Na suđenju bivšem hrvatskom premijeru Damir Polančec dao je izjavu kao svjedokProći će još dosta mjeseci, možda i godina, prije nego što hrvatska javnost dobije konačni sudski odgovor na pitanje je li bivši premijer Ivo Sanader primio mito za prepuštanje nacionalne naftne kompanije stranoj tvrtki. Ipak, ako put do sudskog pravorijeka u aferi Ina/MOL potraje, suđenje Sanaderu već je omogućilo javnosti da stekne poprilično preciznu sliku o tome kako je država izgubila kontrolu nad najvećom i najvažnijom državnom kompanijom. Ta slika zapravo je i kratka dijagnoza funkcioniranja Hrvatske za vrijeme Sanaderove vladavine, a afera Ina/MOL samo najvidljiviji simptom te dijagnoze. Ukratko, za one koji nisu pomno pratili svjedočenja bivših ministara i vladinih dužnosnika na suđenju Sanaderu, evo kako je upravljanje Inom prepušteno MOL-u. Odluka da se krene u pregovore o promjenama Međudioničarskog ugovora donesena je nakon što je MOL svoj udjel u kompaniji povećao s 25 na 47 posto.

Time je ta kompanija postala najveći, ali ne i većinski vlasnik, a iako je to postigla putem javne ponude na burzi, čini se da je i u tome imala pomoć Vlade. Tako je, prema svjedočenju Damira Polančeca, odluka Braniteljskog fonda da svojih 7 posto Ine proda MOL-u donesena uz pritisak vrha Vlade. Polančec je tako posvjedočio o svom razgovoru s tadašnjom vicepremijerkom i članicom Upravnog odbora fonda Jadrankom Kosor. Kosor mu se navodno požalila kako joj je Sanader naredio da riješi situaciju u Fondu, čiji je predsjednik Đuro Dečak javno tvrdio da svoj udjel neće prodati ispod 4000 kuna po dionici. Fond je na kraju pristao na MOL-ovih 2800 kuna i tako je mađarska kompanija postala najveći pojedinačni dioničar. Mađari su nakon toga počeli pritiskati da se promijeni dioničarski ugovor i to je na temelju Sanaderove naredbe prihvaćeno. Ipak, nejasno je zašto, jer uopće nije izvjesno da se ugovor morao mijenjati. Stari ugovor bio je proturječan. U članku 7. bilo je propisano da četiri člana Nadzornog odbora imenuje dioničar koji ima više od 50 posto udjela u tvrtki, a 2 onaj koji ima više od 25 posto. Ta podjela više nije održavala realno stanje, no u ugovoru je postojala i odredba da se ugovor ne mora mijenjati sve dok Hrvatska posjeduje 25+1 dionicu Ine. Očito se radi o kompliciranoj pravnoj koliziji, koja iziskuje posebno tumačenje. Ipak, Vlada je bez ikakva tumačenja krenula u pregovore. Zašto? Također, Vlada nikad nije provela reviziju MOL-ovih investicijskih obveza iz starog ugovora, barem da se utvrdi jesu li one ispunjene.

Zašto? Jasan odgovor na to pitanje nitko nije dao, osim Polančecove izjave da je njegovo mišljenje "da je ugovor trebalo mijenjati". Na čemu je to mišljenje temeljio, budući da nije pravnik, niti ima ikakva radnog iskustva u naftnom i energetskom sektoru, također je nejasno. Ipak, možda i zbog tog stava, Polančec je imenovan šefom Vladina povjerenstva koje je pregovore trebalo voditi. Na papiru, povjerenstvo je imalo smisla. Osim Polančeca, njegovi članovi bili su ministar financija Ivan Šuker, predstavnici Ministarstva pravosuđa, Fonda za privatizaciju i Ministarstva uprave. Ipak, kako je to funkcioniralo, može se zaključiti iz svjedočanstva njegovih članova. Ni jedan od njih nije se mogao sjetiti koliko je sastanaka bilo, a održani su u ozračju potpune uzajamne netrpeljivosti dvojice njegovih glavnih članova - Polančeca i Šukera.

Prvi je tako posvjedočio da je Šuker svjesno bojkotirao rad tog tijela i stalno slao svog pomoćnik Krešimira Dragića, te da se zbog toga požalio Sanaderu, koji mu je rekao da nastavi pregovore bez Šukera. Šuker pak tvrdi da su ga na sastanke povjerenstva zvali samo jednom. Vrhunac nesnošljivosti između njih dvojice bio je kad je Sanader naredio da Polančec zamijeni Šukera na položaju šefa Nadzornog odbora Ine, a Šuker je odbio biti član tog tijela ako mu na čelu bude Polančec. Povjerenstvo zbog svađe dvojice ministara nije funkcioniralo pa je na kraju cjelokupne pregovore s MOL-om na sebe, uz Sanaderovu potporu, preuzeo Polančec.

Tako je stvorena situacija u kojoj je interese Hrvatske u pregovorima o upravljanju najvažnijom hrvatskom energetskom kompanijom s iskusnim MOL-ovim menadžerima zastupao diplomirani agronom, s prethodnim iskustvom rada u prehrambenoj industriji. Kao pravnog savjetnika u pregovorima Vlada je angažirala odvjetnika Zorana Markovića, no Polančec nije imao ni jednog savjetnika iz industrije, naftnog ili energetskog stručnjaka. Zašto? Osim pregovora o izmjeni Međudioničarskog ugovora, Polančec je vodio i pregovore o izdvajanja plinskog biznisa. Jednako kao i kod pregovora o Ugovoru, poprilično je nejasno zašto se uopće krenulo u njih. Kao i uvijek, odluku je donio Sanader, pravdajući to činjenicom da Vlada želi osigurati opskrbu plinom, a poznato je i da su predstavnici MOL-a više puta prosvjedovali zbog niske regulirane cijene plina, tvrdeći da to Ini uzrokuje velike gubitke.

