Damir RadićU općoj ofenzivi koju je Katolička crkva nedavno poduzela u Hrvatskoj, najjače su odjeknule riječi predstojnika ureda Hrvatske biskupske konferencije koji je našao za shodno istaknuti da bračna neplodnost može biti “posljedica nekog protuprirodnog i lošeg ponašanja”. Crkvi u Hrvata nije bilo dovoljno što je Vlada popustila pritiscima Vatikana i pretpostavila nekompetentni crkveni autoritet kompetentnom znanstvenom što se tiče kloniranja, nego je odlučila dijeliti lekcije iz morala neplodnim parovima, nakon čega je malo tko u ovoj zemlji mogao zadržati bilo kakve iluzije o instituciji koja bi željela biti svjetska moralna vertikala, iako joj je povijest prepuna beščašća. O sasvim malom, ali vrlo znakovitom komadiću tog beščašća progovara novi film Pedra Almodovara “Loš odgoj”, a Almodovar doista zna o čemu govori jer je kao i većina današnjih Španjolaca prošao sito i rešeto Francove klerofašističke diktature, čiji je ključni potporanj, uz fašističku Falangu, bila katolička organizacija Opus Dei, koja je svoje pipke nedavno pustila i u Hrvatskoj.

Pedro Almodovar, prepun iskustva s Katoličkom crkvom kad progovara s pozicija formalne i praktične moći, izvlači iz svog sjećanja provincijske osnovnoškolske dane iz prve polovice 60-ih, koje je proveo u katoličkom internatu, gdje se susreo i s pojavom (pseudo)pedofilije koja je danas postala svojevrsnim zaštitnim znakom Katoličke crkve, ali je očito u njoj prisutna odavno. Almodovar autobiografski karakter filma ekonomičnom lucidnošću podcrtava već pri kraju najavne špice, kad se natpis “scenarij i režija: Pedro Almodovar” pretapa u natpis “scenarij i režija: Enrique Goded”, jasno sugerirajući da priča filma koja upravo započinje, a smještena je u 1980., govori zapravo o njemu kao mladom režiseru koji je svoj prvi dugometražni igrani film snimio upravo 1980. Enrique Goded idealizirani je Almodovarov alter ego – za razliku od bucmastog Pedra, Enrique je (u sjajnoj izvedbi Felea Martineza) vitak, ljepolik i erotičan; no više od tog dirljivog romantiziranja vlastitog lika pažnju treba obratiti na Almodovarov izbor prezimena za svoj alter ego. Goded naime jasno upućuje na Godarda, čime se još jednom potvrđuje izniman utjecaj koji je na kreativno najpotentnije filmske autore današnjice imao najveći modernistički heroj, premda su ga ljubitelji (američke) klasične naracije svojedobno bili otpisali (tzv. ironijom sudbine ispalo je da se danas gotovo svatko tko drži do sebe poziva na Godarda, a na klasičarskog heroja Johna Forda gotovo nitko). Almodovarov orijentir nije samo Godard, nego i klasični francuski i američki crni film, na što citatno upućuje prikazujući filmske plakate, ali i nezaobilazna melodrama. Dok je Fassbinder melodramsku fascinaciju pronašao u opusu Douglasa Sirka, Almodovar, koji Fassbinderu i Sirku podosta duguje, ovaj put kao melodramski uzor postavlja ikonu 50-ih i 60-ih, španjolsko-meksičku divu Saru (Saritu) Montiel nad čijom su “Prodavačicom ljubičica” i naše majke prolile vodopade suza, a sad saznajemo da je bila kultna osobnost i senzibilnih španjolskih dječaka homoerotskog usmjerenja, za koje je u klerofašističkom mraku predstavljala neku vrstu entuzijastične utjehe i nade.

