Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Autor: Dean Sinovčić

Neobičan kuglaš Darko Kralj

Kamena s ramena učinilo me prvakom

Redatelj Dejan Aćimović snimio je dokumentarac o paraolimpijskom pobjedniku i svjetskom rekorderu u bacanju kugle koji otkriva fascinantan život sportaša invalida

Sportaš Darko Kralj (lijevo) s redateljem Dejanom Aćimovićem: 'Mogao je snimati što je i koliko htio i jedino je moja supruga morala zbog njega kuhati više'Sportaš Darko Kralj (lijevo) s redateljem Dejanom Aćimovićem: 'Mogao je snimati što je i koliko htio i jedino je moja supruga morala zbog njega kuhati više'"Aćimović je došao i rekao da će to biti dokumentarac od pola sata, a na kraju je rekao kako je snimio 500 sati materijala koji mora sažeti u 75 minuta filma". Tako Darko Kralj iz Grubišnog Polja, stopostotni invalid Domovinskog rata i paraolimpijski prvak i svjetski rekorder u bacanju kugle, priča kako je počelo, a kako završilo snimanje dokumentarnog filma "Kralj" redatelja Dejana Aćimovića koji će se ovog tjedna premijerno prikazati u hrvatskim kinima. Kralj, kojem je 40 godina, nije bio zanimljiv samo zbog svog sportskog uspjeha, nego i zbog načina života, toliko netipičnog za invalida Domovinskog rata. Iako je sa samo 20 godina stradao u raketnom napadu na Dalj i jedva ostao živ, pri čemu mu je amputirana lijeva natkoljenica, nikada nije tražio pomoć psihijatra ili psihologa, nikada nije popio ni jednu tabletu za smirenje, nikada nije bolovao od PTSP-a.


Kaže da "nađeš smisao života, nađeš cilj, razmišljaš o tome što ćeš sutra raditi. Ako staneš, ako ne vidiš budućnost, ako ne znaš što ćeš raditi, onda slijede psiholozi, lijekovi, agonija i razdor u obitelji". A on je budućnost vidio u sportu te je uz trenera Ivana Ivančića postao paraolimpijski prvak u Pekingu 2008. godine kada je oborio svjetski rekord u bacanju kugle, bacivši 14,43 metara. I više nego dovoljan razlog za snimanje dokumentarnog filma.

Aćimović već ima iskustva sa snimanjem dokumentarnog filma o paraolimpijcima jer je upravo 2008. godine snimio film "Hrabro i na rezultat" o Petru Bešliću, slijepom atletičaru, trkaču na 1500 metara. Upravo tada su se upoznali i Kralj i Aćimović. "Aćimovića sam susreo na aerodromu, na dan odlaska na Paraolimpijske igre u Peking 2008. godine. On je tada snimao film o Petru Bešliću, također paraolimpijcu, vikao je 'bjež'te, bjež'te, idu kamere, ide Petar' a mi smo ga gledali ispod oka. Nakon što sam osvojio zlatnu medalju u Pekingu, slavili smo u hotelu u kojem sam bio smješten, a tamo je bio smješten i Dejan Aćimović te smo se tada i službeno upoznali", priča nam Kralj. Godinu dana kasnije, nakon zagrebačke premijere održana je premijera filma o Bešliću u Bjelovaru. "U Bjelovaru su Aćimovića nakon izlaska na pozornicu pitali koji će biti njegov sljedeći film. Dejan je stavio ruke u džepove trenirke, lagano se ljuljao i rekao 'moj sljedeći film... moj sljedeći film... bit će o Darku Kralju'", kaže Kralj koji je bio tada u publici, ali koji tu Aćimovićevu izjavu uopće nije smatrao ozbiljnom.

"Nakon mjesec dana zvao me Aćimović i rekao mi da je 'sve gledao na internetu, sve o tebi, dolazimo kod tebe za dva tjedna'. Zašto, pitam ja. 'Pa da snimamo film'. Ma o kome, pitam opet ja. Ali, za dva tjedna dolazi Aćimović kod mene, kamerman, tonac, razletjeli se po kući i tako je počelo snimanje", prisjeća se Kralj koji se vrlo brzo zbližio s Aćimovićem jer "Aćimović je čovjek iz naroda, nije onakav kakvim mi zamišljamo filmske redatelje, on vam se vrlo brzo uvuče pod kože tako da ubrzo nisam ni primjećivao da imam bubicu-mikrofon na sebi, ni da me kamera neprestano snima".

Tehnički dio snimanja nije smetao Kralju, ali pitanje je koliko je bilo teško ispričati još jednom što se događalo u srpnju 1991. godine u Dalju kada je stradao u raketnom napadu. "Te priče su već ispričane i nije mi ih bilo teško ponovno ispričati. Znate zašto? Ja sam nakon ranjavanja bio među prvih pet ranjenika koji su iz Hrvatske išli na liječenje u Beč, što je kompletno financirao grad Beč. Kada smo došli u bolnicu koja se nalazila u staroj vojnoj zgradi iz Prvog svjetskog rata, posjećivalo nas je jako puno ljudi. Nemam ni rodbine ni prijatelja u Beču, ali dolazili su ljudi koji su 1971. napustili Hrvatsku, dolazili su mnogi drugi, od jutra do mraka su nas posjećivali, pitali nas odakle smo, kako smo ranjeni, svakog dana smo detaljno prepričali ranjavanja. Čak smo se šalili kako ćemo na kasetu snimiti svoje priče, pa kad neko dođe, samo ćemo stisnuti play da ne bi stalno pričali isto, gdje sam ranjen, kako sam ranjen, od čega sam ranjen i tako dalje. Ali, zahvaljujući tim ljudima osjećali smo se kao kod kuće. Nakon što sam svoju priču ispričao toliko puta, nije mi bilo teško ispričati je još jednom i Dejanu Aćimoviću", kaže Kralj koji 20 godina kasnije, što je normalno, drugačije gleda na događaje iz rata.

"Prošlo je 20 godina i naravno da zrelije gledam na sve. Kada sam bio ranjen, imao sam 20 godina i nisam bio svjestan mnogo toga. Krenuo sam kao policajac, bio sam pripravnik u Petoj policijskoj postaji u Grubišnom Polju. Kada su se počela otvarati ratišta, interventna policija je tražila nove kadrove, a kako mi je temeljna policija bila pomalo monotona jer nisam nikada volio zaustavljati ljude i tražiti vozačku, onda sam želio ići dalje, zanimala me interventna policija. Nisam znao što će se događati u budućnosti, nisam znao da će se sve pretvoriti u veliki i krvavi rat". Stradao je tri tjedna nakon dolaska u interventnu policiju, odnosno u svojoj drugoj ratnoj akciji. "Najviše sam bio ljut na samog sebe. Razmišljao sam u stilu - da sam otišao s autom metar lijevo ili metar desno, da sam bio malo brži ili malo sporiji, možda se to ne bi dogodilo. Pitao sam se zašto sam se u tom trenutku našao na tom mjestu. Onda shvatiš da je to tako moralo biti, da je dragi Bog to htio i pomiriš se s time. Osobito kada vidiš kako su drugi stradali, izgubili i obje ruke i obje noge ili ostali bez očiju, kada vidiš zdravog čovjeka koji nije zdrav, kada mu vidiš prazninu u očiju".

Ostati bez noge s 20 godina uništilo bi psihu gotovo svakoga, ali ne i Darka Kralja, iako priznaje da "depresija nikada ne prestaje", ali kaže. "Nikada nisam popio ni jednu tabletu, uvijek sam probleme rješavao snagom volje. Nikada nisam bio kod psihologa, dok sam bio u Daruvarskim toplicama obišli su nas psiholozi, radili su anketu, ali to je bilo sve. Ja sam uvijek imao neki cilj u životu. Kada mi je bilo teško išao sam na ribolov jer me priroda spašava. Volim šum vjetra, lišća, žubor potoka i kada mi je teško povučem se na dva, tri sata i složim Rubikovu kocku u glavi".

