Ilko ČulićRamirez – “Ramirez” (Dop Records / Menart)

Domaća zabavna muzika teško će podnijeti odlazak barba Zdenka. Golema praznina koja se najedanput otvorila u produkciji takozvanih lakih nota nije samo odraz Runjićeve veličine nego i slika žalosnog stanja ovdašnjih zabavnjaka, najvjerojatnije potpuno nespremnih za pronalaženje njegovog legitimnog nasljednika. Hrvatski rock, ako se zanemari opsjednutost Štulićem u Mirkovićevom filmu “Sretno dijete”, nikad nije bio toliko fokusiran na jednu osobu. Rock scena se neprekidno obnavlja i pomlađuje, čak i onda kad se čini da je interes za nove bandove izgubljen zajedno s entuzijazmom na kojem su isprva počivali “Fiju Briju” i “Crni mačak”. Rezignirani zaključak kako imamo sve manje pravih bandova poslužio je kao izgovor za prebacivanje važnih dijelova rockerske infrastrukture u Severininu logističku bazu, ali u tom kritičnom momentu nisu baš svi povjerovali da nema drugog izlaza. Denyken je nastavio tražiti perspektivne newcomere, potpuno svjestan činjenice da će mu se proslava 15 godina producentskog rada bez njih pretvoriti u naricanje za dobrim starim vremenima. Jedno od dva nova imena na Denykenovoj kompilaciji bio je kvartet Ramirez o kojem su nešto znali tek stalni posjetitelji zagrebačkih klupskih svirki. No, pjesma “Iste cipele” se kroz samo par tjedana infiltrirala u sve bitne radijske programe i Ramirez se preko noći oprostio od šarolikog društva demo bandova obeshrabrenih uzaludnom potragom za bilo kakvim diskografskim angažmanom. Za materijal snimljen s Denykenom najveći je interes pokazao “Menart”, prepoznavajući dobar band i priliku da se uz njega predstavi novopokrenuta “alternativna” etiketa “Dop Records”.

Prašina podignuta oko hita “Iste cipele” brzo je zahvatila i drugi singl “Sve je O.K.” pa je iščekivanje nastupnog albuma Ramireza ponegdje preraslo u nagađanje hoćemo li s njim dobiti hrvatski Coldplay ili se možda ipak radi o novom Lauferu. Frontman Aljoša Šerić i njegova ekipa, u studiju pojačana poznatijim glazbenicima poput Jure Ferine (Pipsi), Stipe Mađora (Hladno pivo) i Stanka Kovačića, ipak se nisu spremali za tako važnu utakmicu. Ispod velemajstorske Denykenove produkcije razotkriva se band koji ima nekoliko doista jakih pjesama, ali se katkad pretjerano izlaže utjecajima svojih recentnih britanskih uzora od Starsailora do Coldplaya ili pak reminiscencijama na Pixies . Pokraj slabašnih konkurenata što se još uvijek nisu maknuli od zastarjelog zvuka EKV-a takvo usmjerenje može izgledati kao siguran prolaz u bolju budućnost, ali samo do trenutka kad “Iste cipele”, “Sve je O.K.”, “Barcelona”, “Jako dobar dan” i “Buđenje i mlijeko” u drugom ili trećem slušanju daju naslutiti da Ramirez može napraviti nešto više od dopadljive adaptacije recentnog Brit-rocka.

Prevelik je to zalogaj za debitante, no ukoliko Ramirez ostane u kombinaciji s Denykenom mogao bi ga savladati već na sljedećem albumu.

Mojmir Novaković & Kries – “Ivo i Mara” (Kopito Records)

Na ruševinama Legena Mojmir Novaković započeo je novo etnomuzikološko istraživanje kroz koje su drevni napjevi iz Konavala, Dalmacije, Kupresa i Bosanske Posavine postavljeni u bitno drugačiji kontekst. Fuzija elektronike i skoro zaboravljenih folklornih instrumenata (diple, lijerica, šargija) nadograđena je raznovrsnim udaraljkama Krešimira Oreškog iz banda Rhythm Tribe pa je Kries ušao u “global groove” znatno dublje od Legena. “Afrikanizacija” hrvatskog i bosanskog folklora možda mu neće donijeti minutažu na HTV-u kakvu je dobila Tamara Obrovac, ali Mojmir napokon ima album koji bi mogao poslužiti kao ulaznica za “world music” market.

Ricardo – “Plena Confianza” (Rocco & partner)

Bivši frontman Cubisma započeo je solo karijeru interpretacijama latin evergreena koji su ispunili njegovo djetinjstvo u Venezueli. Prva trećina albuma rezervirana je za “Cubanu”, potom Ricardo vodi svoju brojnu pratnju na imaginarno putovanje kroz Meksiko, Venezuelu i Peru, a ekspedicija završava s panameričkim crossoverom “La Negra” u kojem se miješaju bolivijski, kolumbijski i portorikanski ritmovi. Zanimljivo i kompetentno tumačenje tradicije s nedovoljno istaknutom ulogom Rundekovog producenta Davora Rocca. Izbjegavajući suvremenije produkcijske zahvate Ricardo se više puta opasno približio zvučnim kulisama ozloglašenih meksičkih sapunica.

The Obala – “U ime zakona” (Dancing Bear)

Prvi pokušaj Zorana Ukića i Borisa Hrepića da se izvuku iz sjene Marijana Bana zamalo je završio potpunim debaklom, a ni ovdje nisu puno napredovali makar su kao producenta i pridruženog člana banda angažirali Nenu Belana. Između neskrivenih ambicija da The Obala izađe na put koji su ucrtali Neil Young & Crazy Horse ostalo je previše kalkulacija o željama i interesima domaće publike. Zbog toga ”Želio bi da si tu” već izdaleka podsjeća na starije radove Crvene jabuke, dok bi se naslovnu pjesmu vrlo lako moglo pripisati nekome od Thompsonovih suradnika.

Zvjezdice:
Ramirez – 3
Mojmir – 3
Ricardo – 3
The Obala – 2