Zoran FerićMali nećak moje žene je Mađar po ocu, Židov po djedu, Hrvat po majci, a ide u talijansku školu. On je, na neki način, dijete buduće Europe, a praktički od rođenja ima priliku biti bilingvalan, naučiti hrvatski i mađarski, odnosno trilingvalan, jer živi u Opatiji gdje je talijanski, hvala Bogu, još uvijek drugi jezik. Odrastanje u različitim jezicima približava, naravno, i kulture kojih su nositelji ti jezici. A jezik na neki način postaje i više od toga. Jezik postaje domovina. Osnovno je sada pitanje je li bolje imati dvije ili tri domovine umjesto ove jedne jedine u kojoj smo se rodili? Jedan stih naše himne glasi “Lijepa si nam ti jedina.” No je li baš nužno da je domovina “jedina”, da nam je materinji jezik jedini? Mislim da nije. Naprotiv. To se nipošto ne događa ako imamo bilingvalnu ili trilingvalnu majku, a takva djeca imaju bolju startnu poziciju za život. Vladati još jednim ili dvama jezicima kao da nam je materinji, nije izdaja ni prokletstvo, nego upravo blagoslov.

Zar nije bolje imati dvije ili tri domovine umjesto jedne jedine u kojoj smo se rodili, ma što o tome kaže hrvatska himna 'Lijepa naša domovina'? Conrad i Nabokov imali su u jeziku dvije domovine, imao ih je i Andrić, a imaju ih podjednako tako i Jergović i Aleksandar Hemon. Pak što?U hrvatskoj tradiciji, još od Petra Zoranića, pjesnici nerijetko ljubav prema ženi koja im ju nije uzvratila sublimiraju ljubavlju prema domovini. No uzvraća li ona baš uvijek tu ponuđenu ljubav? Je li ju uzvratila Matošu kad se vratio u Zagreb? Uzvraća li Maruni kao što je iz daljine zamišljao da hoće? I što je to, uostalom, tjeralo velike hrvatske pjesnike da upravo domovinu shvaćaju kao osobu kojoj čovjek duguje ljubav i bezrezervnu vjernost, a sve drugo je bigamija ili ljubavna prijevara? Hoću reći: je li pjesnik s dvije domovine bešćutni bigamist, ili čovjek koji ima ženu i ljubavnicu koje podjednako voli? U strogo tradicionalnom shvaćanju takvi nisu na cijeni, pogotovo u posljednje vrijeme kad se pojavila “nova vjernost” kao imperativ spolnoga ponašanja. Conrad i Nabokov imali su u jeziku dvije domovine, imao ih je i Andrić, a imaju ih podjednako tako i Jergović ili Aleksandar Hemon. No upravo zato što je jezik domovina i što se poistovjećuje s domovinom, pogotovo ovdje, na našim prostorima već desetljećima traju stalne polemike o nacionalnoj pripadnosti pisaca. A budući da je piscu jezik i domovina i nacija, tako je Srbin Vladan Desnica hrvatskih pisac, a Hrvat Ivo Andrić i srpski i bosanski. A budući da je nobelovac, svojataju ga svi. I ta je polemika o pripadnosti pisaca bila jedan od simptoma jačanja balkanskih nacionalizama i širenja opće ksenofobije koja je 90-ih i dovela do opće balkanske tragedije čije strašne posljedice osjećamo vrlo intenzivno još i danas. Rat se u Hrvatskoj i Bosni vodio, među ostalim, jezikom i radi jezika. Odjednom je postalo nevjerojatno važno na kojemu će jeziku ili pismu biti napisana imena mjesta pored ceste, imena ulica ili škola.

Spomenuta se opća ksenofobija očitovala kod nas i na prilično bizaran način: kao jedan u XX. stoljeću teško razumljiv strah od stranih jezika. Taj strah od stranih jezika doživio je u Hrvatskoj institucionalni vrhunac sredinom 90-ih, kad je tadašnja ministrica prosvjete, Ljilja Vokić, bez razumljivih razloga i, naravno, suprotno zdravoj pameti, ukinula dvojezičnu nastavu koja je s velikim entuzijazmom počela u nekim zagrebačkim gimnazijama. Među ostalim i u XVIII. gimnaziji gdje radim. Što je uopće dvojezična nastava? To je nastava koja se, osim na hrvatskom, odvija i na jednom od stranih jezika. U slučaju naše gimnazije to su bili njemački i francuski. Nastava na stranom jeziku obuhvaća 5 do 7 predmeta. To znači da učenik, kad dođe u prvi razred, sluša na stranom jeziku tri predmeta (povijest, zemljopis i matematiku), da bi u svakom višem razredu gimnazije dobio po jedan predmet više na stranom jeziku. Pritom se nastava odvija prema redovitim nastavnim programima Republike Hrvatske. Ne treba ni spominjati da djeca koja završe takav program poslije mature suvereno vladaju ne samo stranim jezikom na kojemu su slušali dvojezičnu nastavu, nego imaju i niz iskustava u radu na međunarodnim projektima, putuju i druže se s učenicima iz europskih zemalja. Međutim, u jednom trenutku to se tadašnjoj ministrici učinilo opasnim jer je tobože na štetu hrvatskoga. To je bio trenutak kad smo u strahu od srbizama prisustvovali izmišljanju artificijelnog, arhaiziranog hrvatskog jezika koji je odmah postao predmetom sprdnje većine onih koji govore hrvatski i povod za neprestane maratonske jezične polemike koje manje-više traju do danas. Borba za čistoću hrvatskoga jezika pretvorila se u vlastitu karikaturu, u borbu za izmišljene riječi i rogobatne kovanice od kojih se ljudima dizala kosa na glavi i krčala im crijeva.

Zašto se upravo sada sjećam tih žalosnih i mučnih događaja? Zato što je u ovih devet godina, otkako je ministarskim dekretom i nevjerojatnom samovoljom dvojezična nastava ukinuta, upravo takav oblik nastave postao vrlo raširen i prihvatljiv, a za njega se zalaže i ministarstvo u vladi stranke koja je prije devet godina ukinula isti taj program. Početkom 90-ih ksenofobija je bila simptom domoljublja, čak u tolikoj mjeri da su stradali jadni francuski i jadni njemački jezik.

U petak smo, međutim, u našoj školi bili svjedoci svečanog događaja, završne prezentacije trojezičnog i trinacionalnog projekta Mainz – Dijon – Zagreb u sklopu dvojezične nastave. U njemu su sudjelovali učenici iz triju spomenutih gradova. Prva faza projekta održana je lani u Mainzu i Dijonu s temom “Lica grada”, druga u Mainzu, gdje je tema bila “Demokracija”, a treća je obuhvaćala temu “Turizam u Zagrebu”. Gledajući kako se djeca spremaju za tu svečanost, kako crtaju plakate, spremaju se i, zapravo, vrlo aktivno sudjeluju u pripremanju prezentacije projekta, shvatio sam da se u ovoj zemlji napokon nešto promijenilo, ma kako to sitno izgledalo u općim ili međunarodnim okvirima. Odnos prema dvojezičnoj nastavi i dvojezičnom obrazovanju uopće zapravo je lakmus koji jasno pokazuje te promjene. Dječak s početka ovoga teksta ima, kad se o obrazovanju govori, kudikamo svjetliju budućnost nego što su je imala djeca sredinom 90-ih.