Ipak, ti razlozi vrlo su neuvjerljivi. S jedne strane, Ina je imala zakonsku obvezu da hrvatske potrošače opskrbljuje s plinom, a s druge strane razmjeri gubitaka nikad nisu precizno utvrđeni. Uostalom, ako je Vlada pristala Mađarima predati upravljanje nad Inom, zašto im to nije uvjetovala time da i dalje snose gubitke u plinskom biznisu? Sam Polančec daje proturječne odgovore. Najprije tvrdi da su ti gubici bili ogromni i da je samo na plinu Ina 2008. izgubila 1,4 milijardi kuna, a zatim na pitanje tužiteljice odgovara kako bi biznis s uvozom i prodajom plina par godina bio u gubicima, ali da bi onda država na njemu ostvarivala milijunsku zaradu.

Ipak, ako je tako, zašto bi MOL pristao tako unosan biznis državi prepustiti faktički besplatno? Ni tu jasnog odgovora nema, ali se iz svega može zaključiti da je Polančec u pregovorima bio inferioran MOL-ovim pregovaračima. Vidljivo je to i iz dijela pregovora koji se odnosio na kupnju Podzemnog skladišta plina u Okolima. Prema Šukerovu svjedočenju, inicijalna otkupna cijena tog skladišta bila je 1,15 milijardi kuna. Ipak, kad su iz Plinacra, tvrtke koja je trebala kupiti skladište, Vladu obavijestili da je ta cijena višestruko pretjerana, kroz pregovore je dogovorena dvostruko niža cijena od 514 milijuna kuna. Ipak, valja napomenuti da je vlastita Plinacrova procjena vrijednosti bila znatno niža i od toga, a razliku u cijeni između te procjene i dogovorenog iznosa na kraju se obvezala podmiriti sama Vlada. Jasno je da je Polančec u startu dogovorio 2 do 5 puta veću cijenu od tržišne. Takvih propusta u pregovorima bilo je pregršt, a iz nekih je vidljivo da hrvatski pregovarači nisu imali ni osnovna znanja o predmetu pregovora. Primjerice, prilikom dogovora o otkupnoj cijeni plina koji se nalazio u Okolima, hrvatska strana uopće nije znala da određeni dio tog plin zbog tehničkih zakonitosti nikad ne može biti eksploatiran. Logično je stoga da bi taj tzv. "plinski jastuk" trebao biti otkupljen po nižoj cijeni od iskoristivog plina, ali toga u konačnom ugovoru nema.

Važno je napomenuti i da je, po Šukerovu svjedočenju, s Inine strane u pregovorima o plinskom biznisu sudjelovao tadašnji šef Inine tvrtke Crosco Bojan Milković. U toj ulozi Milković je očito zastupao interese MOL-a, a to je zanimljivo s obzirom na to da je šest mjeseci kasnije imenovan glavnim izvršnim direktorom. Tu činjenicu Polančec je naveo kao jedan od svojih uspjeha u pregovorima o upravljanju Inom, tvrdeći da je MOL-u prepuštena kontrola nad Upravom i Nadzornim odborom, ali da je zato dogovoreno da Odbor izvršnih direktora vodi Hrvat iz Ine, odnosno Vladin čovjek. S obzirom na ranije navedeno, krajnje je upitno može li se Milkovića nazvati "Vladinim čovjekom", no to, na kraju krajeva, i nije bitno. Kako uvjeta o tome tko će biti na čelu izvršnih direktora nema nigdje u Međudioničarskom ugovoru, od Milkovićeve smjene njegovu dužnost obavlja Zoltán Áldott, mađarski predsjednik Uprave. Ipak, s predavanjem takve potpune kontrole nad Inom nitko se nije slagao, ni Polančec, ni Šuker, ni ostali članovi Vlade, pa je čak time bio iznenađen i pravni savjetnik Marković. Ipak, nitko od njih nije se usudio suprotstaviti Sanaderovu stavu, ali ni javno reći da se ne slaže. Nisu to činili ni tadašnji HDZ-ovi koalicijski partneri, iako su bili potpuno isključeni iz rasprava o Ini. Ključne odluke, kako su posvjedočili bivši ministri, donosile su se na predsjedništvu HDZ-a. Lijep je to prikaz besmisla funkcioniranja Sanaderove vlade, što je tijekom sudskog ispitivanja primijetio i sudac Ivan Turudić.

Premijer apsolutist i ministri beskičmenjaci u Vladi koja služi samo da bi se fingirale demokratske procedure. Diletantski vođeni pregovori s unaprijed dogovorenim ishodom, u kojem su hrvatski pregovarači međusobno posvađani. Strateški ulagač i partner koji želi preuzeti najveću hrvatsku kompaniju a da ne kupi većinski udjel, a na kraju Vladi još i ispostavi golemi račun. To su dominantne slike MOL-ova preuzimanja Ine, bez obzira na to dokaže li se na kraju mito ili ne. Taj kaos naslijedila je vlada Zorana Milanovića. Pregovori uskoro slijede, valjda su dovoljno mudri da uče na pogreškama svojih prethodnika.