Srećko JurdanaNacija u zadnje vrijeme intenzivno proživljava društveno-političke drame kakve bi i kod najstaloženijega promatrača mogle proizvesti destabilizaciju cerebralno-vaskularnoga sustava. Ne samo da su mediji najavili kako Mia Begović zbog financijskih neusklađenosti ponude s osobnim potrebama napušta Vilu Mariju – što je za Hrvatsku kulturni udarac bez premca – nego su najavili da bi i Miomir Žužul zbog sličnih razloga mogao napustiti Ministarstvo vanjskih poslova. Od njegovoga šefa Sanadera upravo to aklamacijom traži združena oporba, naglo nadahnuta porivom za materijalističkom pravednošću. Publika se emotivno raspolovila: dio već preliminarno pati za Miom Begović koja je sa svojom televizijskom tapir-frizurom uspjela razveseliti pola Balkana, dio za njezinim imenjakom Žužulom. Nomen est omen*, reći će možda u tom povodu ljudi koji su čitali knjige.

Nadahnuće za Iljfa i Petrova

Kad je riječ o gospodinu Žužulu, jednom od agilnih dužnosnika* koji nas galopom uvode što u Europu, što u NATO, ”šok i nevjericu” – u frazeologiji hrvatskih tabloida – izazvala je u njegovom slučaju teza da se čovjek zatekao u “sukobu interesa”. Za razumijevanje točne definicije spomenutoga sukoba – kako je predočen u lokalnim medijima – proučavateljima je potrebna jednogodišnja postdiplomska specijalizacija u spekulativnome računovodstvu. Neuki promatrači intenzivno pokušavaju, rečeno književnim jezikom Žužulove kolegice Kolinde Grabar-Kitarović, “pohvatati konce”. Dakle, firma Žužulovog prijatelja povezana s firmom Žužulove žene kupila je nekakvu firmu u stečaju (Imostroj), ali ne zapravo tu firmu nego samo njezinu imovinu, što je dakako kvalitativna razlika prvoga reda. Potom je šef firme koja je kupila imovinu bez firme uspio u firmi ipak pronaći nekakvu imovinu, nekakve unutarnje rezerve, da firmi Žužulove žene isplati sto-dvjesto tisuća kuna, a možda i koju crkavicu više, ne zna se točno s kojim razlogom, ali nesumnjivo je bio čvrst. Vlada je zatim firmi u stečaju i bez imovine dopustila da rasprodajom imovine koju nema isplati dio plaća svojim radnicima, čime je nacija – dakako – ganuta. Pokazalo se da je za dužnosnike* na prvome mjestu čovjek i samoupravljač.
Gospodin Žužul tvrdi da s navedenim akcijama i transakcijama – koje bi nesumnjivo nadahnule Iljfa i Petrova – nema nikakve veze, jer njima se nije bavio on već njegova supruga, a osim toga, tih sto, dvjesto ili koliko već tisuća kuna uplaćenih na njezin račun nisu bile nikakva isplata nego “pozajmica”, samo što pogreškom referenta nisu proknjiženi kao “pozajmica” nego kao isplata. Ah, ta administracija… Slučaj je po mnogo čemu bizaran. U “predistragu” ga je uvrstio i državni odvjetnik Mladen Bajić, sa svojom legendarnom ekspeditivnošću od koje se tajkunima i lopovima svih vrsta ledi krv u žilama. Osim što je ministar, Miomir Žužul je i milijunaš. Imovina mu je impresivna, potpuno nezavisno od otkupljene imovine Imostroja u stečaju. Koliko je poznato, posjeduje vilu u rezidencijalnome dijelu Washingtona, kao i vilu na Tuškancu koju iznajmljuje strancima (uz neke nedorečene porezne nijanse). Ako već raspolaže vilama koje osobno ne koristi, pouzdano ni sam ne stanuje u čiča Tominoj kolibi.

Sumnjiva principijelnost

Ima tu nesumnjivo još nešto nekretnina, stanova, ljetnikovaca itd., a naći će se i poneka tvornica. Da bi se (bez stečaja) akumulirala takva imovina, potreban je i adekvatan bankovni konto. Paradoksalno je da se čovjeka koji je – baveći se desetak-petnaest godina hrvatskom politikom – od građanskoga egzistencijalista postao novčar svjetskih proporcija, danas skida s položaja zbog sto-dvjesto tisuća kuna koje su, iz rakursa njegove socijalne situacije, prava trivijalnost. Gorku pilulu guta taj dobri i snalažljivi gospodin Žužul.
Tjeraju ga sad da osobno plati moralni ceh za cjelokupnu hrvatsku korupciju. Združeni oporbeni bataljun, pojačan jurišnim vodom umirovljenika, ultimativno traži od Ive Sanadera da se zbog sitnoga lova u mutnom odrekne usluga jednog od svojih najvažnijih ljudi. Gdje su korijeni te rezolutnosti? U moralu i istjerivanju principa bez obzira na veličinu grijeha? Sumnjamo da se radi isključivo o kolektivnome doživljaju etike. Stvar je utilitarne naravi. Žužul je detektiran kao slaba točka i preko njega se pokušava srušiti ili barem radikalno oslabiti Vlada, koja ionako počiva na hipotetičkoj parlamentarnoj većini. Relativizacije, dakako, nisu od velike historijske koristi, ali Sanader je u pravu kad oporbi uzvraća: Pogledajte dom svoj, anđeli.

Poštenjačina do poštenjačine

I Radimir Čačić je preko firme “svoje supruge”, odnosno “svojih odvjetnika”, od države utržio milijune dok je bio ministar. Asistirao mu je tu i poštenjačina Tomčić. Roland Žuvanić je kao ministar prometa i veza odbacio ponudu jedne tvrtke za otvaranje druge fiksne telefonske mreže, zato da bi nakon isteka mandata sam mogao ući u isti posao. Andrija Hebrang kao ministar gura firmu Shimadzu, kao što Miomir Žužul gura Bechtel, na čijem je platnom spisku. Račan i Linić ubacivali su državne milijune u avanturističke akcije Damira Vrhovnika, i hinili da to čine zbog “spašavanja radnika”. I tako dalje. Na hrvatskoj političkoj sceni nema, ili gotovo da nema, osobe koja je imuna na neki oblik korupcije, a ta je činjenica poznata i u svijetu. Osim toga, dovoljno je pogledati kakvim osobnim standardom žive ljudi koji se ovdje bave državnim ili kvazidržavnim aktivnostima, pa da se shvati kako je u Hrvatskoj politika apsolutno najunosniji posao. Zahvaljujući njoj mnogi lumpenproleteri postali su milijunaši, u rasponu od Ćesića-Rojsa do “doktora” Ante Kovačevića.
Ako je Žužulova sudbina da se na njemu provede obračun s polipom hrvatske korupcije, neka se vrši volja Gospodnja. Ali korupcija je ugrađena u same temelje hrvatske države, i da sam Matija Gubec protiv nje povede bunu, opet bi završio na isti način.

STUPAC TJEDNA: MESIĆ SA SVIMA PROTIV HDZ-a

Vladimir Šeks zadnjih je dana duhovito izjavio kako će se na predsjedničkim izborima Mesiću “napokon ispuniti želja da postane građanin”, ali to proročanstvo počiva na prilično labavim temeljima. Jadranki Kosor nedostaje ključna osobina koja bi mogla ugroziti Mesića: intelektualni i osobni autoritet. No, da vrag ne bi odnio šalu, iza Mesića se formirao stranački stroj spreman na bitku do zadnje kune u donatorskim blagajnama. Tu su SDP, HNS, HSS, IDS, PGS, HBSS, impresivna družba samoglasnika koja je – na čelu s vojskovođom Mesićem – prema HDZ-u otvorila frontu, pokušavajući kod građana proizvesti dojam da su predsjednički izbori doista događaj koji bi ih trebao zanimati. HDZ se našao sam protiv svih, bez Tuđmana, nažalost, kojim se danas bave samo još autoriteti poput Hrvoja Šošića i Zdravka Tomca.