Damir RadićU proteklih pet godina američki Indijac M. Night Shymalan od anonimnog je filmaša postao jedan od najuglednijih hollywoodskih autora. Proslavio se ”Šestim čulom”, vješto sklopljenim djelcem u žanru fantastičnog triler-horora koje je ušlo u blockbusterski top 10 svih vremena. Uslijedio je “Neslomljivi”, koji je jednako kao i prethodni film u središtu imao protagonista nadnaravnih sposobnosti i jezgrovnu obitelj u osobitoj situaciji, s naglaskom na odnosu otac – sin (u ”Šestom čulu” Bruce Willis bio je svojevrsni zamjenski otac s onog svijeta, dok je u “Neslomljivom” postao zbiljski otac, no s moćima stripovskog superheroja), ali je narativno i redateljski bio elaboriraniji, što je Shyamalanu donijelo novi stupanj kritičarskog uvažavanja. U “Misterioznim znakovima” Brucea Willisa zamijenio je Mel Gibson kao svećenik udovac s dvoje djece, a Joaquin Phoenix pridodan je kao pridruženi član male obitelji umjesto dotadašnjih žena majki. Žanrovski, nakon fantastičnog triler-horora (”Šesto čulo”) i fantastičnog trilera s ponešto akcijskih natruha (“Neslomljivi”), uslijedio je SF triler-horor s invazivnim vanzemaljcima. Rezultat na kino blagajnama ponovo je bio impresivan – film je ušao u top 35 svih vremena, ali dobar dio kritičara pokazao je znatnu rezervu prema njegovim kreativnim dosezima. Kritike su kulminirale nakon novog Shyamalanova filma “Zaselak”, dosežući i neumjerene tonove, mada je takoreći od početka bilo jasno kako sa Shyamalanom stvari stoje.

Zahtjevniji gledatelji primijetit će da je tematsko-idejni sloj djela bitno naivan i sugerira mentalnu razinu dobrodušnog pubertetlijeSva tri središnja filma Shyamalanova dosadašnja opusa imaju zajedničku odliku spajanja, najjednostavnije rečeno, infantilnog sadržaja i sofisticirane formalne izvedbe. Shyamalan je vrstan režiser: majstor je kadriranja te izvanredno darovit u kreiranju atmosfere, stoga svaki od navedenih uradaka pruža mogućnost bazičnog i intenzivnog gledateljskog užitka. Međutim, zahtjevniji gledatelji primijetit će da je tematsko-idejni sloj djela uvijek suštinski naivan i sugerira mentalnu razinu dobrodušnog ambicioznog pubertetlije garniranog sveučilišnim obrazovanjem. Shyamalan kao i njegov uzor Spielberg gaji “vječno dijete u sebi”, s tim da je zainteresiran za tamnije aspekte ljudskog bivstvovanja pa je autorski zanimljiviji. U “Zaselku” je razvio priču o izoliranoj ruralnoj zajednici koja krajem 19. stoljeća, ili se tako barem čini, živi načinom karakterističnim za puritanske komune iz 17. ili prve polovice 18. stoljeća. Ta predmoderna zajednica netaknuta prosvjetiteljstvom okružena je zlokobnom šumom u kojoj, izgleda, žive tajanstvena stvorenja s kojima su stanovnici sela sklopili sporazum: sve dok seljani ne budu ulazili u šumu, stvorenja ih neće napadati. Na čelu zajednice je Edward Walker (William Hurt) koji njome upravlja zajedno s ostalim sredovječnim stanovnicima, među kojima je i Alice Hunt (Sigourney Weaver), čiji introvertirani no srčani sin Lucius (Joaquin Phoenix) želi proći kroz šumu i otići “u gradove”, kako bi donio lijekove nužno potrebne za zadovoljavajuću zdravstvenu skrb u zaselku. Starješine to odbijaju, no situacija se mijenja s tajanstvenim napadima na selo i Luciusovim stradanjem, zbog kojeg Walker daje dopuštenje svojoj slijepoj kćeri Ivy (Bryce Dallas Howard) da krene po lijekove kako bi spasila voljenog Luciusa, otkrivajući joj pri tom veliku tajnu. Ivyn put donosi iznenađujuće obrate i završnicu koja je definitivno razljutila liberalne kritičare. O čemu je naime u “Zaselku” riječ? Ni više ni manje nego o Shyamalanovu poduhvatu heideggerovskog povratka bitku.

Shyamalan je vođu komune Walkera učinio zapravo praktikantom, heideggerovski rečeno, autentične egzistencije koja daleko od bezličnog i konformističkog svijeta obilježenog suvremenom tehnologijom smjera bitku. Kako bi njegovi mladi sumještani, opet heideggerovski rečeno, ostali otvoreni za otvoreni obzor bitka, kako bi tako dosegli punu bit egzistencije, oni, rekao bi Heidegger, moraju izdržavati ustrajanje u otvorenosti bitka, a to izdržavanje iskušava se kao tjeskoba ili briga. Kako ih Walker “vježba” u “istrajanju u otvorenosti bitka”? Tako da im priušti stanje tjeskobe koje je, kako tumači slavni njemački filozof, cjelovita nelagoda kojom struji “jedna njoj svojstvena mirnoća”. Stanje latentno trajne tjeskobe Walker postiže koristeći zlokobne potencijale šume pored koje je smjestio svoju zajednicu. Zlokobni potencijali šume intenziviraju se pak “velikom pričom” (mitom) o opasnim grotesknim kreaturama, što je dakako infantilno, ali treba imati na umu da je Walker nekovrsni Shyamalanov alter ego, a Shyamalan je infantilac.