Miješanje žanrova – melodrame, komedije, trilernog krimića, nije nikakva novost u Almodovarovu opusu, to je štoviše njegov zaštitni znak. Također, miješanje žanrova i pripadajućih im ugođaja nerijetko je bio svojevrsni ekvivalent miješanju rodnih i inih identiteta likova, međutim vjerojatno nigdje tako uspjelo i lucidno kao u “Lošem odgoju”. Naime, dvojica protagonista, spomenuti režiser Enrique te glavni glumac i idejni začetnik filma koji snima, Angel Andrade (uobičajeno sugestivni Gael Garcia Bernal, zvijezda meksičkih art-hitova “Pasja ljubav” i “I tvoju mamu također”), sup®otstavljeni su što se tiče identiteta. Enrique je nepokolebljivo ustrajan u identitetu koji je još kao ateistički dječak ranopubertetskog uzrasta definirao hedonističkim, što je još jedna bitna poveznica s Almodovarom. Angel, za razliku od njega, u filmu mijenja čak četiri identiteta. Izvorno se predstavlja kao Ignacio, Enriqueova velika osnovnoškolska ljubav koja ga posjećuje prvi put nakon 16 godina predlažući mu da zajedno snime film po njegovoj, Ignaciovoj priči, “dijelom autobiografskoj, dijelom fiktivnoj”. Međutim, smjesta traži od Enriquea da ga zove Angelom a ne Ignaciom, jer je promijenio ime iz “umjetničkih” razloga. Poslije se otkriva da je Ignacio/Angel zapravo Juan, mlađi brat stvarnog Ignacia (Almodovarov izbor imena pri tom je vrlo znakovit: Angel kao anđeo, Ignacio kao osnivač jezuitskog reda Ignacio de Loyola, Juan kao Sveti Ivan od Križa), a uz sve to Juan/Ignacio/Angel žudi i za četvrtim identitetom – želi utjeloviti lik transvestita Zahare kao Ignacijeva transgresijskog alter-ega iz priče koju nudi Enriqueu kao predložak za film. Almodovarovo miješanje žanrova ovdje je ekvivalent identitetskom pluralizmu protagonista kojeg utjelovljuje Bernal, čime autor uspostavlja implicitnu vezu i s tim likom, koji je mnoge asocirao na karakter koji je Kim Novak igrala u Hitchcockovoj “Vrtoglavici”. Međutim, dok je lik Kim Novak patio od duboke krize identiteta, Bernalov lik i uz četverostruku identitetsku razuđenost ne poznaje nikakvu krizu identiteta. Upravo suprotno, identitetski pluralizam njegovo je prirodno stanje i u svim mijenama identiteta on je hladnokrvno samosvjestan kao naslovni ubilački junak Forsyth/Zinnemmanova “Dana šakala”. Almodovar može biti iznimno ponosan na taj lik, jer teško mu je naći presedan u povijesti kinematografije.

Zanimljivo je da i treći glavni lik, otac Manolo, tijekom filma mijenja identitet: od (pseudo)pedofilskog svećenika i profesora književnosti postaje oženjeni književni izdavač koji novu životnu ljubav pronalazi u adolescentu Juanu, čime postaje “normalni” homo/bi/seksualac. Za razliku od Petera Mullana i njegova slabašnog filma “Sestre Marije Magdalene”, u kojem je pokušao tematizirati stradanje djevojaka pod represijom Katoličke crkve u dojučerašnjoj Irskoj, Almodovar predstavniku Crkve, ocu Manolu, ne pristupa jednodimenzionalno. Dok je Mullan od časnih sestara napravio nezanimljive karikature, ingeniozni Španjolac daje iznimno vjeran portret čovjeka koji ne može odoljeti “grijehu”, izazivajući u gledatelja podvojene osjećaje, u rasponu od degutantnosti do razumijevanja, pa čak i mogućnosti nekovrsnog suosjećanja. Razbijajući svaku jednodimenzionalnost, Almodovar uvodi još jedan bitan motiv – seksualno-erotsku samosvijest ranopubertetskog dječaka Ignacija koji se, želeći spasiti nevinu ljubav s vršnjakom Enriqueom, pristaje seksualno podavati ocu Manolu. Almodovar ovim daje lekciju svim onim rigidnim zakonima od Amerike do Hrvatske koji maloljetnike (ne djecu!) seksualno nužno tretiraju kao osobe drugog reda, kao maloumnike kojima se ni pod kojim uvjetima ne priznaje seksualna samosvijest.

Sukladno identitetskoj slagalici, Almodovar kreira iznimno složenu narativnu strukturu u kojoj se miješaju tri razine pripovijedanja: zbilja, fikcija i flashbeck unutar fikcije, pri čemu fikcija i flashback unutar nje imaju i zbiljski i fiktivan karakter, odnosno gledatelj ih doživljava zbiljskim sve dok Enrique ne počne režirati Angelovu priču, kad izlazi na vidjelo da je ono što smo doživljavali kao zbilju zapravo fikcija, čime se međutim ne gubi i njezin stvarnosni potencijal. Na značenjskim potencijalima ovako složene naracije, naracije dvostrukog identiteta odnosno ontologije, Almodovaru bi vjerojatno pozavidjeli i Sterne i Faulkner, a teško je zamisliti veći kompliment. Ipak, “Loš odgoj” je prije svega potresno tužna priča o izgubljenim potencijalima jednog plemenitog dječaka u čijoj su ljudskoj degradaciji devijacije unutar Crkve odigrale značajnu ulogu. I zato Crkva u Hrvata neće biti sretna izvanrednim odjekom koji će “Loš odgoj” postići kod nas, bar ako je suditi po rasprodanoj festivalskoj projekciji filma u pulskoj Areni ovog ljeta. To pokazuje da antiklerikalna tradicija Stjepana Radića i pozitivne tekovine komunističke vlasti u Hrvatskoj (sekularizacija društva, emancipacija žena) nisu umrle, kao što i besmisleno naruženi show Big Brother dokazuje da se zdrav mladalački hedonizam ne da kontrolirati kaptolskim naputcima.