Prvi veliki uspjeh Ivana Popovskog bila je 'Avantura' iz 1991., proglašena najboljom predstavom u Rusiji te godine U Zagrebačkom kazalištu mladih u punom su jeku pripreme za veliku ansambl predstavu "Idiot", koju po istoimenom ruskom klasiku Fjodora Mihajloviča Dostojevskog režira proslavljeni i nagrađivani makedonsko-ruski redatelj Ivan Popovski, đak slavnog Pjotra Fomenka, koji je rođen u Skopju, ali već 23 godine radi u Rusiji, gdje je režirao i u čuvenom Boljšoj teatru.

Iako je "Idiot" napeti roman s puno intriga, ljubavnim četverokutom i ubojstvom, iznimno se rijetko postavljao u hrvatskim kazalištima, ponajviše zbog slojevitosti teksta. Zbog toga za premijeru, koja će biti 30. ožujka, vlada veliko zanimanje. Drugi je razlog taj što priča odgovara "senzibilitetu našeg turbulentnog vremena", a treći je u redatelju Popovskom, kojega prati glas velikog znalca ruske literature i teatra. Režirao je velike ruske hitove, primjerice, "Avanturu (Casanove)", koja je bila proglašena predstavom godine u Rusiji, a režirao je i na mnogim europskim scenama, primjerice, u pariškom Odéonu, te u New Yorku. Naslovnu ulogu kneza Miškina, "čovjeka boga", igra Dubrovčanin Frano Mašković, glumac u velikom uzletu, dok se u ostalim ulogama pojavljuju Ksenija Marinković, Nina Violić, Goran Bogdan, Nataša Dorčić, Maro Martinović, Ksenija Marinković, Lucija Šerbedžija, Barbara Prpić, Jadranka Đokić i drugi glumci ZKM-a.
"Idiot" Dostojevskoga kultno je djelo ruske i svjetske literature, satkano od brojnih intriga, spletki i ljubavnih zapleta. Što je u žarištu vašeg interesa?
- Usredotočili smo se na roman, na Dostojevskoga, na njegove duboke i vječne ideje. Nije bilo moguće sve obuhvatiti i zato mi je bilo najvažnije čuti glas Dostojevskoga, barem se malo udubiti u njegov svijet i približiti ga publici. Taj se roman može postaviti na različite načine, primjerice, kao monodrama, a ja sam naglasak stavio na ljubavnu priču, na duhovni aspekt te ljubavi.

Jeste li pokušali aktualizirati tu priču i transponirati je u naše vrijeme?
- Priča "Idiota" može se modernizirati i prenijeti u današnjicu, što je danas jako popularno, ne samo u Rusiji, nego svuda u svijetu, ali ja tako ne radim. To bi moglo izgledati ovako: jadno stvorenje Miškin dospijeva u okruženje bogatih, recimo, Hrvata. Jedan od njih ima ljubavnicu, ali želi se na elegantan način riješiti tog tereta i nudi joj velik novac da se uda za drugoga, koji nije tako bogat, ali je pristojan, i tako riješi stvar. Tu je i jedan bandit, okružen mafijašima, koji je spreman ubiti kako bi nju pridobio. Dodajemo malo pucnjave, elektroničke glazbe, kokaina, nekoliko motora, 2-3 kamere, malo ljubavi. Međutim, u "Idiotu" meni je zanimljivije pokušati razumjeti autora, prodrijeti do njegove biti i čuti što on misli, nego osuvremenjivati tekstove i tako odvlačiti pažnju publike od bitnoga. Tako bih podcijenio publiku, pretpostavljajući da ona može shvatiti priču jedino ako se događa u našem vremenu. Vjerujem da gledatelji mogu sve shvatiti i povezati s današnjim vremenom i kad su glumci odjeveni u kostime 19. stoljeća.

Tko je danas knez Miškin i može li nam biti svojevrstan uzor?
- Danas nema kneza Miškina. U prvotnoj verziji Dostojevskoga on se zvao knez Krist, ali mu je izdavač sugerirao da promijeni njegovo ime jer je ionako jasno da je on čovjek bog pa nema razloga da se to još potencira imenom. Knez Miškin je dobar i pošten čovjek, čisto, prekrasno ljudsko biće, puno razumijevanja i suosjećanja za druge. On svakom lošem postupku pokušava pronaći opravdanje i osjeća empatiju prema ljudskoj patnji, zbog čega se ne može prilagoditi niti uklopiti u sredinu u kojoj živi. Međutim, istraživači kažu, knez Miškin nikoga nije uistinu spasio, on ljude samo sažalijeva, osim Marie, kojoj je pomogao da umre sretna. Ja ne volim moraliziranja i poruke, ali kad bi barem neke misli iz tog romana mogle oživjeti u našem vremenu, bilo bi jako dobro. Ne vjerujem da kazalište može promijeniti svijet, iako ona poznata uzrečica o ljepoti koja može mijenjati, spasiti svijet potječe baš iz "Idiota".

