Objavljeno u Nacionalu br. 471, 2004-11-23

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

U2 drži kurs s prošlog albuma, ali uz manje visoke autorske domete

Uz nastavak reminiscencije na zlatne osamdesete, veći dio albuma skrojen je po ukusu dugogodišnjih sljedbenika

Ilko ČulićIlko ČulićU2 – ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ (Universal / Aquarius)

Posljednja svjetska turneja bila je teška 143 milijuna dolara, 80.000 ulaznica za koncert u Slane Castleu planulo je u jedva 45 minuta i U2 su prema svim pokazateljima premašili očekivanja s albumom “All That You Can’t Leave Behind”. Nakon vrlo ambicioznih, ali samo povremeno uspješnih eksperimenata s plesnim ritmovima i digitalnim zvukovima iz 90-ih, ponavljanje nekih rješenja odavno provjerenih na bestselleru “Joshua Tree” pokazalo se kao pun pogodak. Flashback u 80-e možda je bio proračunata reakcija na sve veću ekspanziju gitarističkih “retro” bandova, no za U2 je bilo najvažnije to što se veći dio materijala s “All That You Can’t Leave Behind” dao pretvoriti u opipljiv dokaz povratka u vrhunsku formu.

Četiri godine poslije milijunska masa vjernih fanova i tek pridobivenih simpatizera odbrojava dane do premijere njihova jedanaestog studijskog albuma pa se novi trijumfalni pohod na top-liste može unaprijed proglasiti rutinskom operacijom. No, oni koji su se nadali da će u tom paketu dobiti još bolji izbor pjesama vjerojatno neće biti zadovoljni s “How To Dismatle An Atomic Bomb”. U2 jesu zadržali isti kurs i nastavili s reminiscencijama na “zlatne 80-e”, ali jako visoki autorski dometi pokazani na gotovo cijelom prethodnom albumu ovdje su ponovljeni u svega 3-4 pjesme. Aktualni singl “Vertigo”, ultimativni koncertni favorit “A Man And Woman”, pacifistički intonirana “Love And Peace Or Else” i emocijama nabijena “City Of Blinding Light” u kojoj se Bono prisjeća koncerta u Madison Square Gardenu, održanog ubrzo nakon crnog 11. rujna, zavređuju sve pohvale koje je dobio “All That You Can’t Leave Behind”. Ostatak novog albuma skrojen je po ukusu dugogodišnjih sljedbenika, makar su u tome više posla napravili članovi producentskog “dream teama” nego sami članovi banda. Za glavnog producenta najprije je bio angažiran veteran Chris Thomas, koji se proslavio s Roxy Music i Sex Pistolsima, ali stalno podsjećanje na 80-e je sasvim logično u prvi plan izvuklo Stevea Lillyhitea, nezaobilaznu facu iz doba kad se profilirao prepoznatljiv zvuk dublinske četvorke. U studiju su se oko Lillywhitea rasporedili Daniel Lanois, Brian Eno, Chris Thomas, Flood i Nelle Hooper pa je “How To Dismatle An Atomic Bomb” uobličen u impresivnu zvučnu sliku ispod koje se povremeno otkrivaju i neke sasvim prosječne pjesme. Drugi potencijalni problem proizlazi iz Bonove političke korektnosti i izbjegavanja iole provokativnih pitanja. Dakako, nijednom se autoru ne može osporiti pravo da se isključi iz vanjskog svijeta i posveti osobnim temama, ali od nekoga tko je prije dvadesetak godina instinktivno reagirao na dramatične događaje u Poljskoj s “New Year’s Day” i komentirao sjevernoirsku krvavu zbilju kroz “Sunday Bloody Sunday”, očekuje se da barem primijeti čime se danas bavi ekipa Georgea Busha. Bez takvih i sličnih zanovijetanja U2 će mnogo lakše zaokružiti još jednu rasprodanu američku turneju, ali će svoj svestrani društveni angažman (Amnesty International, Greenpeace, podrška burmanskoj disidentici Aung Sun Suu Kyi, borba protiv epidemije side u Africi) ubrzo pretvoriti u popodnevnu bogatašku razbibrigu.

Kings Of Leon – ‘Aha Shake Heartbreak’ (RCA / Menart)

Mlađahni southern-rock revizionisti s vrlo zapaženim lanjskim debi albumom “Youth And Young Manhood” doimaju se gotovo kao nesigurni početnici nakon usporedbe s kvartetom koji je u 12 novih pjesama zapakirao eksplozivnu mješavinu Pixiesa, Strokesa i 16 Horsepowera, podebljanu brojnim originalnim rješenjima. Dio zasluga opet treba pripisati producentu Ethanu Jonesu, ali Kings Of Leon se i bez njega mogu uvrstiti među ponajbolje nove američke rock bandove. Kad se na hrpi nađu pjesme kakve su “Slow Night, So Long”, “Taper Jean Girl”, “The Bucket” i “Soft”, ispred braće Followill ostaju još samo neuhvatljivi White Stripes.

The Neville Brothers – ‘Walkin’ In The Shadow Of Life’ (Virgin / Dallas)

Prvi studijski album nakon ne baš reprezentativnog projekta “Valence Street” iz 1999. nosi više nego jasno upozorenje da nikad ne smijete otpisati Neville Brotherse. Izvrsna prerada street-funk klasika Temptationsa “Ball Of Confusion ( That’s What The World Is Today)” okružena je dobrim autorskim pjesmama poput naslovne “Streets Are Callin’”, a jedina doista problematična dionica pojavljuje se tek u samoj završnici s nenadahnutom interpretacijom evergreena “Rivers Of Babylon”. Ako ne tražite zamjenu za antologijski album “Yellow Moon”, čekanje se uglavnom isplatilo.

The Rolling Stones – “Live Licks” (Virgin / Dallas)

Od uvjerenja kršćanskih fundamentalista da je Bog stvorio svijet u 7 dana jače je valjda samo ufanje vatrenih navijača Stonesa da Jagger i Richards predvode najbolji koncertni band u poznatom svemiru. Prije 30-ak godina o tome su se čak mogle voditi ozbiljne debate, no danas je debeli sloj nostalgije jedina stabilna podloga za dokumentarac s njihove posljednje turneje razvučen na dva CD-a u trajanju od 110 minuta. Trikovi s ubacivanjem pjesama, kojih prije nije bilo u standardnom koncertnom repertoaru, baš kao ni gostovanja Sheryl Crow u “Honky Tonk Women” i Solomona Burkea u “Everybody Needs Somebody To Love” ne mogu prikriti duboke tragove iscrpljenosti.

Zvjezdice:
U2 – 3
Kings Of Leon – 4
Neville Brothers – 3
Rolling Stones – 2

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika