Ilko ČulićTV On The Radio – “Desperate Youth, Blood Thirsty Babes” (4AD / Dallas)

Tradicionalna crno-bijela podjela američke pop glazbe ukorijenjena u rasnoj segregaciji došla je u pitanje čim su se bijeli dečki navukli na blues, a Hendrix malo dublje zaronio u psihodeliju. No, čak ni danas kad je najveća faca u hip hopu plavokosi Eminem, velike diskografske kuće u potrazi za svježim alter-rock snagama sigurno neće usmjeriti svoje lovce na talente prema getoiziranim “obojenim” kvartovima. Da je neki od major labela prije samo dvije godine poslao izvidnicu u reperski Brooklyn, sad bi mogao istaknuti jako ozbiljnog kandidata za alternativni album godine . Kao i u nedavnom slučaju lansiranja izvrsnih disco-funky-punkera iz banda “tri uskličnika”, izniman potencijal brooklynskog crno-bijelog trija TV On The Radio najprije je uočio nezavisni nakladnik “Touch and Go” koji je s albumima “Louden Up Now” (!!!) i “Desperate Youth, Blood Thirsty Babes” gotovo preko noći prisvojio najprogresivniji dio nove njujorške rock scene.
Članovi TV On The Radio izašli su iz anonimnosti kao vanjski suradnici retro-punk atrakcije Yeah Yeah Yeahs. Pjevač i video artist Tunde Adebimpe režirao je njihov spot “Pin”, a producent i multiinstrumentalist David Andrew Sitek potpisao se na albumu “Fever To Tell”. Doduše, Sitekovi rezultati s Yeah Yeah Yeahs nisu signalizirali da se sprema nešto veliko, baš kao ni njegova produkcija posljednjeg The Liars LP-ija “They Were Wrong, So We Drowned” zakopanog u electro-noise uglavnom neprohodan za širu publiku. No, u radu s vlastitim bandom, čija je postava kompletirana dolaskom gitarista i pjevača Kypa Malonea, Sitek je krenuo suprotnim smjerom i priredio jedno od najugodnijih diskografskih iznenađenja u 2004. Za razliku od mnogih alter-rockera koji rasipaju energiju na bizarne eksperimente uvjereni kako je to najkraći put do otkrića novog zvuka, TV On The Radio preuzeli su manje ili više isprobane elemente i ubacili ih u potpuno drugačiji kontekst na debitantskom albumu. Već u prvoj pjesmi odigrali su naoko nemoguću kombinaciju što podsjeća na fuziju Outcasta i Radioheada, a kad im je to uspjelo krenuli su još dalje da bi u “Dreams” pomiješali indie-rock gitare, usporeni “electro” ritam ala Death In Vegas i Tundeov soul vokal koji zvuči kao Peter Gabriel premazan afričkim bojama. Koliko god je CD “Desperate Youth, Blood Thirty Babes” ispunjen neskrivenim utjecajima iz dalje i bliže prošlosti, od Franka Zappe preko Sonic Youtha do afro-gospela i 90’s post-rocka, iz svih 9 pjesama na koncu izvire zvuk 21. stoljeća. U produkciji i aranžmanima Sitek se potpuno distancirao od pomodne neorockerske “retro” tehnike primjenjene na Yeah Yeah Yahs, što će možda usporiti TV On The Radio u osvajanju trendsetterskih pozicija i privlačenju površnih pop konzumenata , ali slušatelj koji će imati dovoljno strpljenja za detaljno proučavanje ovog albuma bit će bogato nagrađen sa “Starring At The Sun”, “Don’t Love You” i “Bomb Yourself”. Na našem tržištu ovaj sjajni album trebao bi se pojaviti za desetak dana.

Ian Brown – “Solarized” (Polydor / Aquarius)

Oko vrata Iana Browna uvijek će visiti teška ogrlica ispletena od brojnih nagrada i priznanja osvojenih s famoznim debitantskim albumom Stone Rosesa i štogod pokušao napraviti u solo karijeri dočekat će ga nezahvalne usporedbe ili nerealna očekivanja. No, ukoliko se njegov četvrti album postavi u okvir recentne britanske pop-rock produkcije pojavit će se 10 dopadljivih pjesama u u kojima dominira psihodelični pop mjestimice podebljan elektronskim ritmovima i Brown će se prilično udobno smjestiti negdje između Corala i Charlatansa. “Madchester” nostalgičare “Solarized” će možda podsjetiti i na Brownove starije sugrađane iz grupe James, odnosno njihov ponajbolji album “Gold Mother”.

Peter Tosh – “Black Dignity” (Universal / Aquarius)

Militantni afrocentrični rastafarijanac, ubijen 11. rujna 1987. pod nikad rasvijetljenim okolnostima, u Wailersima je vrlo rijetko uspijevao dobiti glavnu ulogu pokraj karizmatičnog Marleya. Međutim, ova kompilacija s remasteriranim snimkama iz 1967-1972. potvrđuje sve pretpostavke da je Tosh prije početka solo karijere bio mnogo više od pobočnika kralja reggaea. U 60-minutnom izboru nalazi se nekoliko “rocksteady” rariteta, prvi otisci budućih “roots” klasika “Downpressor Man” i “Maga Dog”, te pobunjenička “Fire, Fire” u kojoj se otkriva lik skoro zaboravljenog pradjeda današnjih antiglobalista.

Razni izvođači – “Is It Rolling Bob? – Reggae Tribute To Bob Dylan” (Sanctuary / Menart)

Zanimljiva ideja izvučena iz činjenice da je glas Boba Dylana u rocku imao približno jednaku težinu kao glas Boba Marleya u reggaeu obezvrijeđena je traljavom realizacijom. Prigodno okupljanje novih i starih reggae prvaka bit će brzo zaboravljeno, baš kao i njihove interpretacije “Knockin’ On Heaven’s Door” (Luciano), “Mr Tambourine Man” (Gregory Isaacs) ili “Maggie’s Farm” (Toots Hibert). Dylanove fanove ovdje može zadržati jedino
soul-reggae remix pjesme “I And I” s albuma “Infields”, gdje je njegov vokal ponovno usklađen s gitarom Marka Knopflera i nenadmašnom ritam sekcijom Sly Dunbare – Robbie Shakespeare

Zvjezdice:
TV On The Radio – 5
Ian Brown – 3
Peter Tosh –4
Reggae Tribute to Bob Dylan – 2