U jednoj od vaših zadnjih predstava upotrijebili ste lasere i druga dostignuća suvremene tehnologije. Hoćete li i u zagrebačkoj postavi primijeniti čuda tehnike?
- U nekoliko sam predstava upotrijebio lasere, dim-mašine i kompjutorsku grafiku, ali u "Idiotu" neće biti ništa od toga. Mislim da je u teatru, a osobito kod Dostojevskoga, najvažnije omogućiti gledatelju da ostane sam sa sobom, u mraku, u čudnoj atmosferi u kojoj se razmjenju energije i misli između njega i izvođača. To je vrijeme koje gledatelj treba posvetiti sebi i svojoj unutrašnjosti. Moram priznati da i mene zanimaju nove tehnologije i svjestan sam da publika danas živi drugim ritmom te da ju zanimaju druge stvari. No kazalište se ne smije predati i prodati, ono mora ostati rezervat ljudskosti.

Jeste li zadovoljni ansamblom ZKM-a?
- Ansambl ZKM-a je odličan, i glumački i ljudski, ponekad me podsjeća na ansambl Pjotra Fomenka s kojim radim u Moskvi. Mislim da je za glumce važno da povremeno rade klasiku. A možda bismo mi u Kazalištu Fomenka trebali mrvicu više raditi suvremene tekstove, jer kod nas prevladava klasika.

Jeste li se zbog klasičnog ruskog repertoara odlučili na studij na čuvenoj kazališnoj akademiji GITIS u Moskvi?
- Razlog je vrlo prozaičan - nisam položio prijemne ispite na akademijama u Skopju, Zagrebu i Novom Sadu, a u Moskvi sam odmah bio primljen, i to u klasi slavnog redatelja Pjotra Fomenka. I danas osjećam strahopoštovanje, zapravo, više poštovanje prema njemu i sretan sam što sam ostao kraj njega pune 23 godine. Fomenko je potpuno posvećen kazalištu, za njega to nije posao nego način života, i još uvijek učim od njega.

Što biste istaknuli kao najveće odlike GITIS-a i čemu vas je naučio legendarni redatelj Pjotr Fomenko?
- Studij se bazira na praktičnom radu i na razgovorima o onome što su studenti napravili. Fomenko nikad nije nametao svoje mišljenje, iako je bio izravan, a ponekad i oštar. Davao nam je pravce, ali i rezao vulgarnost, neukus, površnost... Nikad nije htio od nas napraviti svoje klonove. Uvijek nas je samo usmjeravao, koristeći tu "prtljagu", životnu i genetsku, s kojom smo došli na akademiju. Uvijek je govorio da je najvažnije ne pokvariti studenta, ono s čim je došao. Cijela njegova škola temelji se na određenom pogledu na život, gdje je kazalište dio tog života, te na poštovanju autora i djela, i cjelokupne kulture koja iz toga proizlazi. Ja ga i ovdje na probama u Zagrebu često spominjem.

Kako je osnovano danas vrlo uspješno i cijenjeno Kazalište Pjotra Fomenka s kojim već godinama radite u Moskvi?
- Kao studenti Pjotra Fomenka realizirali smo pet diplomskih predstava, koje su postale jako popularne u Moskvi. Bilo je gotovo nemoguće kupiti ulaznicu, a jednom su gledatelji doslovce polomili vrata kazališta. Potkraj studija napravili smo "Festival radionica Pjotra Fomenka - zadnji put", sazvali smo konferenciju za novinare i na njoj objavili da bismo htjeli ostati zajedno i postati kazalište, no kako za to nemamo uvjeta, razići ćemo se i svatko će otići na svoju stranu. Jako su nam pomogli novinari, poznati glumci, redatelji koji su agitirali za nas i to je urodilo time da smo dobili pravni status kazališta, a zatim i nešto novca i malu prostoriju od devet četvornih metara u kojoj smo imali sve, od računovodstva do blagajne. I počeli smo igrati na raznim pozornicama, negdje besplatno, a negdje smo morali platiti najam, no cijelo smo vrijeme tražili adekvatnu dvoranu. I pronašli smo jedno staro kino s dvije dvorane u koje je moglo stati po stotinu ljudi, gdje smo igrali idućih pet godina. A zatim nam je grad, pokraj tog kina, izgradio veliku suvremenu zgradu s dvije dvorane - jednom velikom s 450 i drugom manjom sa 150 sjedala, ali zadržali smo i ono staro kino gdje održavamo predstave te jednom ili dvaput godišnje kazališne radionice pod nazivom "Večeri proba i grešaka" koje su zatvorene za javnost. Na njima redatelji i glumci režiraju, odnosno glume neke kratke odlomke iz komada, tako da se taj proces učenja nastavlja.

