OIB do danas nije ispunio svoju osnovnu funkciju - jedinstvenu bazu podataka o svakoj osobi i tvrtki"Jedan ključ za mnoga vrata." Tako je pompozno najavljen čuveni OIB, koji do dan-danas nije ispunio svoju osnovnu funkciju - jedinstvenu bazu podataka o svakoj osobi i tvrtki. On je trebao biti i sredstvo za borbu protiv korupcije i varanja države. Potpredsjednica Vlade Milanka Opačić prošlog je tjedna najavila da će OIB profunkcionirati do kraja godine. Nakon što je već trebao zaživjeti prošle godine. Zašto ne funkcionira sustav za koji je direktno plaćeno 110 milijuna kuna, a još milijuni su dodatno potrošeni?

Prema informacijama koje smo neslužbeno dobili, iako bi OIB trebao biti jedinstven, zbog greške u sustavu nekim su osobama dodijeljeni različiti osobni identifikacijski brojevi. Policija je, primjerice, zbog toga veoma nepovjerljiva prema njemu.

Jasnog odgovora zašto OIB ne funkcionira nema ni od bivših ni od sadašnjih vlasti nema. Ministarstvo financija koje je preko Porezne uprave dodjeljivalo OIB nije nam odgovorilo na upit kojim smo provjeravali informacije je li moguće da je upravo greška u sustavu krivac za dvostruko izdavanje OIB-a. Međutim, da je to lako moguće, dokazuje i priča o intenzivnoj informatizaciji države koja se provodi u zadnjih pet godina, priča o potpunoj nekoordiniranosti, nelogičnostima i skupoći u kojoj su najmanje profitirali država i njeni građani. Ujedno je to i priča o tome zašto se OIB još ne primjenjuje, pa osoba koja dobije nasljedstvo ili na lotu još uvijek može dobivati i socijalnu pomoć.

"Činjenica je da nema nikakve jedinstvene strategije i centralizacije. Svako tijelo državne uprave i ministarstvo radi za sebe i bez koordinacije. Koga god pitate zašto nešto ne funkcionira, reći će da nisu oni krivi. Ne želim ulaziti u sve što je bilo prije, ali činjenica je da su stvari plaćene, a ne rade", otvoreno kaže Darko Parić, pomoćnik ministra uprave zadužen za e-Hrvatsku.

Troškovi takvog načina rada stajali su nas 5 milijardi kuna, ili milijardu kuna godišnje. Primjeri razbacivanja novcem su brojni. Osim što su ministarstva zasebno provodila informatizaciju, pa se sustavi preklapaju i međusobno ne funkcioniraju, milijuni se daju za održavanje tih sustava. Istovremeno, u ministarstvima su također zaposleni informatički stručnjaci, ali oni taj posao ne obavljaju. I ministar financija Slavko Linić nedavno je spomenuo da se sat održavanja plaća i po 8000 kuna. Princip je bio jednostavan, tvrtka pobijedi na natječaju za uvođenje sustava, sama isporuka softvera je najmanji dio kolača zarade. Usporedo s održavanjem sustava idu i održavanje računala i spoja na internet, što je potpuno nepotrebno i nosi dvije trećine cijene.

Informatički stručnjak, čiji su podaci poznati redakciji, pod uvjetom anonimnosti objasnio nam je sadašnje stanje na tržištu podijeljenom na samo nekoliko ozbiljnih igrača.

"Dovoljno je samo da uvjet natječaja bude Microsoftov sustav s Oracle bazom, što je najskuplje rješenje. Softverska rješenja uopće nisu važna jer će najvjerojatnije proći jedna ili dvije velike domaće informatičke tvrtke. Prava zarada je u licencama i stalnoj nadogradnji koja se mora plaćati", objašnjava. Potvrđuje i da je skupoća održavanja sustava prenapuhana.

"Ako već imate problem s nekim od Microsoftovih proizvoda, praksa je potvrdila da je jeftinije pozvati stručnjaka iz inozemstva, nego angažirati domaće tvrtke. Višestruko su efikasniji, a uglavnom i jeftiniji", kaže taj stručnjak. On tvrdi i da će se država jako teško izvući iz sustava koji je godinama besprijekorno funkcionirao na njenu štetu. Ali da se može, svjedoče i odluke Europske komisije koja je objavila da Microsoftov sustav ne smatra podobnim za državnu administraciju jer softverski kod nije javno dostupan. Rusija, Njemačka i brojne druge države postupno prelaze na slobodni operativni sustav Linux.

