Zoran FerićNa ovitku romana “Naslada”, najnovijeg prijevoda ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za književnost Elfriede Jelinek, stoji: “Hermann je direktor tvornice papira u malom austrijskom skijaškom mjestu. Bojeći se zaraze sidom, prestaje odlaziti u javne kuće i usredotočuje se na vlastiti suprugu, koja mu mora omogućiti ostvarenje svih njegovih seksualnih fantazija.” U samom romanu pak Elfriede Jelinek napisala je: “On se jednostavno mora dokazivati sam sebi. Neprestano isprobava sebe u novim položajima; snažnim se zaveslajima otiskuje sa svojom krntijom u mirne ženine vode, a zatim nastavlja veslati poput luđaka. Ne trebaju mu plastična krilca. On nikad ne bi preko crvene glavice navukao nekakvu plastiku samo zato da očuva zdravlje. Njegova je žena oduvijek bila zdrava.” Hermann se dakle, umjesto rizika i prezervativa, odlučio za svoju ženu i zdravlje. Da je njegov strah opravdan, pokazuje pandemija AIDS-a i činjenica da od nje više nitko ne može pobjeći. Sida se proširila i zauzela sve kutke zemaljske kugle. Pojavljuje se u slamnatim kolibama Afrike, velikim gradovima, austrijskoj provinciji, kao (vjerojatno) i u eskimskim igluima. Odnedavno je stigla na velika vrata i u Hercegovinu. Tragični slučaj mlade ukrajinske prostitutke Olene Popik, koja je sakupila nezavidnu kolekciju bolesti (sidu, sifilis, tuberkulozu i hepatitis C), opravdano je izazvao paniku ne samo u Mostaru, gdje je umrla, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Olenin slučaj pretvorio se u prvorazrednu novinsku senzaciju, a strah od lokalne epidemije širih razmjera u Bosni i Hrvatskoj, zemljama koje su imale relativno malen postotak oboljenja od AIDS-a i HIV pozitivnih, postao je i više nego opravdan. Obično se u novinama spekulira brojkama, pa se tako pokušava izračunati koliko je ova jadna djevojka imala mušterija dnevno. Dolazi se do broja od nešto više od tristotinjak ljudi koji su bili u spolnom kontaktu s Olenom. No ova brojka ni izdaleka nije realna u prvom redu zato što su muškarci koji su bili s njom odlazili i drugim prostitutkama koje, isto tako kao i Olena, imaju po tri ili više mušterija dnevno. Kad se brojke tako sagledaju, onda je mogućnost epidemije širih razmjera i više nego izgledna. Jedna zaražena prostitutka opasnost je prvenstveno za druge prostitutke, a preko njih i za doista velik broj mušterija, a onda i njihove obitelji i spolne partnere. Ono što je pak u čitavoj ovoj priči zanimljivo jest činjenica da smo se svi nekako navikli na prisutnost side i da o njoj mnogi više i ne vode ozbiljno računa, kao što to čini Muškarac iz romana Elfriede Jelinek. Jer, misle valjda, neće sida u našu čaršiju. A kad se tako nešto dogodi, kad sida doista i stigne u čaršiju, onda zavlada panika. Problem je što ta panika za većinu ljudi traje onoliko koliko traje prosječna senzacionalna vijest iz nekog magazina. Ne više od tjedan ili dva. Za one pak koji su se zarazili, život se mijenja iz korijena. Ali oni i dalje ostaju šutljiva manjina i u tom svom novom statusu sasvim opravdano ne žele da se o njima govori ili piše. Sida je, dakle, sveobuhvatna bolest koja se u medijima javlja u kratkim bljeskovima i trenutačnim senzacijama, ali ti bljeskovi i senzacije ne mogu ljude odvratiti od rizika koji danas donose spolni odnosi s promiskuitetnim partnerima. Dapače, tako velik broj mušterija, traženje partnera preko interneta ili oglasa svjedoči o vrlo živoj seksualnoj aktivnosti. Aktivnosti usprkos riziku. Upravo se zato u slučaju AIDS-a najviše govori o prevenciji. Svaka kampanja, kao ona koju, primjerice, vodi Katolička crkva, koja propagira uzdržavanje od seksualnih odnosa ili strogu monogamiju, mora uzeti u obzir snažnu čovjekovu želju za spolnim kontaktom i njegovu spremnost da se izloži riziku. Stoga najefikasnija može biti ona kampanja koja tu želju uzima u obzir, a rizik svodi na najmanju moguću mjeru. Teško je, dakako, s jedne strane odvraćati ljude od prezervativa kao neprihvatljivog oblika kontracepcije, a s druge, preporučivati im to kao zasad jedino efikasno sredstvo zaštite. Upućivanje na spolno suzdržavanje naprosto je nerealno. To je vrlo jasno vidljivo i u tradicionalnim i konzervativnim sredinama, pa i tamo gdje upravo crkva ima snažnu društvenu ulogu. I u takvim sredinama je, naime, promiskuitetno ponašanje više pravilo nego iznimka. Problem s ovom bosanskom situacijom je upravo to što ne postoji raširena navika upotrebe prezervativa. Za to, naravno, nije potpuno kriva ni jedna crkva i ni jedna institucija, nego neprihvatljiv uzusi. Vjeruje se da je upotreba prezervativa sramota, da smanjuje užitak, da uništava spontanost seksualnog čina, a onda i želju. Mnogi se muškarci ponašaju kao Hermann iz romana Elfriede Jelinek i nikada ne bi navukli gumicu na svoju crvenu glavicu. Međutim, na primjeru Olene Popik i njenih mušterija vidljivo je da je rizik prevelik.

Legalizacija neće prekinuti trgovinu ženama, ali će cijelu prostitucijsku scenu biti lakše kontrolirati, a onda i zdravstveno zaštititi AIDS je sveobuhvatna bolest koja se u medijima javlja u kratkim senzacijama, ali te senzacije ne mogu ljude odvratiti od rizika Drugi problem koji otvara ovaj tragični slučaj jest i trgovina ženama. Trafficking je u tranzicijskim zemljama postao općeraširena pojava. Da bi se usustavila jedna takva trgovina potrebna je, dakako, čvrsta kriminalna organizacija, zatim opća korumpiranost koja omogućuje suradnju dijela policije i sudstva s organiziranim kriminalom i, dakako, spremnost društva da prostituciju izolira i getoizira. Silovana i prodana djevojka za većinu je ljudi koji se time ne žele zamarati naprosto kurva, a kurve treba izolirati i ignorirati. Čini mi se da je upravo taj ignorantski stav društva jedan od glavnih čimbenika koji i omogućuju tako okrutnu trgovinu djevojkama. Olenin slučaj ponovno u zaoštrenom obliku postavlja pitanje legalizacije prostitucije. Naravno, sama legalizacija nipošto ne znači da će se trgovina ženama prekinuti, niti da mafija neće i dalje u prostituciji vidjeti svoj veliki interes. Međutim, čitavu će scenu biti lakše kontrolirati, a onda i zdravstveno zaštititi. Prostitutke će tada u većoj mjeri biti zaposlene žene pomalo neobična zanimanja, a ne rezignirane očajnice kojima nije stalo ni do vlastita, a još manje do tuđega života.