Objavljeno u Nacionalu br. 464, 2004-10-05

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Živimo u dvojstvima

Ma koliko ja volio knjige, dosad su moja ljeta obilježavale stvari koje nisu bile knjige, ako ih sam nisam pisao. Lijep provod ili krstarenje brodom, a doba čitanja započinjalo je s prvim ružnijim danima

Zoran FerićZoran FerićRoman ”Šumski duh” Gorana Samardžića, koji počinje poput bajke, riječima “Jednom davno”, a završava kao tvrda realistička proza o ratnom Sarajevu, obilježio mi je ljeto koje je upravo prošlo i čije se razderane krpice još ponekad osjećaju u nekom od ovih sunčanih ranojesenskih dana. To sam shvatio kao još jedan znak starenja. Jer, ma koliko ja volio knjige, dosad su moja ljeta obilježavale druge stvari. Lijep provod, poneka zgoda ili slika s krstarenja brodom ili pak samo svjetla Rijeke u plavičastom sumraku gledana iz restorana u Opatiji, uz samo more. Moja su ljeta bila dosad rezervirana za nešto što nisu bile knjige, ako ih sam nisam pisao. Doba čitanja počinjalo je s prvim ružnijim danima. Još od mladosti i fakulteta zadržao sam taj ritam čitanja, kao da je čitanje nešto što se obavlja u samoći, zatvoren u kući, daleko od drugih. Naravno, to ne znači da ne čitam na plaži, ali nekako uvijek zaboravljam to što čitam, čak ako se radi i o ozbiljnim knjigama koje netko tko se knjigama bavi ne bi smio zaboraviti. ”Šumski duh” bio je drugačiji. Čitao sam ga dugo, danima, iako se ne radi o velikom romanu, u jednoj od najljepših rapskih uvala. To je zato što je pisan precizno i pomno kao poezija. Volim takve knjige u kojima se osjeća mar autora u slaganju rečenica i stilska vještina. Međutim, ono što me odista privuklo šumskom duhu čak i do te mjere da će to odsad ostati jedna od važnih knjiga u nekakvoj mojoj mentalnoj biblioteci, jedna od onih koje se nose na pusti otok, nije samo stilska bravura. Ja sam je uistinu nosio na otok i upravo na otoku se s njom i upoznao.

'Šumski duh' Gorana Samardžića govori o zemaljskim dvojstvima koja nas više muče, nego što bismo ih mogli shvatiti kao izvor nade Kroz slike nježne dobrote i jezive okrutnosti dopiremo do Krista, koji je kroz vlastito dvojstvo i patnju zaslužio nešto poput nebeske milostiMislim da je ono što me tako snažno privuklo činjenica što se u ovome tekstu na specifičan način radi o temeljnim ljudskim dvojstvima, o onome da se ne osjećamo kao cjelina ili kao jedna/jedno, nego upravo kao nekakav nemoguć spoj. I kad je počela ta tragična priča o transseksualcu Danijelu, i beogradskim mangupima Luki, Laletu, Zoni, Joni, Čivi i Ganetu, te pripovjedaču koji je i sam lik romana, ja sam nekako stalno mislio na Krista. Iako je ”Šumski duh” jako daleko od religioznog romana. Mislio sam na onu strašnu Kristovu razapetost i na pitanje kako se taj čovjek ili Bog širi. I prema gore i prema dolje, i lijevo i desno. Istovremeno sliči na prometnika koji nas je upravo zaustavio, ali i na nekoga tko se sprema zagrliti svijet. Njegove rane i čavli u mesu trebali bi upućivati na bol, ali ga se obično prikazuje s blaženim licem, licem koje nije izobličeno ili zgrčeno od patnje, nego, baš naprotiv, upućuje na smirenost. I u njemu se krije jedno od temeljnih dvojstava ove civilizacije, ono čovjeka i Boga.

