Objavljeno u Nacionalu br. 464, 2004-10-05

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Del Pontin lažni "naprijed" za Hrvatsku

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaU “pregršti” ultrazanimljivih događaja kojima politička kasta postojano oplemenjava lokalnu scenu, profesionalni promatrači prilično se teško u zadnje vrijeme odlučuju na što bi usmjerili koncentraciju. Sve je naprosto nadahnjujuće i svaka selekcija je nepravedna. Jesu li glavni hrvatski motivi iscrpljujuće javne aktivnosti predsjednika Mesića, koje variraju u rasponu od kumovanja otvaranju privatnoga stambenoga gradilišta pokraj Zagreba (kao da je šef prigradske općine), preko zalaganja za prodaju željezara špekulantima i opsjenarima, do uzastopnih novinskih intervjua na nacionalno uvijek intrigantnu temu dugotrajnosti njegovoga stabilnoga braka s liberalnom gospođom Milkom, spremnom da prihvati i njegovoga izvanbračnoga sina kad bi taj postojao?

Od Toulona do N’Djamene

Analizira li se u novinama u prvome redu predsjednik, razvija se opasnost od zanemarivanja Vladimira Šeksa i uzbuđujuće agencijske informacije da se on nedavno “sastao sa svojim bugarskim kolegom”, i to – kako je posebno naglašeno – “uz osmijeh”. Zanemarivati osmijeh gospodina Šeksa – Roberta Redforda koji ne zna što mu je danas – nije ni lijepo ni zdravo, tj. bezopasno: novinari koji počine grijeh propusta od njega će dobiti ukor pred isključenje, lišen osmijeha, a Sabor u kojem dominiraju šeksoidalni profili iz raznih stranaka mogao bi televizijsku pretplatu osvetnički preusmjeriti na RTL-ovu kliniku za retardirane nazvanu Big Brother. I gdje smo onda? Kakva nam je sudbina?
U takvoj specifičnoj situaciji manevriranja između dva osmijeha, Šeksovog čekića i Mesićevog nakovnja, analitičarima ne preostaje drugo nego da se bave Carlom Del Ponte. Gospođa iz Haaga koja se u životu evidentno nasmijala nije, a u medijskome šarmiranju publike godinama se opasno natječe sa svojom neodoljivom glasnogovornicom, proizvela je zadnjih dana još jednu malu senzaciju: izjavila je kako Hrvatska ima zadatak samo da locira zemlju u kojoj se nalazi Ante Gotovina, a tužiteljstvo će obaviti ostatak posla, to jest organizirati njegovo privođenje. Jednostavnost zadatka koji je Del Ponte povjerila Hrvatskoj promatrača doista može impresionirati. Naprosto pronaći Gotovinino skrovište, to je nesumnjivo trivijalnost. Tako je malo mjesta na kojima se bivši istaknuti pripadnik Legije stranaca može situirati: cijela zapadna Europa ili cijela frankofonska Afrika, optimistički gledano: prostor od Toulona do N’Djamene. Hrvatska čije tajne službe – isključivo u zajednici s MI6, doduše – suvereno kontroliraju univerzum, pročešljat će ga za trenutak.

Britansko uskraćivanje viza

Ipak, spomenuta izjava Carle Del Ponte odjeknula je revolucionarno s obzirom na njezine dosadašnje stavove. Kao što znamo, tužiteljica je godinama inzistirala na tezi da je Gotovina u Hrvatskoj, i da ga čuva hrvatska vlast. Nisu tu pomagala nikakva uvjeravanja. Hrvatski obavještajci podastirali su nalaze da je Gotovina izvan domovine, da je lokalnoj policiji nedostupan i da nitko od nadležnih ne zna gdje je, ali tužiteljica je vjerovala inozemnim agenturama koje su tvrdile suprotno i Hrvatsku kronično držale u šahu. U Hrvatsku je slala “non-papere” s optužbama protiv režima, prijetila sankcijama i prijavama Vijeću sigurnosti, tražila – i dobivala – smjenjivanja ljudi koji su istraživali situaciju oko Gotovine, a zbog njezinog neargumentirano tvrdog stava nekima od njih na kraju je bio i zabranjen ulazak u zemlje Europske unije. S Gotovinom je u jednom trenutku čak započela službene tajne pregovore putem posrednika, ali ubrzo ih je ponovno zamijenila pritiscima na hrvatsku vladu. Velika Britanija, uz Carlu Del Ponte glavna popularizatorica teze o Gotovini kao štićeniku hrvatskoga režima, uskraćuje vize hrvatskim građanima koje samoinicijativno tretira kao Gotovinine pomagače.

