Zoran FerićU četvrtak ujutro sam u bolnici, u kojoj mi je prije trinaest godina umro otac, davao uzorak sperme. To bi mi trebalo omogućiti da, eventualno, i sam ubrzo postanem otac. Iako mi ovo nije bio prvi u životu, osjećao sam se nekako posebno upravo zbog toga što sam prije trinaest godina, na samu Novu godinu 1992., izlazio iz ove zgrade još mamuran od pića, s kobnim brzojavom u džepu i noseći veliku crnu vreću za smeće gdje su mi u bolnici spakirali tatine stvari te dvije njegove aluminijske štake koje su mi se u tom trenutku učinile nekako bezobrazno lagane. Tek kad sam došao kući, upitao sam se zašto sam ih uopće donio. A sada s uredno spremljenom uputnicom u fasciklu s reklamom jedne privatne klinike za ginekologiju, porodništvo i reprodukcijsku medicinu, strpljivo sjedeći između dva starčića, čekam da me pozove doktorica i obavi sa mnom onaj prvi razgovor u kojemu se pita: “Zašto ste došli? Koliko imate godina? Jeste li preboljeli mumps? Koliko ste dugo u braku?” Bolnica je lijepa i uredna, jedna od najurednijih u Zagrebu, a i atmosfera u čekaonici je nekako dobra, a pacijenti se dijele na dvije osnovne skupine: one koji nečega imaju previše i one kojima nešto fali. Oni s previše su dijabetičari, imaju previše glukoze u krvi i to im stvara probleme, a oni kojima fali, zapravo fali dijete i to ih čini tužnima. Ovi drugi su većinom muškarci koji imaju premalo spermatozoida ili su im slabo pokretljivi. I tako mi s premalo i oni s previše strpljivo čekamo u toj čekaonici u prilično miroljubivoj koegzistenciji. I moj je otac umro od previše šećera i sada mislim o tome kao o nekakvoj božjoj ironiji koja, zapravo, pomaže savladati tugu, pomaže mi da se ne osjećam neizrecivo glupo s tim fasciklom u rukama u koji je, osim uputnice, spremljena i jedna prilično debela knjiga s pornografskim slikama. Private, mega pack sa 376 stranica u koloru, stopostotni hard core koji sam prošle godine kupio u Berlinu upravo za ovu namjenu. Kolega pisac, kolumnist i autor jednog odličnog romana o vampirima, sumnjičavo me gledao dok sam kupovao ovu knjižicu u nekom sex shopu na stanici Zoo. Vjerojatno mu nije bilo jasno zašto knjižica s fotografijama, kad smo već odavno svi, ako želimo pornografiju, navikli na video ili DVD tehnologiju. No mora se priznati da je prilično nepraktično nositi prijenosni kompjutor u kabinu za davanje uzoraka.

Osjećam se neizrecivo glupo s debelom knjigom u rukama, 376 stranica u koloru, pravi hard core, koja iz mene mora izvući sjemenu tekućinu Epruveta uskoga grla iziskuje popriličnu streljačku vještinu. Pod kabine je sklizak, očito su i moji prethodnici imali problema s gađanjem Uglavnom, razgovor s doktoricom bio je kratak i ugodan pa sam se sav sretan uputio u laboratorij. Ondje je, međutim, nastupio šok. Sestra mi je dala staklenu epruvetu omotanu papirnatim ručnikom. Prije nekoliko godina, u jednoj drugoj bolnici, za to je služila plastična kutijica. Ovo je, doduše, bila nešto šira epruveta od onih u kojima smo kao klinci na kemiji radili pokuse, ali bila je epruveta. Još uvijek uskoga grla koje iziskuje popriličnu streljačku vještinu. Jest da za to baš ne treba biti Wilhelm Tell, ali valja pogoditi. Stojim tako s fasciklom u jednoj i epruvetom u drugoj ruci i gledam u taj otvor misleći o poznatoj basni s rodom i lisicom u glavnim ulogama, kad sestra kaže:”Idemo, idemo gospon! Tamo vam je kabina.” I onda se susretnem s kabinom. Prozorčić, stolac, mali