Damir RadićPovijest hrvatske kinematografije, unatoč zanimljivoj nacionalnoj povijesti, ne obiluje povijesnim filmovima. Nema ničega nelogičnog u tome, jer se pod povijesnim filmovima uglavnom podrazumijevaju epske strukture koje naginju spektakularnosti radnje i oblikovne izvedbe, što opet zahtijeva pozamašne budžete koje si je siromašna hrvatska kinematografija rijetko mogla priuštiti, uostalom, u vrijeme socijalističke Jugoslavije oni su bili rezervirani za partizanske spektakle. Tako da se sve uglavnom svelo na dva filma Vatroslava Mimice, „Seljačku bunu“ i „Banovića Strahinju“ (potonji se, međutim, oslonjen na narodnu predaju i epiku, bavi komadićem srpske historije). Skromna bilanca povijesnog žanra hrvatske kinematografije neočekivano se popravila u zadnje dvije godine, što je posljedica izbornikovanja dr. Ante Peterlića koji je odobrio čak dva, za naše pojmove visokobudžetna projekta povijesne tematike: Ivandina „Konjanika“ (prema istoimenom Araličinu romanu) i „Družbu Isusovu“ Silvija Petranovića, adaptaciju čuvenog romana češkog klasika Jirija Šotole iz 1969. Oba projekta izazvala su kontroverze – Ivandin jer je autor zadnji put režirao prije dvadesetak godina pa se postavilo pitanje zašto je baš njemu, čiji mali filmski opus kod malo koga nailazi na naročito uvažavanje, povjerena tako zahtjevna produkcija (pri čemu se nije zaboravilo da su Ivanda i Peterlić generacijski kolege i prijatelji), dok je problem „Družbe Isusove“ bio taj što se radilo o kasnom debiju (u 45. godini) autora za kojeg je malo tko čuo (a pričalo se da ima protekciju jer je za glavnu mušku ulogu predvidio Milana Pleštinu, tadašnjeg dečka a sadašnjeg supruga ondašnje Vujićeve pomoćnice za kazalište i film Željke Udovičić). Ipak, “anonimni” Petranović imao je vrlo jak argument u rukama: Jiri Šotola, nedugo prije smrti 1989., osobno mu je “odobrio” scenarij, odnosno prepustio prava na ekranizaciju svog najpoznatijeg djela. Naime, Petranovićev je scenarij star nekih petnaestak godina, ali je u fazu realizacije uspio ući tek u mandatu Antuna Vujića i Ante Peterlića.

Petranovićev problem je što je, intenzivirajući erotski sloj, nastojao zadržati onaj politički, a naposljetku su oba ostala nedorečenaIako je oko oba filma bilo spora, i „Konjanik“ i „Družba Isusova“ opravdali su svoju realizaciju. „Konjanik“, premda kvalitativno neuvjerljiv, prikazan je na festivalu A kategorije u Mar del Plati te je ostvario solidnu gledanost u hrvatskim kinima, a „Družba Isusova“ prvo je uvrštena u natjecateljski program festivala u Šangaju, jedinog azijskog festivala A kategorije, da bi onda većinu domaće kritike ugodno iznenadila ljetos u Puli jer film je ispao bolji nego što se itko nadao. Što se pak tiče Petranovićevih “kasnih” debitantskih godina, na što je posebno osjetljiv Lukas Nola, svojevrsni vođa (uz Hrvoja Hribara) tzv. mladih hrvatskih filmaša (premda su zašli u 40-e godine), treba napomenuti da je u svijetu podosta zadnjih godina uobičajeno debitirati u srednjim godinama. Tako je Erick Zonca svoj debi „Život iz anđeoskih snova“, jedan od najboljih francuskih filmova proteklog desetljeća, snimio s 42 godine, a kontroverzni Amerikanac Larry Clark s „Klincima“ je debitirao još kasnije, u 52. godini. Čak ni proslavljeni Meksikanac Iñárritu nije debitirao u cvijetu mladosti, debitantsku „Pasju ljubav“ snimio je s 37 godina. U tom je smislu ovogodišnja Pula Noli i Hribaru bila šaka u oko, jer oduševio je 39-godišnji debitant Ostojić s „Tom divnom splitskom noći“, a drugi debitant, 45-godišnji Petranović, sasvim zadovoljio „Družbom Isusovom” – ne samo da su obojica “stari”, nego, što je mnogo važnije, nisu iz Nolina i Hribarova kružoka sa zagrebačke Akademije koji je prije pojave FAK-a bio najavio fakovske ambicije: presudno arbitrirati u svim pitanjima hrvatske kinematografije (kao što su fakovci željeli presudno arbitrirati u svim pitanjima hrvatske književnosti, pa i kulture uopće). Ambicija je splasnula kad su Nola i Hribar zabilježili debakle svojim zadnjim autorskim projektima (Nola filmom „Sami“, a Hribar TV serijom „Novo doba“), a još više nakon što su shvatili da Antun Vujić nije previše impresioniran njihovim “vizijama”, što, naravno, znači da Božo Biškupić može biti impresioniran samo još manje.

