IlustracijaJe li moguće napisati bajku koja će se zvati „Princeza na bijelom konju, princ na zrnu graška“? Borci za rodnu ravnopravnost tvrde da ne samo da je moguće već je i neophodno, jer smo u poštovanju ljudskih prava odmakli daleko od epskih i duboko patrijarhalnih vremena kada su nastajale „Pepeljuga“, „Snjeguljica i sedam patuljaka“, „Uspavana ljepotica“, ...

Koautorica zbirke priča „Tko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale“, Aleksandra Izgarjan kaže da se kroz stare bajke zapravo reproducira slika podređene žene. Prema njenim riječima, bajke prenose tradicionalne rodne uloge, u kojima se žene vide kao pasivne, odnosno kao uspavane ljepotice koje onda probude prinčevi, i vide se prije svega kao domaćice. „U svim Diznijevim filmovima, pogotovo onim starijim, već na početku žene se pojavljuju kako peru i čiste. Zato mislimo da je potrebna dekonstrukcija i rekonstrukcija tih bajki i filmova, odnosno da je potrebno djevojčicama ponuditi neke druge modele, u kojima su junakinje aktivne, u kojima one rješavaju neke probleme ili sukobe, a ne oslanjaju se samo na prinčeve da im riješe probleme“, navodi naša sagovornica.

Neke nove Crvenkapice

Ima i drastičnijih primjera, prije svega u epskim narodnim pjesmama, kaže Aleksandra Izgarjan. „Imate zidanje Skadra, gdje se žena uzida u temelje grada, što je vrlo potresno za čitanje i djeci i odraslima. Ili recimo Vila Ravijojla, koju pretuče Kraljević Marko. To su ipak neki ekstremno negativni modeli ponašanja”, kaže Izgarjan.

No sve ovo naravno ne znači da treba „zabraniti” stare bajke, kao i priče i pjesme iz starina. „Naravno da s djecom treba čitati i stare priče, jer stare priče nam pokazuju kako su ljudi nekada živjeli i mislili. Ali, za današnje vrijeme su potrebne neke nove priče. Kada, recimo, pogledate Harryja Pottera, tu imate Herminu koja je vrlo odvažna, pametna, na koju se i Harry i Ron oslanjaju i koja je vrlo važna za zaplet. Recimo, imate i novu Alisu u zemlji čudesa, novu Crvenkapicu, … Znači, to je neki trend u svijetu danas, da se rade nove priče i filmovi”, ocjenjuje Aleksandra Izgarjan.

Sneguljica i pobuna patuljaka

Odgojiteljica Višnja Nežić međutim tvrdi da u vrtićima ne postoji jedinstvena metoda po kojoj bi nastavno osoblje radilo kada je u pitanju rodna ravnopravnost u književnim djelima za djecu te da je sve prepušteno samim osobnim poduzetnosti odgojiteljica. „Postoji literatura, ali ono što je više problematično jest da se malo radi sa samim odgojiteljicama i odgajateljima. Mi na tu temu nismo imali nikakvu obuku ili neke neslužbene tečajeve. Tako da sve ovisi od toga kakav stav odgojiteljice i odgajatelji imaju o rodnim ulogama, i to se onda prenosi na djecu“, navodi Nežić.

Ona dodaje da iz svakodnevne prakse zna da je u pričama moguće zamijeniti ustaljene uloge djevojčica i dječaka, a da to djeca i „ne primijete“. „Ako je priča da se tri dječaka igraju loptom, a četiri djevojčice imaju šalice za čaj, ja samo promijenim imena i stavim da su se Tanja, Vanja i Snježana igrale loptom“, objašnjava Višnja Nežić.

U zbirci „Tko se boji vuka još? Moćne priče za odvažne i radoznale“ autorice su napisale priče u kojima su junakinje ne samo aktivne, već rješavaju sukobe mirnim putem. Tako djeca mogu čitati priče „Milica i Danica u zemlji miroljubivih čuda“, „Snjeguljica i pobuna patuljaka“. Projekt je za početak dobio i državni pečat, jer je odobren od strane Zavoda za unapređenje obrazovanja i odgoja Republike Srbije.

Autor: Dinko Gruhonjić, Novi Sad