Srećko JurdanaTankoćutni promatrači lokalne zbilje sa suosjećajnošću zadnjih dana uočavaju kako se – u Krležinome duhu rečeno – pojedini hrvatski dužnosnici* odlučuju s tuđim ljubavnim mišićem (cum musculum amorosum alienarum*) odvažno i beskompromisno mlatiti po nacionalnim gloginjama. Riječ je o uznapredovalome slučaju Ante Gotovine. I gospodin Guenther Verheugen iz Europske unije, počasan građanin Šibenika u kojem je “prvi put ugledao Sredozemlje”, metaforički opisanu hrvatsku situaciju u Saboru je ispratio s uvjetnim simpatijama. Neuništive su uspomene na ljetovanja u djetinjstvu, proživjeli u njima morsku romantiku ili ugriz morskog psa.

Gotovini se, dakle, sa službenih mjesta upućuje spektar emotivnih apela kakvima je teško odoljeti, pogotovo ako je apelant dokazano mekoga srca. “Pozivam Antu Gotovinu da viteški izađe pred Haaški sud”, izjavio je na primjer dr. Andrija Hebrang, ministar zdravlja i drugih stvari, pojačavajući gore navedeni zaziv samoprijegornim konstruktivnim dodatkom: “Da sam ja na njegovom mjestu, viteški bih izašao na bojno polje i vidio mogu li dobiti tu bitku”. Rijetki se rađaju s takvom kondicionalnom neustrašivošću poput Hebrangove. Hrvatski kancelarijski vitez poziva hrvatskoga čovjeka s bojišta da se viteški preda, “jer tako bi i on postupio”.

Dakako, teško je odoljeti takvom primjeru osobne smjelosti, ali postavlja se sad pitanje zašto gospodin Hebrang ne postupi kako je rekao ? Zašto publiku ne pokuša fascinirati realizacijom osobnoga primjera na kakav se poziva ? Tijekom rata djelovao je kao izvanterenski politički komesar Franje Tuđmana, po funkciji vjerojatno upoznat sa svim poglavarovim planovima i ratnim nijansama, i nitko mu ne brani da se – ako je već takav hrabrec* – dobrovoljno danas ne javi Carli Del Ponte i Theodoru Meronu, i u ćeliji se solidarno i personalno zauzme za Gotovininu stvar. Može se pretpostaviti, međutim, kako gospodin Hebrang shvaća da bi njegovo viteško samožrtvovanje naciji nanijelo nepopravljivu štetu, jer ipak je tu riječ o jednom od univerzalno omiljenih, iako nesuđenih predsjedničkih kandidata HDZ-a. Nadređujući javne interese (za svojim opstankom među nama) herojskim porivima za osobnim sučeljavanjem s Haagom, spomenuti vitez – na zadovoljstvo građana – nacionalnu borbu odlučno je odlučio nastaviti iz svoga biroa.

Stipe Mesić, za razliku od Hebranga, ne tvrdi da bi se javio u Haag kad bi slučajno bio na Gotovininom mjestu, ali zato u apelima generalu uspijeva akumulirati impresivan dio patetike preuzete iz lektire nacionalnoga romantizma: “Gotovina koji tvrdi da je iz domoljublja branio Hrvatsku, treba sada da shvati da je njegovim bijegom Hrvatska ugrožena i svojom predajom može potvrditi svoj patriotizam”. Gotovinu koji u egzilu vjerojatno intenzivno proučava Šenou i Nazora, Mesićeva poruka nesumnjivo će ganuti do suza. Povjerljivi obavještajni izvori – MI6, POA i EPH – tvrde da je odmah počeo pakirati bojnu opremu za povratak. Na sceni se, doduše, mogu registrirati i nešto racionalniji komentari odnosa Hrvatske prema odbjeglome generalu, lišeni “viteških” i “domoljubnih” frazetina. Vesna Škare-Ožbolt poručuje kratko i egzaktno, kako se i pristoji njezinoj funkciji: “General mora odgovoriti na pozive suda”. U apstraktno odmjerenome stilu, primjerenom njegovome profilu, oglasio se i Ivica Račan: “Treba učiniti sve što je moguće na otkrivanju gdje se Gotovina nalazi u Hrvatskoj, ili putem njegovih suradnika otkriti njegovo boravište u inozemstvu”.

Bravo, to se zove odlučna obrana principa, iako je ta odlučnost – filozofski rečeno – mlaćenje prazne slame. Hrvatska evidentno ne može uhvatiti Gotovinu, a ne može mu ni ući u trag. Čovjek raspolaže s logistikom jačom od državne, i pouzdano ne zavisi od lojalnosti nekolicine lokalnih jataka. Vjerojatno je situiran negdje pod paskom Legije stranaca, i svakome tko ga želi privesti bolje bi bilo da se obrati Deuxieme Bureauu negoli Mesiću i Ivi Sanaderu. Zapad, uostalom, razumije situaciju, i u njegovim razmjerno fanatičnim pritiscima na Hrvatsku oko Gotovine skriva se ne samo slijepa želja za istjerivanjem pravde, nego i solidna doza cinizma, odnosno težnja za političkom eksploatacijom hrvatske bespomoćnosti.

Na sceni su se, u međuvremenu, pojavili novi transkripti Tuđmanovih misli, ideja i pojmova, koji – spekulativno rečeno – hrvatskim optuženicima u Haagu zacijelo neće biti od velike pomoći. Dajući okupljenome generalštabu političke upute uoči Oluje, poglavar je s lukavošću ljisice* napomenuo kako Srbima treba otvoriti koridore za bijeg i istjerati ih iz Hrvatske, a on će im preko medija i letaka (Šuškova ideja iz partizanskih filmova) fiktivno zajamčiti građanska prava i sigurnost. Sugerirao je pored toga da bi se topovima mogao razoriti Knin, do čega ipak nije došlo vjerojatno i zbog potpune vojne izlišnosti takve radikalne intervencije. Koliko je autoru ove kolumne poznato, Ivan Čermak je jedini general optužen u Haagu kojeg izravno ne tangira navedeni dokument, s obzirom na činjenicu da se u Kninu pojavio tek nakon završetka ratnih operacija, a nije bio nazočan ni na spomenutome skupu gdje je Tuđman dijelio “strateške” direktive.

Drugi su, kako stvari stoje, prepušteni pravnoj ezoteriji: dokazivanju da spomenuti transkript ne može poslužiti kao dokaz, da se radilo o neobaveznome naklapanju, da je Tuđman s idejom o istjerivanju i “tobožnjim jamčenjem sigurnosti” mislio isključivo na srpske vojnike a ne na civile, ili da se ta hipokritska poglavarova koncepcija uopće nije provodila na terenu. Pokazuje se još jednom – bez obzira na konačan ishod ukupnoga hrvatskoga problema oko Haaga – da je Tuđman sa svojom kratkovidnom demagogijom i papirima na kojima je ona registrirana, mnogim svojim časnicima, sljedbenicima i prinudnim podanicima debelo uljepšao budućnost, i da će ga vječno pamtiti s tugom u srcu. Gotovina, dakako, o svemu tome ima svoj stav.

STUPAC TJEDNA: PROTIV MESIĆA IPAK SUZANA*

U odsustvu legendarne hadezeovke Nele Eržišnik, Jadranka Kosor svakako je najbolja Sanaderova kandidatkinja za predsjednicu države. Premda očekivan, izbor je ugodna vijest. Sanader je najavljivao da će kandidirati “vrlo uglednu osobu”, i ostao je dosljedan vlastitoj ironiji, bez obzira na to što ironičan nije namjeravao biti. Nema zbora, gospođa o kojoj je riječ odiše autoritetom. Kad slučajno nije u depresiji zbog nacionalnih i ljudskih patnji, u Saboru voli glumiti gimnazijalku i razne hadezeovske ideje pokušava nazočnim oponentima na brzinu utrapiti s neobaveznom lepršavošću sjedokose naivke. Iako mu je postala opasna konkurentica, i njezin prijatelj Miroslav Ćiro Blažević nominaciju je pouzdano dočekao sa zadovoljstvom. U borbi za predsjednika sada će udariti drug na druga, trener na tješiteljicu, i njihov sukob koncepcija – kad do njega dođe – nesumnjivo će predstavljati televizijski događaj dana.

Poznato je da je gospođa Kosor osoba s najviše respektabilnih pseudonima među hrvatskim dužnosnicima*, i taj podatak mnogo govori o njezinoj karakterološkoj živopisnosti. Za jedne je Suzana, za druge Narikača. Neki je doživljavaju kao “Majku Terezu”; potpisnik ovih redaka – neizlječivi Beatles-nostalgičar – u zadnje vrijeme preferira Lady Madonnu. Po krsnome ili registarskome imenu nazivaju je uglavnom samo na političkim kružocima, u tv dnevniku i Narodnim novinama, što znači da se doista zbližila s narodom. Niz godina egzistirala je od radio-plakanja, no evoluirala je uz Tuđmana, i danas joj sam Andrija Hebrang može gledati u leđa. Za njega je to, nesumnjivo, udarac: čovjek je vjerovao u sebe kao kandidata, ali Sanader je mudro odlučio poslušati vapijući glas napaćenoga puka i umjesto neumoljivoga skalpela nominirao je sestrinsku melem-dušu.

Loša vijest za Hebranga mogla bi postati dobra vijest za Mesića. U gospođi Kosor predsjednik će napokon dobiti oponenticu s kojom će se dostojno moći natjecati u obostrano omiljenoj bliskosti “običnome čovjeku”.