Vratimo se, međutim, Silviju Petranoviću i njegovu filmu. „Družba Isusova“ je dakle adaptacija Šotolina romana u kojem je (alegorijska) idejnost posve nadređena elaboraciji likova i odnosa, što je bila uobičajena praksa u “visokoj” književnosti zemalja pod komunističkom vlašću (jako prisutna i u socijalističkoj Hrvatskoj). Baveći se Katoličkom crkvom, a napose jezuitskim redom koji je potkraj 17. stoljeća u češkim zemljama bio udarna snaga u progonu (nacionalno orijentiranih) protestanata i nasilnoj rekatolizaciji, Šotola je tematizirao kolektivističku presiju nad pojedincem općenito, a napose, u implicitnom podtekstu, presiju komunističkih vlastodržaca čija su hijerarhija i narav u mnogočemu odgovarale onima Katoličke crkve (u nas je za sličnom alegoričnošću posegnuo Marinković u “Gloriji”). Zanimljivo je pritom da je Šotola, inače i pisac dramskih tekstova za televiziju i radio, povremeno posezao i za nekim “filmskim”, (pro)modernističkim postupcima (paralelna montaža, neuobičajene izmjene pripovjedne perspektive, odnosno očišta likova), čime se Petranović nije previše koristio, što je razumljivo jer se dotični narativni postupci u slučaju konkretnog romana nisu pokazali ni naročito funkcionalnima, ni osobito atraktivnima na čisto formalnoj razini djela. Za razliku od romana, Petranović, koji je film inače smjestio u geografski neutralan prostor srednje Europe a ne konkretno u Češku, više je inzistirao na erotskoj napetosti između dvoje glavnih likova, grofice Marije, imućne vlastelinke, i oca Hada, nametnutog joj jezuitskog dušobrižnika koji s vremenom od pretpostavljenih dobije zadatak da je navede da sav svoj imutak prepusti jezuitskom redu, što u njemu, zajedno s izrazitim antireformacijskim tendencijama jezuitske vrhuške, izazove tjeskobno moralno preispitivanje. Poanta je u tome da su i slobodoumna, senzualna grofica, i strogi i skrušeni, u osnovi pošteni otac Had (senzibilne) igračke i žrtve nadređenog im kolektivnog nositelja moći koji se ne libi posegnuti za represijom kad god je smatra opravdanom, a to je takoreći neprestano jer moć je uvijek dobro demonstrirati. Problem je filma što je Petranović intenzivirajući erotski sloj ujedno nastojao jednako snažnim zadržati onaj politički, ali su naposljetku, kao što se u takvim slučajevima nerijetko događa, i erotska i politička dimenzija ostale nedorečenima. Dramaturgija je najveća boljka filma jer uz generalnu, Petranović i na nižim narativno-dramaturškim razinama muku muči s viškom nedostatno profiliranih likova, što se posebno odnosi na oca Ivana (Ivica Vidović), koji je u romanu iznimno važan lik kao iskonski čisto moralno ogledalo oca Hada, dok je u filmu ta dimenzija gotovo posve izgubljena. Kraj filma pak priča je za sebe. Negdje oko 90. minute, u trenutku kad gledatelj očekuje završno raspletanje grofičine i Hadove sudbine, autor ga prenerazi posve neočekivanim svršetkom u obliku natpisa koji nas obavještava što se s likovima dalje dogodilo. Ne znam je li Petranoviću ponestalo novca da dovrši snimanje (s obzirom na dobar budžet, čisto sumnjam), ili je poput većine naših filmaša konformistički zaključio da film ne smije trajati puno više od 90 minuta (što je vrlo izgledno), ali kako god bilo, misleći vjerojatno na “dobro gledatelja”, sebi i filmu učinio je medvjeđu uslugu.

Ipak, “Družba Isusova” posjeduje adute koji je čine izrazito pristojnim ostvarenjem. Petranović je vizualno darovit režiser (posebno je sugestivan u kadriranju ključnih dijaloških partija), odlično koristi ekspresivne fizionomije Milana Pleštine i Livija Badurine (utjelovljuje nekonvencionalnog nadbiskupa koji želi zavesti groficu) te fotogeničnost (užeglumački netalentirane) Leone Paraminski, a dobru produkcijsku potkovanost rabi na najbolji mogući način, uvjerljivo rekonstruirajući razdoblje i kreirajući impresivan dizajn (fotografija, scenografija i kostimi na vrlo su visokoj razini). Iako bolja od “Konjanika”, “Družba Isusova” vjerojatno će postići manji posjet u kinima jer je riječ o komornijem ostvarenju, drami a ne spektaklu. U svakom slučaju, one koji ga pogledaju očekuje vizualni užitak koje suvremeni hrvatski filmovi ne pružaju često, mada se, na svu sreću, zadnjih godina situacija i na tom planu drastično mijenja.