stalno govori da trebam uživati u svemu. Posljednji put smo se vidjeli u rujnu prošle godine kad smo razgovarali o danima koje je proveo u pritvoru. On od tada ne želi učiniti ništa čime bi prekršio svoj izlazak na uvjetnu slobodu", kaže Alison Klayman. Ai Weiwei je nakon političkih pritisaka iz cijelog svijeta pušten na uvjetnu slobodu 22. lipnja prošle godine nakon 81 dana pritvora, ali godinu dana ne smije napuštati Peking, a kineske vlasti i dalje od njega potražuju 1,85 milijuna dolara zbog neplaćenih poreza. Što će se dogoditi nakon godinu dana, ne zna ni Alison Klayman. "On u ovom trenutku nastoji procesuirati sve što mu se dogodilo prošle godine, sigurno ima mnogo toga reći, ali mu je jasno da ne može igrati one igre koje je prije igrao. Ipak, mislim da se u pritvoru nije promijenio."

Vezane vijesti

Kina: Weiwei postavio 4 kamere u vlastitu domu

Kina: Weiwei postavio 4 kamere u vlastitu domu

Kontroverzni kineski umjetnik Ai Weiwei u utorak je objavio kako je u svojem domu u Pekingu postavio četiri kamere povezane s internetom kako bi se… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika