Ilko ČulićThe Clash – ‘London Calling – 25th Aniversary Edition’ (Sony / Menart)

U DVD dokumentarcu Dona Lettsa “The Last Testament”, prikvačenom uz obnovljeno izdanje “London Calling”, zabilježena je i anegdota s kraja 80-ih, kad je redakcija Rolling Stonea birala najvažniji album desetljeća. Prije objave rezultata nazvali su Joea Strummera i rekli mu: “To je po nama najvažniji album 80-ih, što vi mislite?” Strummerova replika: “Uf, ja sam mislio da je izašao 1979.”, tada je vjerojatno zazvučala kao tipično punkersko potkopavanje autoriteta, ali danas se može pridodati brojnim dokazima da je “London Calling” obilježio barem dvije dekade rockerske povijesti. Dvostruki LP koji je u Britaniji objavljen potkraj 1979., Amerikancima predstavljen početkom 1980., a nakon konzultacija uvijek sumnjičavih cenzora pripušten i na jugoslavensko tržište, postao je jedan od krucijalnih artefakata globalne rock kulture, u nekim relacijama važniji i od legendarnih albuma Beatlesa i Dylana. U današnje vrijeme reizdanje “London Calling” prolazi kao važna vijest čak i u Dnevniku HTV-a, iako se odmah vidi da dežurni urednik na Prisavlju nema pojma zbog čega su mu uvalili taj prilog.

Golemi utjecaj definitivno najboljeg albuma u diskografiji The Clasha proteže se od Poguesa, koji su na turneji sa Strummerom svirali svoju verziju naslovne pjesme, preko Fatboy Slima koji je ugradio elemente iz “Guns Of Brixton” u veliki dance hit “Dub Be Good To Me” i Manic Street Preachersa, koji su u melodiji “Spanish Bombs” našli inspiraciju za “If You Tolerate This”, sve do znanih (The Libertines, Radio 4) i neznanih predstavnika nove generacije retro-punkera i new wave revizionista beskrajno ponosnih na isticanje bilo kakve sličnosti s “London Calling”. Odgovor na upite o razlozima masovne i trajne fasciniranosti s ovih 65 minuta glazbe proizlazi iz činjenice da su The Clash u ljeto 1979. razradili formulu za pretakanje nagomilane punkerske energije u potpuno savršenu zvučnu sliku. Između uvodnog riffa u “London Calling” i zadnjih taktova “Train In Vain” nema baš nijednog spornog detalja, ali današnji će pop konzumenti možda teško shvatiti da su Strummera, Jonesa, Simonona i Headona na takvu perfekciju natjerali nezadovoljni fanovi. Godinu prije The Clash su snimili album “Give ‘Em Enough Rope” s američkim heavy metal producentom Sandyjem Perlmanom i isprovocirali optužbe za podilaženje mainstreamu. Radikalni zaokret napravili su angažiranjem rock ‘n’ roll veterana iz 60-ih Guya Stevensa, čiji nekonvencionalni način rada u studiju Paul Simonon danas opisuje kao “organizirani kaos”. Stevens je umro 1981. od prekomjerne doze tableta koje mu je liječnik prepisao za liječenje od alkoholizma i njegov je lik ubrzo potonuo u zaborav, no umjesto oporuke je ostavio “London Calling” i makar na mala vrata ušao u galeriju velikana. Kad se usporede grube demo verzije i nedovršene pjesme poredane na bonus CD-u s veličanstvenim finalnim miksevima, koji su za 25. obljetnicu osvježeni besprijekornim remasteringom, posve je jasno da The Clash nitko nije razumio bolje od staroga Guya Stevensa.

Green Day – ‘American Idiot’ ( Warner / Dancing Bear)

Trijumfalni povratak Green Daya, potvrđen munjevitim osvajanjem vrhova britanske i američke top-liste, temelji se na autorskom usavršavanju, poboljšanoj svirci i bezrezervnom političkom angažmanu u kampanji protiv Busha. No “American Idiot” pripreman je s još većim ambicijama, kao konceptualni album koji će zavrijedjeti usporedbu s jedinom velikom rock-operom “Tommy”. Probuđeni Green Day možda ima dio elemenata nužnih za takvu konstrukciju, najviše u naslovnoj pjesmi i u “Wake Me Up When September Ends”, ali “American Idiot” je opasno preopterećen razvučenim 9-minutnim pop-punk suitama “Jesus Of Suburbia” i “Homecoming”, pa je malo vjerojatno da će zadržati privlačnost nakon američkih izbora.

Vanessa-Mae – ‘Choreography’ (Sony Classical / Menart)

Ako se nakon kontakta s pouzdanim ambient-trance producentom Martinom Gloverom-Youthom na albumu “Subject To Change” dalo naslutiti da će Vanessa-Mae uskoro demonstrirati još nešto osim neupitne virtuoznosti, “Choreography” će pokopati svaku nadu. CD koji ne može poslužiti čak ni kao alibi za Huljićeve kvaziumjetničke projekte prekriven je nakaznim interpretacijama Hačaturijana i G. F. Handela, gostovanjem odavno potrošenog Vangelisa i jalovim pokušajem da se iscijedi malo indijske egzotike iz suradnje s bollywoodskim skladateljem A. R. Rahmanom. Najstrašniji su ipak Vanessini koautorski pokušaji “Tribal Gathering” i “Moroccan Roll”. Esencijalni užas i remek-nedjelo!

Dizzee Rascal – ‘Showtime’ (XL / Dallas)

Londonski “garage” MC i producent Dizzee Rascal s nepunih 19 godina dobio je prestižnu nagradu Mercury za debitantski album “Boy In Da Corner”. Poslije takvog starta neizbježno rastu apetiti publike i kritike, no Dizzee im je uglavnom uspio udovoljiti kroz “Showtime”. Na njemu ćete naći 15 nabrijanih trominutnih pjesama temeljito očišćenih od reperskih “skitova”, nekoliko reprezentativnih primjera “UK garage” i “2-Step” produkcije, te izvrsno raspoloženog MC-ja koji je u odnosu na nagrađeni lanjski album toliko napredovao da u svakom trenutku može započeti “battle” s prvacima brit-hopa (Roots Manuva, Ty).

Zvjezdice:
The Clash – 5
Green Day – 3
Vanessa Mae – 1
Dizzee Rascal – 4