Od naše vlade su također stigle najave da će pokušati uvesti taj sustav, ali naš sugovornik ističe da će najteže biti raskinuti postojeće ugovore i da će za to trebati i jaka politička volja. Od spomenutih milijardu kuna godišnje samo se za licence troši 200 milijuna kuna, iako postoje istovjetni potpuno besplatni softveri.
Problem operativnog sustava samo je jedan u nizu. Država uglavnom nije vlasnik ni neke od dvije tisuće baza podataka koje sada vodi, nego su one u vlasništvu tvrtki koje su joj prodale opremu i sustav. Primjerice, Apis IT, državna tvrtka preko koje idu informatički poslovi, u svojoj središnjoj bazi samo je zakupila prostor od američkog diva HP-a. Dok traje najam, vlasnik svih podataka je HP. A leasing se zbog stalne nadogradnje stalno produžuje. Drugi američki informatički div IBM je, s druge strane, isporučio nadogradnju na sustav koji je u današnje vrijeme neisplativ. Tako se na obnavljanje licenci i proširivanje resursa dodatno izdvaja i po 20-30 milijuna kuna godišnje. Naravno da je odvojena i rascjepkana nabava za svako pojedino ministarstvo i ostala tijela državne uprave poskupila ukupni trošak države. Uz to, različita programska rješenja i dodatno su dovela do nekoordiniranosti i nepostojanja jedinstvene baze podataka. Kaos je potpun doda li se da ni sama Vlada nije donosila potrebne zakone i protokole koji bi omogućili korištenje različitih podataka državnim institucijama te da nije bilo adekvatne kontrole koliko je naručenog uopće obavljeno. Tako nismo za 40 milijuna poklonjenih kuna od Svjetske banke uspjeli uspostaviti sustav koji bi centralizirao baze socijalne pomoći. A novac je potrošen.

Koliko malo truda je potrebno za velike uštede, svjedoči i primjer od prošlog tjedna kad su napokon Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i Ministarstvo uprave počeli svakodnevno razmjenjivati informacije. Morbidno zvuči, ali samo na osobama koje su umrle, a nije trebalo proći nekoliko mjeseci da budu izbrisane iz sustava - ušteda je 12 milijuna kuna.

Takvih nevjerojatnih primjera ima još. Primjerice, za povezivanje svojih podružnica ili ispostava u Splitu sa Zagrebom svako ministarstvo posebno zakupljuje vezu i plaćaju ih skuplje, iako bi se mogla osigurati jedinstvena veza. Da stvar bude apsurdnija, često se dogodi da privatni telekomunikacijski operateri same kabele, izgrađene novcem građana, jeftinije iznajme od neke od državnih firmi poput Hrvatskih autocesta, željeznica ili elektroprivrede. I onda sve tu istu vezu skuplje prodaju državnim ustanovama. Samo jedinstveni natječaj doveo bi do milijunskih ušteda. Slično i državna tvrtka Odašiljači i veze unajmi dio infrastrukture od državnog HAC-a, a onda dalje uz skuplji najam da Fini, koja je opet državna tvrtka.

Poseban je problem to što su država i njen sastavni dio, lokalna uprava koja se sastoji od gradova i općina, opet potpuno nekoordinirani. Naknade koje dobivate za pomoć od grada ne vode se centralno, pa po sličnom kriteriju možete dobiti naknadu od države. U gruntovnici je i nakon 30 milijuna uloženih kuna samo u informatizaciju tek pet posto prevedeno na OIB. A bez toga će se teško znati koliko tko ima imovine, pa se u Zagrebu, primjerice, nije moglo odrediti tko bi plaćao skuplji vrtić po imovinskom cenzusu. Nadalje, Visoki trgovački sud nije povezan i ne može se po OIB-u osnivača tvrtke pratiti njegova daljnja imovina i osnivanja tvrtki, pa su zbog toga toliko česte zlouporabe. Oni koji ne plaćaju mogu na štetu dobavljača nagomilati privatno bogatstvo ili samo osnovati novu tvrtku. Ukratko, upis jedne osobe u 16 različitih, međusobno nekoordiniranih registara donosi ogromne troškove, a građanima veliki gubitak vremena i novca na vađenja najobičnijih potvrda, sve zbog loših ugovora s privatnim tvrtkama, ali i državne uprave koja se teško prilagođava novim tehnologijama.

U Vladi tvrde da su itekako svjesni problema i da ga počinju rješavati. Darko Parić uopće nije htio razgovarati o ugovorima koji su već sklopljeni s tvrtkama, ali je jasno poručio da dosadašnji način rada više neće prolaziti. Iako iskustva s povjerenstvima nikad nisu donijela rješenje problema, Parić smatra da će upravo preko osnovanog povjerenstva, u kojem su svi važniji ministri, lakše progurati učinkovitu e-upravu. Sredinom mjeseca bit će osnovani i prvi operativni timovi. Najvažniji je onaj koji bi trebao osigurati konačno funkcioniranje OIB-a. Timovi sastavljeni od stručnjaka trebali bi izraditi protokol tko i kako može koristiti OIB i dati prijedlog za centralizaciju podataka. "Neću najavljivati rokove dokad ćemo imati rješenja, ali napravit ćemo učinkovit sustav, a i OIB će profunkcionirati", obećava Parić. Drugi tim koji se osniva pripremit će i zakonska rješenja za konačno funkcioniranje elektroničkog potpisa, a treći raditi na objedinjavanju javne nabave gdje god se može. Timovi se osnivaju za još šest područja. Infrastruktura državnih tvrtki koristila bi se za povezivanje države, zaposleni informatičari u državnoj službi radili bi u svim službama. Država bi se trebala okrenuti i poslovanju "u oblaku" koje ne iziskuje nabavu novog hardvera. Konačni rezultat trebala bi biti funkcionalna e-uprava uz manji trošak, a Parić kaže i da se tvrtke koje su dosad poslovale s državom ne moraju brinuti - posla će biti, ali će morati nuditi kvalitetniju uslugu.

Novi Vladin informatički plan je hrabar, ali će trebati puno volje za preskakanje prepreka, pa i korupcije koja je vladala u tom sektoru. I dosad su se obećanja olako davala, čega je najbolji primjer OIB. I nitko nije odgovarao ako su grubo prekršena.