umivaonik, vrata s vješalicom montiranom s unutarnje strane. Prozorčić je zatvoren, a stolac je jedan od onakvih kakve smo imali u osnovnoj školi. Tek toliko, da se čovjek u svemu ovome sjeti još i školskih dana. Možda i nekih kolegica iz razreda? Sve je u kabini čisto, uredno, samo je pod sklizav. Očito su i moji prethodnici imali problema s gađanjem. Odložim, dakle, epruvetu na stolac, a pornić na umivaonik, skinem jaknu i krenem. Ali nije to lako. Prvo, čovjek mora držati epruvetu u lijevoj ruci, a svoj pimpek u desnoj i onda mu fali još jedna ruka da lista pornić. Jer ovako, kad je otvoren samo na jednoj slici, dosadno je. Treba malo prolistati, prošarati pogledom, vidjeti različite slike i poze. Palo mi je čak na pamet da malo zubima listam, ali sam odustao od toga za slučaj da netko sve to snima. Dovoljno je čovjek i ovako sam sebi glup. I tako se koncentriram na Tiffany. Plavušu lijepoga lica s prilično obješenim sisama koju čereče dva tipa u kožnim motorističkim jaknama. Čak mi dobro ide, ufurao sam se i čini mi se, skoro ću… Kad iz laboratorija izađe sestra i vikne prema čekaonici: “Mlinariiiiiiiiić!” I sjebe mi koncentraciju. Jebo je taj Mlinarić. A čovjek vjerojatno jadan i zbunjen kao i ja. Ništa, idemo ponovo. Okrenem stranicu, a tamo Laura i Katlin. Obrađuju nekog tipa koji izgleda kao moj profesor iz obrane i zaštite na faksu. Laura ima crne kožne rukavice do lakta i bič, a Katlin kožne čizme skoro do bedara. Ufuram se opet, stvar dobro ide, čak mi toliko i ne smetaju zvukovi iz čekaonice, kad me odjednom gotovo prepadne muški glas. Dolazi iz laboratorija od kojega me dijeli samo mali prozor od mutnog stakla za predavanje uzoraka. Iako je zatvoren, čuje se svaka riječ. Čovjek se obraća sestri: “Opet nisam uspio!” Sestrin glas djeluje strpljivo i umirujuće i govori mu da to nije ništa, da se događa i savjetuje mu da ide malo prošetati. Mislim, žena je to ljubazno rekla, ali što će mu šetnja? Kao da se od šetanja diže. Ili svršava? Ništa. Okrenem stranicu i nastavljam s Laurom i Katlin i dobro mi krene, skoro sam gotov, a onda zazvoni mobitel. Jebo te mobitel. Vadim ga iz futrole na remenu, ionako me je prekinuo pa da barem vidim tko je. Na ekranu vidim: zove kolega pisac. Javim se, što ću, možda je nešto važno. Kolega kaže da mi je poslao mailom neku leksikografsku natuknicu i da je malo pogledam. Obećavam da ću pogledati, spremam telefon i nastavljam s poslom. Okrećem nekoliko stranica i nailazim na tri mulatkinje: Leilani, Brazil i Xtacee. Možda egzotika pomogne. I opet sam bio skoro na kraju kad je zazvonio mobitel. Budala, zaboravio sam ga isključiti poslije kolege pisca. Vidim, zove prijatelj. Javim se. Jesi vidio šta nam rade Slovenci, kaže on. Čuo sam nešto, odgovaram mu, ali sad ne mogu, drkam. Pričat ćemo poslije. On kaže, dobro. Razumije čovjek. I opet, bikovskom upornošću, okrećem nekoliko stranica unatrag i dolazim do Lole. Lola je Mađarica, ima 21 godinu i pravu kurvinsku facu. Gleda me s fotografije. Gledam i ja nju. Nekako se razumijemo. I na Lolu napokon uspijevam. Nisam čak ni pokapao puno po podu. Jedino mi nekako smeta to ime. Prilično glupo ime da se na njega svršava u reproduktivne svrhe. No večeras ćemo kod kuće otvoriti bocu makedonskog crnjaka. I popit ćemo ga u kadi. Žena i ja. Nazdravit ćemo Loli, a ja ću sasvim licemjerno poželjeti da dijete, ako bude kći, ne završi u porniću kao Lola. Da se opet ne zatvori nekakav ironični krug.