Vaš prvi veliki uspjeh bila je predstava "Avantura" nastala po motivima Marine Cvetajeve, koju ste režirali kao student treće godine 1991. Predstava je proglašena najboljom te godine.
- To je bilo prvi put da je ta titula dodijeljena studentskoj predstavi. To je bila jedna od onih pet diplomskih predstava studenata Pjotra Fomenka, a s njom smo zatim pod imenom "Avanture Casanove" gostovali širom svijeta sve do 1999. Bili smo i na BITEF-u u Beogradu, gdje smo dobili Grand Prix. Ta je predstava bila ključna za mene jer je pokazala moje prioritete u kazalištu, odnosno moj kazališni svijet, koji je povezan s poezijom, ritmom i muzikom, pa mi je otvorila vrata drugih kazališta. Kad sam režirao "Avanturu", imao sam 23 godine i odjednom sam se našao u središtu medijske pozornosti. Dobivao sam nagrade i odlazio na gostovanja, nudili su mi 39 novih režija. Moram priznati, malo sam se izgubio, osjećao sam strah od iduće predstave jer sam mislio da iduća režija mora biti bolja od te, što je bilo gotovo nemoguće. Zapravo, ta je predstava jedna od četiri stvari koje su mi preokrenule život: to su moji roditelji, zatim Pjotr Fomenko i GITIS, slijedi "Avantura" i napokon moja supruga i kći.

Kako ste se oslobodili straha od novih režija?
- Tu je presudnu ulogu odigrala moskovska koreografkinja i redateljica koja je imala svoj teatar Nezavisni ansambl Alle Sigalove. Ona me prisilila da 1992. u njenom kazalištu napravim predstavu "Tvorac maski" Krommelinka, koja, normalno, nije ponovila uspjeh "Avanture", ali mi je pomogla da se oslobodim straha i pritiska pa da mogu dalje režirati. "Tvorca maski" uzeo sam kao diplomski rad, jer mi se to činilo poštenije i manje manipulativno. Nisam htio da uspjeh "Avanture" utječe na moju ocjenu na diplomi. Šef katedre redateljskog fakulteta, stari profesor Gončarov, koji je bio učitelj i Fomenku, nešto se došaptavao s njim, a zatim mi se obratio i rekao: "A ti si taj koji je radio 'Avanturu Casanove', zašto me gnjaviš s tim maskama, hajde, idi!" Znači, dogodilo se upravo ono što sam htio izbjeći - "Avantura Casanove" bila je presudna za moju diplomu.

Uslijedile su predstave "Jevgenij Onjegin" u Francuskoj operi, zatim Gogoljev "Dnevnik jednog luđaka" i brojna gostovanja širom svijeta, te režije u New Yorku, Lilleu i drugim gradovima Europe. Što biste izdvojili?
- Kad sam sâm bio mlad i nisam imao iskustva, puno sam naučio od tehničkog direktora čuvenog Odéona u Parizu. Tu sam s Kazališnom radionicom Pjotra Fomenka dva tjedna pripremao predstavu "Malo putujuće kazalište" Aleksandra Bloka, premijera je bila u Odéonu u Parizu, gdje smo je igrali 12 puta, a zatim smo s njom gostovali u Lyonu, Moskvi i Peterburgu. Značajne su mi i dvije predstave koje sam radio u Makedoniji. Prva je bila "Macédoine - Odiseja 2001", svojevrsni prikaz povijesnih i kulturnih tragova ostavljenih na tlu gde je danas Makedonija, koja je prikazana 2001. na otvaranju restauriranog drevnog grčkog amfiteatra u Ohridu. Taj je amfiteatar prije više od 2000 godina bio kazalište, zatim cirkus, a u prvom stoljeću arena za borbu gladijatora. Predstava pod nazivom "Macédoine" nije mogla biti bez albanskih i turskih glumaca iz Makedonije, a neke scene su se igrale na albanskom i turskom jeziku. Zatim sam radio monodramu, također za vrijeme rata, s jednim od najboljih makedonskih glumaca, Albancem Bajrushom Mjakuom, "Dnevnik jednog luđaka", nastalu po Gogolju. Neki tobožnji prijatelji postavljali su mi baš u to vrijeme nelagodna pitanja o toj suradnji, ali meni ništa drugo nije bilo bitno - znao sam da je Bajrush dobar čovjek i sjajan glumac. Njemu su postavljali još gora pitanja nego meni, znam da je slično odgovarao i osjećao, pričajući iz perspektive "luđaka", o ludilu koje nam se događa. Premijera je bila u Skopju, u dvorani u kojoj je bilo pola makedonske, a pola albanske publike. Bilo je lijepo i dramatično.