Pritisci na Hrvatsku

Gotovina je viđen u Brelima, poručivalo se još jučer iz kruga Carle Del Ponte. Šunjao se oko Pakoštana. Jadranom je plovio na jahti. Maskirao se u staroga ribara. Po obali je skupljao školjke. Uočili su ga Oscar Wera i novinari EPH preobučeni u kmete iz kleti* u vinogradu kod Petrača kako pušta suzu za zagorske brege*. Sve se to preko noći u novinama pretvorilo u mistifikaciju. Stvoren je dojam da je Del Ponte napokon javno prihvatila činjenicu da Gotovina nije u Hrvatskoj, i da bi se to moglo povoljno odraziti na hrvatski međunarodni položaj, pa možda i na status kod Velike Britanije. Nažalost, dojam je, kako stvari stoje, lažan. Informirani izvori tvrde da gospođa i dalje nepokolebljivo smatra kako je general dostupan hrvatskim vlastima, kako je tu negdje, u Hrvatskoj ili u Bosni. Ipak, tužiteljica je napravila jedan značajan korak: osobno je potpisala apel Sudu u Haagu da se Čermak i Markač puste na slobodu do početka suđenja. Ne radi se sad samo o pasivnoj suglasnosti gospođe Del Ponte za njihovo privremeno oslobađanje, nego o njezinoj izravnoj inicijativi prema Sudu, možda i kao proizvodu zaključka da hrvatska vlast ne glumi kad tvrdi da nije u stanju uhititi odbjegloga generala.
Potez je više nego simboličan. Što se tužiteljice tiče, slučaj Čermaka i Markača nije više uvjetovan slučajem Gotovina bez obzira na to što se nalaze na istoj optužnici, i ako ih Sud nakon svega ne pusti iz pritvora, to će – osim ostaloga – značiti da je utjecaj gospođe Del Ponte u Haagu prilično načet i da je održavanje strateških pritisaka na Hrvatsku nekim zemljama važnije od udovoljavanja tužiteljičinim zahtjevima.

STUPAC TJEDNA: DRŽAVA, MOL, BENZIN; SLUČAJ LENAC

Pokušavajući nekako parirati galopirajućoj cijeni goriva koja ozbiljno prijeti ekonomskim kolapsom nacije, Vlada nastoji prisiliti Inu na smanjenje njezine marže, što je dakako potez od kojeg se preprodavačima nafte okreće želudac. Vlastitoga prihoda od goriva država se nije u stanju odreći: od njega zavisi previše proračunskih izdataka, i teret se nastoji prebaciti na monopolističkoga prodavača. Avaj, taj prodavač nije više u ekskluzivnome vlasništvu države, i ona mu ne može naređivati. Nešto se sad pita i mađarski MOL koji je u hrvatski budžet ubacio petsto milijuna dolara, i koji ne želi smanjiti svoje prihode u ime hrvatskoga socijalnoga mira.
Ova okvirna slika upućuje i određene poruke o hrvatskoj frenetičnoj privatizaciji. Unatoč upozorenjima da je to besmisleno i ravno ekonomskome samoubojstvu nacije, režimi su bezobzirno rasprodavali najjače hrvatske ekonomske efektive, i na kraju se doveli u ovisnost o dobroj volji internacionalnoga kapitala, kod kojega pojam dobre volje uglavnom ne postoji.

* * *
HDZ je Ivici Račanu i SDP-u odlučio zapapriti otvaranjem istrage o državnim jamstvima koja su svojedobno dali brodogradilištu u propadanju Viktor Lenac i njegovome šefu Damiru Vrhovniku, legendarnome kupcu gomile zahrđaloga željeza zvanog Dok 11. Račan i društvo dovedeni su na taj način u položaj da iskuse posljedice vlastite kalkulantske slabosti. Zataškali su – protiv volje birača – cjelokupan kriminal koji je HDZ izveo pod Tuđmanom, i od novoga HDZ-a dobivaju sad preko Lenca upravo ono što zaslužuju.

Vezane vijesti

Radoviću dvije godine zatvora zbog ucjene Čermaka

Radoviću dvije godine zatvora zbog ucjene Čermaka

Pisca i aktivista Sašu Radovića (72) zagrebački Općinski kazneni sud danas je nepravomoćno osudio na dvije godine zatvora zbog ucjene generala Ivana… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika