Vedrana RudanČitam kako se ovih dana u Hrvatskoj otvorio lov na nekog malog pjevajućeg Muslimana. Muslimani? S velikim M ili malim m? Naravno da je okej loviti muslimane. Oni nose turbane, dižu u zrak avione i dobre Amere, oni bez turbana repaju i u katoličkoj zemlji otimaju slavu od krštene i pričešćene mladeži. Pa da ne popizdiš. Svi mi čisti Hrvati pozdravljamo svako takvo ukazivanje na problem, iako nije trendi jebati mater drugima i drugačijima. Nije trendi, ali jest trend. Zato ja jesam da se po Hrvatskoj lovi mladi pjevajući musliman, sigurno je malo m, da, pjevajući musliman, ne pjevajući Musliman, ali mi ipak nešto smeta, meni, čistoj Hrvatici. Da, ovo treba reći, u Hrvatskoj se zna tko su drugačiji i drugi, ali se nikad nigdje nije reklo tko su čisti Hrvati. A ako ne znaš tko je čisti Hrvat, kako ćeš znati tko su nečisti? Kriteriji bi se morali znati. Vidite moj primjer. Otac Ličanin iz ugledne ustaške porodice, čuli ste za pokojnog gopodina Vrbana, tko zna koliko je Srba ulovio, za dušu, ne za Hrvatsku. Majka porijeklom iz Mostara. Hvala bogu da znam da tamo ima i njihovih, ima i muslimana, ali, da mi je majka muslimanka, da li bih ovako razgovarala s vama? Da li bih ovako govorila?! U pravu ste. Mogla bih ovako razgovarati s vama i da nisam čista. Živimo u vremenu kad svijetom lunjaju lažljivci, maskirani i glumci. Ne znaš tko je kršten, tko obrezan, a obrezani teško sami skidaju gaće. Treba ih najprije prepoznati, pa svući.

Mladi hrvatski književnik koji je u ST-u objavio imena navodnih četnika bio je Srbin. Kužite? Tko se bori u moje ime? Muzičar koji nije naš. Otac Srbin, majka AustrijankaA kako ćeš ih prepoznati dok imaju gaće na sebi i još glume neobrezane? Bože dragi, prisiljeni smo ulagati nadljudske napore da bismo otkrili nečiste, mi čisti! Gadovi mijenjaju imena, prezimena, turbane ostavljaju doma, krste se, neće pokazati obrezani kurac ni kad ih lijepo zamoliš... Nama čistokrvnima nije lako. A kad se u lov na nečiste uključe, u naše ime, oni koji sami nisu čisti, problem je jeziv, frustracija nepodnošljiva. Sjećate se onog ratnog vremena? Ne? Da? Odmah na početku rata jedan je mladi hrvatski novinar došao u Rijeku i tamo, za potrebe pokojnog ST-a, lovio četnike. Onda bi im u svom tiražnom listu objavio ime i prezime. Neki od četnika… Šta je? Mislite da nije bilo okej mirne riječke građane srpske nacionalnosti proglašavati četnicima i u ST-u im objavljivati imena i prezimena? Dajem vam pravo na krivo mišljenje, ovo je demokratska zemlja, ali vam skrećem pažnju na bitno: da se to tada tako nije radilo, ovo danas ne bi bila čista zemlja! Naše bi se kćeri udavale za Srbe, naši bi nas unučići pozdravljali s tri uzdignuta prsta?! A šta su Ameri radili svojim mirnim sugrađanima Nijemcima i Japancima za vrijeme Drugog svjetskog rata? Ograđivali su ih bodljikavom žicom, da, civile su zatvarali u logore, označavali im kućna vrata tako da susjedi vide koje im sranje živi u blizini. Nismo mi Hrvati drugačiji od Amerikanaca, samo se nama mnogo toga zamjera jer smo mali. Elem, što bi rekli oni kojih ovdje ipak još ima, kad je onaj mladi hrvatski novinar lovio četnike po Rijeci i okolici, neki su njegovi četnici pobjegli, drugi promijenili ime, treći se sakrivali kod nekrštenih Hrvata, četvrtima je netko sprašio metak u glavu, a peti su ga tužili. Zamislite drskosti? Jedno dvadesetak četnika uzelo je odvjetnika, ne advokata, odvjetnika, i tužilo mladog hrvatskog novinara. Ali ima Boga, od toga je prošlo više od deset godina, hrvatski sud u više od deset godina nije uspio u Zagrebu naći mladog hrvatskog novinara i uručiti mu sudski poziv.

Pa je vapaj i lelek riječkih četnika pao u zastaru. U međuvremenu je mladi hrvatski novinar postao ugledni hrvatski književnik, ima ga i na televiziji. Ja, čista Hrvatica, sve bih to pozdravila burnim pljeskom da mladi hrvatski novinar i književnik nije Srbin?! Kužite?! Tko se sve bori u naše ime?! Mislim da je upravo to najveći problem svjetskog rata čistih protiv nečistih. To što se u rat, na strani čistih, ubacuju nečisti, i onda rat gubi svaki smisao. Ako se budemo izmiješani borili protiv drugačijih, tko će pobijediti? Gdje je tu čistoća? Da se vratim na slučaj ovog malog muslimana pjevača. Čujem kako njegovu krv analizira pjevačica za koju mnogi tvrde da baš i nije naša. S njim se obračunava neki muzičar koji definitivno nije naš. Otac Srbin, majka Austrijanka.

Kužite? A ako se opet vratimo malo u herojsku hrvatsku prošlost, sjetit ćemo se da je najžešći borac za hrvatska prava, urlao je ulicama hrvatskih gradova, dijelio letke, izdavao list, nastupao na televiziji, bio mješanac između Židova i Srpkinje. Otac Nacije bio je djed dvojice Srba… Ljudi moji?! Mi čisti Hrvati morali bismo najzad postaviti bitno i ključno pitanje. Kako razotkriti glumce, lažljivce, maskirane? Kako među kamenjem otkriti čisti dijamant? Čist? Nečist? Mislite da je svatko svakome nečist na neki način, da ovakve diskusije smrde na fašizam, da su svi ljudi samo ljudska bića jednaka pred Bogom. Kojim Bogom, pitam ja vas. Ima Boga i boga. Ovo je demokratska zemlja, mislite što vas volja, malo sam uznemirena. Kći mi je rodila crnca. Okej, okej, za sada se to još toliko ne primjećuje. Kad ga vozim u kolicima, ljudima govorim da je imao žuticu pa se u rodilištu sunčao. Ali, kad naraste…Pa kad bude na Trgu bana Jelačića čekao tramvaj… Kako onim Srbima i muslimanima obrijane glave koji mlate pošten svijet po Zagrebu objasniti da je moj unuk čisti Hrvat?