Američka liberalna kritika u “Zaselku” je prepoznala reakcionarnost odnosno priklanjanje Bushu. Heidegger se u svojoj predanosti “autentičnoj egzistenciji” i “otvorenosti bitku”, koja je uključivala i “autentični život” u drvenoj kući u šumovitoj prirodi nalik onima iz “Zaselka”, priklonio Hitleru i nacionalsocijalizmu, što nije predugo trajalo, možda manje zbog Heideggera a više zbog Hitlera (kojem su od kompliciranog i odveć apstraktnog filozofskog suvremenika bliži bili mrtvi klasici Schopenhauer i Nietzsche). Iako ima podosta onih koji Busha uspoređuju s Hitlerom, a onda bi se i po toj liniji Shyamalan mogao dovesti u vezu s Heideggerom, ništa nije pogrešnije. Busha je do neke mjere najbolje opisati kao spoj kršćanskog fundamentalista i Napoleona (u smislu imperijalističkog širenja koncepta građanskog društva na zapadnjački način), a Napoleona se usprkos maloumnim insinuacijama ni po kojoj logici ne može svesti na Hitlerovu mjeru. Drugim riječima, Shyamalanova eventualna sklonost Bushu manje ga kompromitira nego Heideggerova Hitleru, ali zašto uopće podrazumijevati takvu sklonost? Svojedobno je Goebbels računao na podršku Fritza Langa nacizmu jer je veličanstveno opjevao “iskonsko germanstvo” u “Nibelunzima”, no on je, umjesto da prihvati njegovu ponudu da postane “stup nove njemačke kinematografije”, emigrirao.

Nesumnjivo, Shyamalan je autor konzervativna svjetonazora, antimodernist koji svim svojim filmovima, a “Zaselkom” programatski, brani društvenu funkciju mita odnosno tzv. velike priče “na arhajski način”, nasuprot racionalističkom prosvjetiteljskom konceptu moderne bitno obilježenom idejom liberalizma; “Zaselak” je jedini njegov film u kojem naizgled fantastična zbivanja dobivaju racionalno objašnjenje, ali samo zato da bi se glavnim oružjem same moderne – razumom, afirmirala korisnost fantastičnih priča za opstanak zajednice (stoga je “Zaselak” njegov jedini film u kojem se bavi većom skupinom ljudi), odnosno da bi afirmativno prokomentirao središnji fantastični filmski korpus vlastita opusa. Mada različitog svjetonazora, takvu njegovu namjeru smatram sasvim legitimnom i žalim što je nije uspio promovirati u boljem filmu. Daleko od toga da je “Zaselak” slab rad: i u njemu se Shyamalan pokazuje kao majstor filmske sintakse i mag atmosfere, i u njemu profilira likove s kojima je lako suosjećati, a posebno je zanimljivo sustavno posezanje za postupkom inverzije motiva umjetničke i kulturne baštine (za razliku od “Psiha” gdje junakinja šokantno stradava nakon trećine filma, a u središte zbivanja dolaze dominantno muški likovi, u “Zaselku” na pola filma posve neočekivano stradava junak kojeg nasljeđuje junakinja, dakle afirmira se tzv. ženski pogled; za razliku od Edipa koji je bio “slijep kod zdravih očiju”, junakinja “Zaselka” odlično vidi mada je slijepa; junakinja kreće u šumu u istoj opravi kao Crvenkapica, ali u oker boji, dok Crvenkapičinu crvenu opravu nosi “zli vuk”; dobro poznat motiv tzv. svete lude dobiva i mračnu stranu u liku kojeg utjelovljuje Adrien Brody). Međutim, “Zaselak” ima dosta problema s dramaturgijom – nudi četiri velika zaokreta u priči, ali njihova priprema, elaboracija i naglašenost nisu uvijek na potrebnom nivou, a problem pojačava što su neki trenuci radnje nedovoljno uvjerljivi odnosno nelogični. Posebno je problematičan završni dio filma, gdje Shyamalan junakinju smješta u za nju sasvim novu, a po gledatelja iznenađujući situaciju, no interakciju do koje dolazi razrješava lakonski, završavajući film kao jednostavnu i toplu ljubavnu priču, u trenutku kad se ona imala priliku razviti u znatno složenijem i intrigantnijem smjeru. Ukratko, “Zaselak” je korektna oda konzervativizmu koja je imala potencijale za mnogo veće kreativne dosege, međutim Shyamalan ih je uglavnom pretvorio u mrtve kapitale.