Damir RadićProšlog tjedna Zrinko Ogresta primljen je u Europsku filmsku akademiju, čime je činjenica da je riječ o autoru najozbiljnijeg filmskog opusa u nas u zadnjih petnaestak godina dobila i međunarodnu potvrdu. No Ogresta je vrlo zaslužan i za film “Ta divna splitska noć”, tzv. moralnog pobjednika ovogodišnje Pule, koji je ovdašnjim filmofilima, nakon niza pozitivnih kreativnih iskoraka drugih autora i filmova u kratkom razdoblju, definitivno povratio vjerovanje u mogućnost zanimljivijeg i boljeg hrvatskog filma. Ogresta je, naime, zajedno s filmskim kritičarom Igorom Tomljanovićem, u vrijeme dok su bili povjerenici za igrani film, odobrio snimanje debitantskog projekta Arsena Antona Ostojića, splitsko-zagrebačkog autora koji je diplomirao na zagrebačkoj ADU i magistrirao na Newyorškom sveučilištu, a čiji su prethodni pokušaji dobivanja cjelovečernjeg igranog filma pod okriljem Ministarstva kulture bili neuspješni. Prije početka ovoljetne Pule, Ogresta je istaknuo svoj rad kao povjerenika za igrani film te samouvjereno izjavio da će se jedan od rezultata tog rada – “Ta divna splitska noć”, vidjeti već na predstojećem festivalu. I doista, kompletna filmska javnost okupljena u Puli bila je iznimno ugodno iznenađena Ostojićevim debijem, a akreditirani kritičari ocijenili su ga najvećom prosječnom ocjenom od kad se dodjeljuje kritičarska nagrada Oktavijan. Zahvaljujući zakulisnim igrama po mjeri nezasitnih ambicija Antuna Vrdoljaka, “Ta divna splitska noć” dobila je tek Zlatne arene za najbolju kameru i montažu, iako bi u normalnijim okolnostima Ostojićev film, zajedno s “Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića, poharao festival. Svjestan u kakvom se okružju našao, Ostojić nije djelovao razočarano –podrška kritičara i kuloara pružila mu je veliku satisfakciju, a još veća dogodila se nešto kasnije u Sarajevu, na mnogo uglednijem festivalu nego što je Pulski, gdje je “Ta divna splitska noć” dobila Specijalnu nagradu žirija i Nagradu za najbolju glumicu (Marija Škaričić).

“Ta divna splitska noć” sukcesivno pripovijeda tri priče koje se zbivaju u prostoru Dioklecijanove palače u Splitu, tzv. Getu, na Staru godinu, između deset navečer i ponoći. Protagonisti priča međusobno se slučajno dodiruju, ali su suštinski povezani spojem erosa i thanatosa, dakle onim općim, te drogom kao onim posebnim (splitskim), premda naravno narkomanija već poodavno ima univerzalan značaj. Kako su povezani protagonisti, tako se i priče međusobno dodiruju, da bi to prepletanje u završnici dobilo svoj konačan i jasan oblik. Očit narativni orijentir Ostojiću je pritom bila “Pasja ljubav”, film kojim se na valu tarantinovskih (post)modernistički potaknutih narativnih eksperimenata proslavio Alejandro González Iñárritu, i taj model je zagrebački Splićanin s newyorškim iskustvom uzorno primijenio. Za razliku od Vinka Brešana, koji se posežući za (pro)rašomonskom narativno-dramaturškom slagalicom u “Svjedocima” nije najbolje snašao, ostavljajući dojam da je perspektivizacijska polifonost tek danak svjetskom trendu, Ostojić je u složenoj narativnoj i dramaturškoj gradnji vrlo vješt, tako da se doima kao da ona spontano izranjanja iz same priče, odnosno da je odabrana tema optimalno oblikovana upravo kroz takvu narativnu koncepciju. Osim toga, Ostojić jako dobro gradi ritam i tempo svakog od triju fabularnih segmenata te radnje u cjelini, pritom vrlo umješno podupirući uženarativni užestilskim slojem, tj. fotografsko-montažnom dimenzijom djela. Kadriranje je uglavnom provedeno besprijekorno, s čestom i iznimno osvježavajućom, osobito u kontekstu hrvatskog filma, uporabom kranskih snimaka, kojima Ostojić inteligentno i logično rješava zadanost skučenog prostora Geta. Snimatelj pak Mirko Pivčević – sin čuvenog splitskog majstora amaterskog filma Andrije Pivčevića, snimatelja radova Ivana Martinca, Aleksandra Stasenka i Lordana Zafranovića – još jednom je, nakon fascinantna rada na “Samima” Lukasa Nole, demonstrirao visoku osjetljivost za teksturu, ovog puta crno-bijele, fotografije te posebnu nadarenost za rješavanje zahtjeva snimanja u slabo osvijetljenim ambijentima.

Arsen Ostojić svojim ostvarenjem u suvremeni hrvatski film ne donosi samo tom filmu rijetko svojstveno oblikovno umijeće, nego i zanimljiv, a također rijedak, tretman erotskog. Sve tri priče u središtu imaju erotski muško-ženski par: u prvoj to su samoživi narkodiler Nike (Mladen Vulić) i njegova topla, srčana ljubavnica Marija (Nives Ivanković), inače udovica najboljeg mu prijatelja, poginulog branitelja; u drugoj i možda najzanimljivijoj riječ je o mladoj narkomanki Maji (Marija Škaričić) i suicidalnom američkom mornaru Frankyju (Coolio) s kojim pristaje na seks kako bi se domogla prijeko joj potrebne doze droge; u trećoj radi se o bivšem narkomanu, impotentnom Luki (Vicko Bilandžić) i njegovoj djevojci Anđeli (Ivana Roščić) koja s dirljivim entuzijazmom želi izgubiti nevinost u novogodišnjoj noći. Kreiranje konkretne seksualne situacije između Nike i Marije kroz nježno-žestoki odnošaj na kuhinjskom stolu, u kojem Marija prstom nanese juhu od sarme na svoju krasno ukrućenu bradavicu, tražeći od Nike da je kuša, otkriva Ostojića kao upućenog erotofila kakav bi i u trenutačno erotski najemancipiranijim svjetskim kinematografijama poput španjolske i meksičke bio na cijeni, a kamoli ne u uškopljenoj hrvatskoj, ali podsjeća i na silan erotski potencijal Nives Ivanković, navješten još u žestokoj sceni seksa između nje i Svena Medvešeka u Sedlarovoj “Agoniji”, potencijal koji u sterilnim hrvatskim uvjetima nažalost rijetko dolazi do mogućnosti realizacije. U drugoj priči Ostojić se odlučuje za prigušeniji pristup erotskom pa iznimno izražajnom crnačkom licu rapperske zvijezde Coolija supostavlja podjednako ekspresivno lice debitantice Marije Škaričić, ubrzo potom i njezino sitno, skladno i čvrsto tijelo dojmljivih malih grudi, odlično uočavajući erotski potencijal njenih fino izrezanih bijelih gaćica u tami sobe, ali i madeža rasutih po nježnim joj leđima; uz to, kroz spremno prihvaćanje da se ljubi s Frankyjem, koje ne bi trebalo svesti samo na potrebu da što prije bez obzira na cijenu dođe do dopa, nadaju se zanimljivi obrisi Majina lika i intrigantan potencijal jednog odnosa bez obzira na kratkoću njegova trajanja. U trećoj pak priči Ostojić od još jedne darovite debitantice, Ivane Rošćić, dobiva uvjerljiv entuzijazam djevojčice u želji za seksualnom inicijacijom te još jednom pokazuje rafiniran interes za madeže, nalazeći ih ovaj put na skladnom djevojačkom trbuhu.

Iz prethodnog se da naslutiti kako je Ostojić i darovit redatelj glumaca. I doista, u glumačkoj ekipi nema slabog mjesta, a u uglavnom vrlo ujednačenom ansamblu bio bi propust ne spomenuti uobičajeno sugestivnog Marinka Prgu kao narkodilera Crnog, izdvojen lik koji se s podjednakom dramaturškom važnošću (jedini takav u filmu) pojavljuje u sve tri priče. Što se tiče Dine Dvornika, on uglavnom tek pjeva (iako ima jednu kratku ali efektnu dijalošku scenu u kojoj se otkriva da je njegov lik zapravo narkodilerski boss) odnosno u funkciji je nekovrsnog filmskog lajtmotiva. U karakterizacijsko-dramaturškoj izvedbi likova, kao rijetko kad u hrvatskom filmu postignuta je ravnoteža u profiliranju muških i ženskih protagonista, pri čemu je važno naglasiti da se profiliranje odvija, zbog segmentacije cjeline na tri priče, u skraćenom vremenu, a ipak ne gubi na plastičnosti. Doduše, kritičkiji će gledatelji primijetiti da Ostojić dramaturgiju gradi nizanjem situacija koje se izolirano uzevši nerijetko oslanjaju na stereotipove (npr. zaručnica koja se udala za drugog kao motivacija Frankyjeve suicidalnosti), da poneka dijaloška linija zna zazvučati pomalo školski, a i da je wendersovsku usmjerenost spram anđela, pogotovo u svjetlu čestog posezanja aktualnih hrvatskih pisaca za tim bićima, možda bilo bolje izbjegnuti. No takve primjedbe ne umanjuju ukupnu vrsnoću Ostojićeva napora koji zaslužuje poštovanje i podršku, a ako se u Ministarstvu kulture bude vodila pametna politika, koja će za očito darovite autore poput Ostojića, Matanića ili Sviličića stvoriti poticajne kreativne uvjete, obećavajući pupoljak hrvatskog filma mogao bi se razviti u cvijet vrlo ugodna mirisa.