Kao etablirani redatelj s međunarodnom karijerom surađivali ste i s velikim dirigentom i violončelistom Mstislavom Rostropovičem na operi "Rat i mir" u Boljšoj teatru. Kako je došlo do suradnje s Rostropovičem i kakav je dojam ostavio na vas?
- Prije toga radio sam "Carsku nevjestu" Rimski-Korsakova u Centru opernog pjevanja Galine Višnjevske, legendarne ruske operne pjevačice i Rostropovičeve supruge, koja je imala divan i buran život, od progonstva i gubljenja državljanstva pa do svjetske slave i druženja s carevima i predsjednicima. Poznata je kao stroga i dominantna žena, ali između nas se dogodila "ljubav" na prvi pogled. U istom Centru radio sam i "Rigoletta". Rostropovič već dugo nije radio u Moskvi, a zatim ga je Boljšoj teatar pozvao i ponudio mu suradnju. On je predložio operu "Rat i mir" Sergeja Prokofjeva i mene kao redatelja, jer je gledao moje predstave koje sam radio s Višnjevskom. Rostropovič je bio divna osoba; ljubazno je pričao s portirima i čistačicama u Boljšoju, a možda je 15 minuta ranije bio na sastanku s Putinom ili razgovarao telefonom s japanskim carom. Veliki muzičar i čovjek. Jednom sam ga navečer vozio autom kući i htio sam ga ostaviti pred vratima, ali on je inzistirao da ga ostavim stotinjak metara prije kako bi nešto pojeo u McDonald'su. Zamislite sliku - ponoć, McDonald's, ulazi Rostropovič, nevjerojatno!

No projekt "Rat i mir" poprilično se zakomplicirao. Što se zapravo dogodilo?
- U to vrijeme u Boljšoj teatru vladao je kaos jer se repertoar, zbog rekonstrukcije, selio iz stare u novu zgradu, a bilo je i drugih organizacijskih problema. Sve to loše je utjecalo na proces rada i on nije bio zadovoljan situacijom. Imao je i nekih zdravstvenih tegoba pa je zbog toga, planirano, otišao u Švicarsku na neko vrijeme. Kad se vratio, nastavio je s probama. Desetak dana prije premijere zajedno smo bili na probi zbora. Bio je jako zadovoljan. Te smo se večeri rastali jako kasno i ništa nije upućivalo na to da će sutradan početi drama. Sutradan mi je rekao da odlazi iz projekta! Nije naveo konkretan razlog, samo je rekao da više ne može raditi u ovakvim uvjetima. Smatrao sam da je logično da i ja odem jer me on pozvao u taj projekt, ali Rostropovič mi je rekao da će me prezirati cijelog života ako to učinim. Objasnio mi je da on ništa ne gubi napuštanjem projekta, dok ja mogu izgubiti jako puno i zbog toga moram ostati. Zatim sam se konzultirao s najvećom legendom operne režije Borisom Pokrovskim, koji je godinama bio umjetnički ravnatelj Boljšoj teatra, on mi je također rekao da kao redatelj ne smijem napustiti projekt - 70 solista, 120 zborista, 50 plesača i 100 muzičara, nego moram završiti operu. Tražio sam savjet i od Fomenka, i on je slično sugerirao. Drugoga dana otišao sam na razgovor s ravnateljem Boljšoja i zatražio da pomakne datum premijere, među ostalim da gledatelji, koji su kupili karte da slušaju i gledaju "Rat i mir" s Rostropovičem, mogu vratiti ulaznice. Pomaknuli smo premijeru za nekoliko dana, srećom, nije izbio skandal i premijera je protekla u najboljem redu.

Prevladava li danas u ruskim kazalištima klasičan repertoar ili su s dolaskom kapitalizma u teatar prodrli suvremeni tekstovi s tematikom koja govori o novom ruskom duhu, mafijaškim obračunima i sličnim stvarima?
- U Rusiji je jaka tradicija pa i dalje imamo u kazalištima jak klasičan repertoar, no, s druge strane, pojavljuju se avangardni tekstovi, zatim tzv. avangardni tekstovi, a popularan je i dokumentarni teatar, koji obrađuje teme iz svakodnevice. Neke od tih predstava temelje se na pričama nastalima prema novinskim člancima, a druge na autentičnim pričama moskovskih klošara ili zatvorenika. Česta je i modernizirana klasika, što je već godinama trend u cijelom svijetu, ali mislim da mu se bliži kraj. Ranije se u teatru više razmišljalo. U socijalizmu je postojala cenzura i redatelji su morali razmišljati kako pomoću simbola, asocijacija i nedorečenosti provući neke svoje ideje kroz predstavu, kako bi prošli pokraj cenzora, a došli do publike. A onda je i publika više razmišljala da bi dokučila ono što je tamo sakriveno. Mi sebi danas malo olakšavamo život. Danas pisci pišu direktnije, s manje metafora i simbola, pa je automatski manja potreba za dubljim promišljanjem.

Došli ste u Sovjetski Savez za vrijeme socijalizma, a živite u Moskvi već 23 godine. Kakav je stupanj sloboda u današnjoj Rusiji?
- Ja bih htio da u kazalištima ima manje slobode nego što je ima danas. Ja bih vratio umjetničke savjete i neku vrstu cenzure, ne onu iz komunizma, ali... Danas je u ruskim kazalištima dopušteno apsolutno sve, a to po mom mišljenju nije dobro. Ne znam tko bi mogao biti taj moralni cenzor, valjda nešto unutar nas, i nešto bi se moralo hitno promijeniti.
Bivši Sovjetski Savez bio je poznat kao zemlja koja je puno ulagala u umjetničko školovanje, najviše u balet i operu. Koliko današnja Rusija podupire kulturu ili sve ovisi o tajkunima i sponzorima?
- Nisam najkompetentniji za to područje, ali mogu reći da država i dalje dosta podupire kulturu, a potpomažu je i sponzori. Svako važnije kazalište u Rusiji ima jednog ili nekoliko sponzora, primjerice, Kazalište Pjotra Fomenka podupire druga po veličini banka u Rusiji VTB, koja godišnje daje određenu svotu, ali uz to daju i dopunske grantove. No ta naša banka i njezino vodstvo nije samo sponzor nego je više naš partner i prijatelj. Veliki biznis pomaže kazalištima. Naravno, postoje i oni sponzori, koji su samo sponzori i to rade radi prestiža i imidža. Ali ima i istinskih prijatelja umjetnosti.
Mogu li kazališni glumci u Rusiji solidno živjeti od teatra, glume li kao u Hrvatskoj i u sapunicama?
- Svuda je ista situacija; ruski glumci također su razapeti između kazališta, televizije i filma, mislim da to ne ovisi o tome dobivaju li od teatra dovoljno novca za pristojan život, jer je novca uvijek premalo. Kazalište se nikako ne može natjecati s filmom ni u kojem pogledu. Glumci i redatelji iz Kazališne radionice Pjotra Fomenka posvećeni su kazalištu i teatar im je na prvome mjestu. Ako snimaju filmove, to rade ljeti, tako da ne štete svom kazalištu, ili zatraže od filmskog producenta da napravi satnicu snimanja prema njihovoj zauzetosti u teatru.
Koliko često dolazite u Makedoniju, kako vam izgleda iz ruske perspektive?
- Dolazim najmanje jednom godišnje. Uvijek sam tamo ljeti, ostanem oko dva mjeseca. U Makedoniji se dogodilo mnogo promjena i kad ih vidim, osjećam tugu, no susret s prijateljima i rođacima čini me sretnim. Ali nemam dovoljno informacija, ne pratim kontinuirano novine ni portale, no ipak mogu reći da mi se mnogo stvari ne sviđa, ali o tome mi je jako teško govoriti.