Noam ChomskyČuveni lingvist, filozof i politički aktivist Noam Chomsky kritizirao je u tekstu za The NY Times Syndicate politiku SAD-a prema Iranu koja bi uskoro, nakon Afganistana i Iraka, mogla rezultirati novim ratom na Bliskom istoku. Kao prvi primjer američkog stajališta navodi članak iz magazina Foreign Affairs autora Matthewa Kroeniga pod simptomatičnim naslovom „Vrijeme za napad na Iran: Zašto je udar najmanje loš izbor". Upozorava i da SAD krši povelju UN-a oklijevanjem da poduzme mjere kako bi se spriječio mogući izraelski napad na Iran o kojem sve glasnije bruje mediji, dok sudionici predizborne kampanje svojim nastupima dodatno pooštravaju napetu situaciju.

Chomsky ukazuje na raskorak između službene politike SAD-a, koji se u dokazivanju realnosti iranske prijetnje poziva na „međunarodnu zajednicu" (u stvari „šifrirani naziv za američke saveznike"), i svjetskog javnog mnijenja. U 120 zemalja članica pokreta nesvrstanih prevladava stav da Iran ima pravo provoditi program obogaćivanja urana, a ankete su pokazale da se s njima slagala i većina Amerikanaca, barem „prije općeg propagandnog juriša u posljednje dvije godine". Indija je najavila intenziviranje trgovinskih odnosa s Iranom unatoč američkim sankcijama, kojima se također protive Kina, Rusija i Turska.

Izrael - najveća prijetnja miru

Europska javnost, navodi Chomsky, najvećom prijetnjom miru u svijetu smatra Izrael, baš kao i arapski svijet u kojem SAD i Izrael slove kao glavni izvori neposredne opasnosti. Unatoč nepopularnosti Irana, „većina misli da bi regija bila sigurnija kada bi Iran imao nuklearno oružje", a u Egiptu prije arapskog proljeća ovo je mišljenje zastupalo čak 90% ispitanika. No, zapadni mediji u potpunosti su ignorirali glas javnosti, naglašavajući radije potporu vladajućih diktatora američkoj politici prema Iranu.

Izraelski nuklearni arsenal, međutim, i kod nekih američkih stručnjaka odavno izaziva zabrinutost. Chomsky citira generala Leeja Butlera, bivšeg šefa američkog strateškog zapovjedništva, i potpukovnika Warnera Farra koji su izraelsko nuklearno naoružanje opisali kao vrlo opasno i prilično očito namijenjeno napadu na SAD u slučaju njihova uskraćivanja potpore izraelskoj politici. Trenutno je „osnovna briga da će Izrael pokušati izazvati neku iransku akciju koja će potaknuti američki napad".

Banda tirana

Chomsky navodi i riječi izraelskog strateškog analitičara Zeeva Maoza koji u svojoj studiji „Obrana Svete zemlje" opisuje izraelsku nuklearnu politiku kao izrazito štetnu i zalaže se za postizanje „regionalnog sporazuma o zabrani oružja za masovno uništenje (WMD)", spomenutog u rezoluciji UN-a još 1974. godine. Istodobno, američke sankcije protiv Irana urađaju sličnim posljedicama kao i sankcije protiv Iraka, lišavajući pučanstvo osnovnih životnih potrepština dok „vladajući klerici" uživaju u blagostanju. Isto se, podsjeća Chomsky, dogodilo sa Saddamom Husseinom, kojem su sankcije pomogle da dodatno učvrsti svoju moć, „vjerojatno ga spasivši od sudbine ostatka šarolike bande tirana koju su podupirali SAD i Velika Britanija" dok nisu zbačeni u narodnim prevratima.

Američke vojne i obavještajne službe u svojim su izvješćima Kongresu vrlo jasno ustvrdile da Iran ne predstavlja nikakvu prijetnju. Chomsky naglašava kako „Iran ima vrlo ograničenu sposobnost primjene sile, a njegova strateška doktrina je obrambena, osmišljena kako bi odvratila napad dovoljno dugo dok na snagu ne stupe diplomatske mjere". I dugogodišnji CIA-in suradnik Bruce Riedel smatra logičnim i prihvatljivim eventualno iransko razvijanje nuklearnog arsenala kao sredstva odvraćanja.

Zona bez WMD-a

IlustracijaChomsky spominje i drugu optužbu koju SAD navodi kao izvor iranske prijetnje „globalnom poretku": iransko nastojanje da proširi „svoj utjecaj na susjedne zemlje koje su napali i okupirali SAD i Britanija" i podupiranje „otpora izraelskoj agresiji u Libanonu (koju podržava SAD) i nezakonitoj izraelskoj okupaciji palestinskog područja". Međutim, većinsko je mišljenje u korist uspostave zone bez WMD-a na Bliskom istoku koja bi obuhvatila Iran, Izrael, Indiju i Pakistan - potonje tri zemlje odbile su potpisati Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i razvijaju svoje nuklearne programe uz svesrdnu pomoć SAD-a.

Konferencija o Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja održana u New Yorku u svibnju 2010. godine toliko se glasno zauzela za zonu bez WMD-a da ju je i Washington bio prisiljen poslušati, no njihov formalni pristanak uključio je niz uvjeta: „opsežni mirovni sporazum između Izraela i njegovih arapskih susjeda", izuzeće Izraela iz međunarodne inspekcije nuklearnih postrojenja i dopuštenje za uskraćivanje bilo kakvih informacija o „izraelskim nuklearnim pogonima i aktivnostima". Nova je konferencija sazvana za svibanj 2012., no Chomsky vjeruje da njezinu krajnjem cilju nije posvećena dovoljna pažnja iako je to „najkonstruktivniji način izlaženja na kraj s nuklearnim prijetnjama u regiji", iz kojeg se god kuta na njih gledalo.

Izgovor za invaziju

Kao zaključak Chomsky podsjeća da su SAD i Velika Britanija svojedobno, tražeći izgovor za napad na Irak, ustvrdili da on razvijanjem oružja za masovno uništenje krši rezoluciju 687 Vijeća sigurnosti UN-a donesenu 1991. godine. Upravo ta rezolucija, podsjeća Chomsky, „izričito obvezuje potpisnike na uspostavu zone bez WMD-a na Bliskom istoku" te bi se stoga SAD i Britanija trebale s osobitim osjećajem odgovornosti posvetiti tom cilju.