Ovaj pak roman govori o nekim drugim, zemaljskim dvojstvima koja nas više muče, nego što bismo ih mogli shvatiti kao izvor nade. Međutim, kroz gusto štivo u kojemu se kriju slike strašne nježnosti ili dobrote i jezive okrutnosti, napokon dolazimo do onoga što u ovoj kulturi predstavlja upravo Krist: na priču o čovjeku koji je kroz vlastito dvojstvo i vlastitu patnju zaslužio nešto poput nebeske milosti. Na samom početku teksta, u poglavlju koje je označeno nulom, sam pripovjedač govori o ritualnom pranju u ratnom Sarajevu jer želi čist započeti svoj prvi roman. Pri tome kaže: “Jedan je u meni diktirao, a drugi pisao. I to ovako:” A onda iza te dvotočke počinje prava priča romana. I pripovjedač, koji je i sam glavni lik romana, i promatrač, i briljantan ironični komentator, osjeća u sebi nekakvo dvojstvo, neku temeljnu rascijepljenost koja ga determinira, zapravo, kroz cijeli roman. A taj roman, među ostalim, govori i o transseksualcu Danijelu, koji u sebi tragično spaja muška i ženska svojstva. Danijel je homoseksualac ženske ljepote koji se ponaša i oblači kao djevojka. Njegova je tragedija u tome što mora odrastati u konzervativnoj obitelji, u konzervativnoj sredini, na Vračaru u Beogradu, a njegovu nesretnu situiranost u vrijeme i prostor pripovjedač komentira ovako: “Uloga gospodina Aleksandra (Danijelova oca) svodila se na to da Danijela tuče i da očajava što je on takav.

Nije mi bilo jasno kako se može nadati da će Danijel postati drukčiji. Priroda se u vezi s njim predomislila i u zadnjem trenutku mu podvalila muški pol. Možda bi na nekoj drugoj planeti Danijela drugačije tretirali, jer je složen i dvostruk, ali kod nas na Vračaru, većina u njemu nije gledala čovjeka nego pedera.” Danijelova seksualna i pripovjedačeva metaforička dvostrukost nisu jedina dvojstva ovoga romana. Naime, Danijel je istovremeno i predmet prezira, i fizičkih nasrtaja, i ratni junak, a sam pripovjedač, koji se iz Beograda, u kojemu je odrastao, preselio u Sarajevo, razapet je između svog novog identiteta Sarajlije koji brani svoj grad i beogradskih prijatelja koji ga napadaju. Dijana pak, Danijelova sestra s kojom je pripovjedač u strasnoj ljubavnoj vezi, u sebi opet krije jedno od temeljnih dvojstava ove civilizacije što ga je iznjedrilo kršćanstvo, a utvrdio petrarkizam: dvojstvo djevice i kurve, objekta obožavanja i objekta seksualnog iživljavanja. Naime, pripovjedač tjera Dijanu na prostituciju kako bi kroz muku što to radi intenzivirao vlastitu ljubav prema njoj, a ujedno i povećao seksualno uzbuđenje. Dijanino dvojstvo u koje ju je natjerao sam pripovjedač tako se polagano pretvara u demonski seksualni užitak.

Čitav ovaj odlično napisan roman zapravo počiva na jakim kontrastima koji se sjedinjuju u nekakva dvojstva u kojima se relativizira zapravo sve: spolni identitet, domovina, pripadnost kvartu ili gradu, ljubav, požrtvovnost, junaštvo, život ili smrt. Svaki od ovih identiteta biva poljuljan i ugrožen nečim drugim, nečim suprotnim. Onim čega se bojimo ili ga priželjkujemo. Možda nije nevažno spomenuti da sam ovu knjigu čitao u jednoj od najljepših rapskih uvala, koju sam otkrio tek ovoga ljeta, iako taj otok posjećujem već trideset godina. I kad bih podigao oči s knjige, vidio bih oko sebe dvojstvo, jedan neobičan prirodni spoj: s jedne strane uvale, gdje je očito izvor slatke vode, bio je drvored topola i travnjak sve do samoga mora, kao na Jarunu ili nekom jezeru u unutrašnjosti, a ova druga strana, gdje sam sjedio, s borovom šumom i stijenama izgledala je kao tipična mediteranska uvala. Možda mi se upravo zbog sjedinjenja tih tako raznorodnih elemenata to mjesto toliko i svidjelo. Ili mi je nekakav duh iz knjige nešto šapnuo i pomogao mi da vidim stvarnost oko sebe.

Vezane vijesti

Grad Rab turistički prvak za 2011.

Grad Rab turistički prvak za 2011.

Dodjelom turističkih nagrada za najbolja turistička odredišta i za djelatnike godine u turizmu u šibenskom Hotelskom naselju Solaris u prisustvu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika