Zoran FerićProšli tjedan shvatio sam da Česi stvarno imaju smisla za humor. Međutim, to da je njihov humor dobroćudan opće je raširena zabluda. Kolega Senko Karuza i ja uputili smo se automobilom u Poljsku, na Festival kratke priče u Wroclawu. Učinili smo to naivno, željni avanture, ali bez jasne svijesti da se između Hrvatske i Poljske, osim prijateljske Slovenije i Austrije, nalazi i duhovita Češka. Kad se vozite njihovim autocestama, Česi su Europljani kao i, primjerice, Nijemci ili Talijani. Njihova duhovitost počinje u trenutku kad napustite autocestu. U toj zemlji, naime, cestovna signalizacija ne služi tome da vozač sigurno i najkraćim putem stigne od točke A do točke Ž, nego želi iskazati legendarnu češku gostoljubivost i pokazati mu nešto najduhovitije što spomenuta zemlja ima: to su češka sela. I uopće nije slučajno što je o jednom od takvih sela Menzel napravio beskrajno smiješan film. Naime, sva češka sela izgledaju isto. S lijeve strane je nekakva tvornica, onda niz jednakih sivih peterokatnica s ravnim krovom, a u centru dva-tri nebodera i kružni tok iz kojega se zvjezdasto šire ceste u obliku petokrake zvijezde. Tako da se stječe dojam kako ova zemlja ima pet strana svijeta. Tu ne pomaže ni kompas ni sekstant. Jer kad umorni vozač stigne do jednog takvog kružnog toka, on ne zna kojim od tih pet smjerova poći. Signalizacije ni natpisa, naravno, nema. I onda je mogućnost da pogriješi jednostavno 1:5. Pa ako mu se posreći u prvom od toga niza jednakih sela, čeka ga drugo i drugi kružni tok s pet neoznačenih odvojaka.

Četvero pijanih ljudi, tri muškarca i jedna žena, posvađalo se na pasja kola pokušavajući nam objasniti najkraći put do češko-poljske graniceTada nam je postalo jasno da međusobna sličnost sela služi tome da zalutali putnik ne shvati odmah da se vozi u krug i da je u nekim od spomenutih sela već bio. I tako čovjek, zahvaljujući rečenom fenomenu, misli da se kreće naprijed i da nekamo stiže, a zapravo se kreće u krug bez ikakve mogućnosti da nekamo stvarno i stigne. Kretski je labirint u usporedbi s unutrašnjošću Češke dječja igra zajedno s Minotaurom i svim opasnostima koje tamo očekuju posjetitelja.

Budući da nismo imali crvenoga konca, a i bilo nas je strah policije, palo nam je na pamet da nekako pamtimo put. Pokušali smo doista pratiti imena sela kroz koja prolazimo, ali ni to nije uspijevalo jer se mnoga od njih nekako slično zovu, a ni jedno nije upisano na karti. Kao da se radi o fantomskim naseljima za zbunjivanje turista. U takvim trenucima čovjek pomisli da živi u najnovijoj kompjutorskoj igri i da ga ispod ove, najlakše razine koju smatra stvarnošću čeka još niz razina i prepreka o kojima nema pojma. Pri tome je najgore kad se čovjek u češkim selima pokušava služiti hrvatskim poslovicama. U jednom trenutku, valjda pritisnut krajnjim očajem, Senko Karuza je rekao: “Tko pita, ne skita!” Svatko tko je čitao njegove priče zna da se Karuza inače ne izražava tako i to me je pomalo zabrinulo, ali sam ga ipak poslušao i pokušao se raspitati gdje smo i kamo idemo. Isto, dakle, ono što se Krleža često pita u svojim romanima i esejima, a da pri tome jako dobro zna odgovor. I tako je počela naša avantura s krležijanskim pitanjima.

Prvo smo pitali jednoga gospodina na biciklu. Vozili smo paralelno s njim, iako je on vozio neku vrstu slaloma zaobilazeći na cesti nešto što je bilo vidljivo samo njemu. Tako se valjda vozi u češkim selima. Sigurnom kretnjom uputio nas je prema naprijed. Nešto kasnije, kad nam se opet učinilo da smo zalutali, stali smo i upitali ženu s kolicima u kojima je bilo dijete. Ona valjda nije pijana. Žena nam je nešto tumačila više od pet minuta i onda nas sigurnom kretnjom uputila prema natrag. Vozili smo stoga neko vrijeme u smjeru kamo je žena pokazala, a onda se opet, sasvim logično, osjetili izgubljeno. Shvatili smo, naime, da smo se više od dvjesto kilometara vozili u krug. Jedno križanje u jednome selu se rekonstruiralo pa smo, došavši do toga mjesta, s užasom spoznali zabludu. Trebalo je stvarno učiniti nešto ozbiljno jer je postojala mogućnost da ostatak života provedemo vozeći se ukrug kroz češka sela. Menzelova vesela vizija sve se više pretvarala u kafkijanski horor. Zato smo stali ispred gostionice na izlazu iz jednog sela.

Za stolom je sjedilo četvero pijanih ljudi. Tri muškarca i žena. Pozdravio sam, ispričao se i pred njima na stolu rastvorio veliku autokartu. Pitao sam ih kako da najlakše dođemo do poljske granice. Oni su pogledali kartu, zabrinuto vrtjeli glavama, a onda je počela rasprava. Prvo su raspravljali o tome koji je najkraći put i pri tome se posvađali. Onaj koji je jedini među njima vozio automobil svađao se s ostalo troje. On mi je govorio jednu varijantu puta, a ono troje drugu. Ja, naravno, nisam shvatio ni jednu. Učinio sam pogrešku i upitao: “Gdje smo mi sada?” To je pak izazvalo bučnu raspravu. Ono troje su pokazivali jedno mjesto na karti, a onaj jedan, vozač, drugo mjesto. Koliko sam razumio, pale su i teške riječi. S užasom sam shvatio da su se posvađali oko toga na kojemu se mjestu mi upravo nalazimo. Bilo je vrijeme da se pokupim. Smotao sam kartu, pozdravio i klisnuo u auto, dok su se oni još uvijek žučno svađali oko toga gdje se nalaze.

Kompas nismo imali, mahovinu nismo vidjeli, a i sunce je odavno zapalo. Krenuli smo prema intuiciji i smijući se grohotom od užasa. Kao da putujemo na festival komedije, a ne kratke priče. Tako nas je u češkim selima zatekla noć i magla. Put nam nisu znali pokazati ni na benzinskim crpkama. Ipak, intuicija je pobijedila češki cestovni humor i stigli smo do poljske granice. Pri tome smo i zapjevali. Međutim, na izlazu iz Češke, uslijedila je najduhovitija stvar. Kad smo nakon 18 sati vožnje noću po magli stigli do granične kontrole, duhoviti češki policajac pokazao mi je da se moja putovnica sastoji od dva dijela: korica i unutrašnjosti. I da su se ta dva dijela u stražnjem džepu nekako odvojila. Rekao je nešto kao: “To ne važan dokument”, i odlučio da nas ne pusti iz Češke. U dva poslije ponoći naredio je da parkiramo sa strane i objasnio nam da se vratimo u Prag i u hrvatskom veleposlanstvu i da promijenim putovnicu. I takvim nas je duhovitim pričama zadržavao tamo na granici skoro sat vremena. Dok sam ga gledao kako provjerava putovnicu, utipkava nešto u kompjutor i pogledava u našem smjeru, bilo mi je jasno da se osvećuje za sva ona šikaniranja Čeha na našoj obali. Osvećivao se jer smo se rugali tome što su pili samo kiselu jer za ostalo nisu imali novca, a sada su Europa. A ja sam znao da je osveta pravedna i da smo zaslužili da nas pošalje natrag u Prag. To ipak nije učinio i ušli smo u Poljsku. Jurnuli smo ravno. Pred nama je bio Wroclaw, kao Rt dobre nade.