Sport je bio jedan od onih ciljeva u životu jer se i kao mladić bavio sportom, odnosno rukometom. "Sport mi je uvijek bio izazov kako bih vidio koliko mogu. Bavio sam se sportskim ribolovom, dok sam bio u Daruvarskim toplicama volio sam kuglati, malo sam i plivao. Zatim sam išao u lov i pucao u glinene golubove. Jednog dana, 2004. godine, kada sam išao u Bjelovar kako bi složio protezu, sreo sam paraolimpijca Josipa Slivara koji mi je predložio da se počnem baviti bacanjem kugle. Otišao sam kući i bacao cijeli dan kamena s ramena. Zatim sam otišao kod profesora Jelavića koji je u osnovnoj školi predavao tjelesni i pitao ga kako se baca kugla. On mi je isprintao dva lista iz svoje knjige koje sam pročitao i u dvorištu počeo bacati kuglu. Ništa nisam znao o tome, nisam znao ni da postoji invalidski sport, ni da postoji svjetska organizacija za invalidski sport. Da se u devedesetim godinama više znalo o invalidskom sportu, da nas je netko animirao, mislim da bi bilo boljih rezultata", smatra Kralj koji priznaje da je početak njegove bacačke karijere bio potpuno amaterski.

"Pitao sam ljude koliko bih, za početak, trebao baciti. Rekli su mi 'pa, pet, šest metara, bit će dobro'. Profesor Jelavić mi je dao kuglu koju sam odmah bacao sedam, osam metara, na što mi je rekao 'pa ti ćeš biti državni prvak'. Došao sam za dva tjedna u Zagreb na državno prvenstvo, nisam ni znao što je prijestup pri bacanju, suci gledaju mene, meni neugodno, mislio sam da je bolje da ispečemo dva janjca, skupimo invalide i proveselimo se. No tada sam bacio 10,15 metara i srušio državni rekord", priča Kralj koji je time započeo atletsku karijeru, ali još uvijek bez ozbiljnijeg plana. Putovao je po natjecanjima, čak i izvan Hrvatske, ali bez treninga i ozbiljnih priprema. To je trajalo sve do siječnja 2006. godine kada je odlukom Hrvatskog športskog saveza invalida otišao na 10 dana priprema. "I to u hotel Belvedere u Medulinu, što mi je bilo kao da sam doma jer sam kao 100-postotni invalid dobio stan u Puli. Tamo sam upoznao trenera Ivana Ivančića i tada je počela moja profesionalna karijera, ulaz u svakodnevne treninge, vitaminizaciju, pronalaženje najbolje tehnike bacanja i tako dalje. Iste godine bacio sam kuglu 10,82 metara i išao sam na prve svjetske dvoranske igre u Švedsku i tamo bacio novi rekord, osvojio srebrnu medalju i tada je počela moja uzlazna karijera".
Ivan Ivančića ključna je osoba u njegovoj karijeri, poznat i kao trener Sandre Perković, najbolje svjetske bacačice diska. Kod Ivančića nema osrednjosti, on poštuje samo najbolje, a to očekuje i od Kralja. "U toj svojoj želji za savršenstvom Ivančić u nekom trenutku zna postati naporan. Kod njega, zapravo, nema savršenstva. I kada baciš svjetski rekord, uvijek si mogao bolje. On je fanatik, jedan od milijardu". Te godine Kralj shvaća kako je bacanje kugle za paraolimpijce vrlo skup sport. "Na svjetskom prvenstvu u Nizozemskoj sam shvatio da nemam pravu protezu, nisam ni znao što je to sportska proteza. Te 2006. godine nije bilo nikoga tko bi mi rekao 'ovo je sportska proteza za bacanje kugle'. Sportske proteze stoje između 60 i 80 tisuća kuna, ali održavanje je skupo te se godišnje na protezu potroši 200 tisuća kuna. Dodajte tome troškove priprema, troškove vitamina i tako dalje i dolazite do toga da je u kategoriji invalidskih sportova moj sport najskuplji na svijetu". Na sreću, Kralj je našao financijere njegovih priprema i puta na Olimpijske igre u Peking i kaže kako je Bjelovarsko-bilogorska županija dala tridesetak tisuća kuna, grad Bjelovar dvadesetak tisuća kuna, ondašnja ministrica Jadranka Kosor i Ministarstvo branitelja dalo je 35 tisuća kuna, dok je 140 tisuća kuna dala tvrtka OTOS koja se bavi ortopedskim pomagalima. Oni su financirali sve što je bilo potrebno za protezu. "Koliko je Ivančić fanatik za rezultatom toliko je protetičar Željko Getoš fanatik za stvaranje savršene proteze. Paralelno smo stvarali tehniku bacanja i protezu, a sve je koštalo strašno mnogo", dodaje Kralj. Rezultat u Pekingu je bio fantastičan, svjetski rekord i osvojena zlatna medalja. Što je Ivaničić rekao nakon što je bacio kuglu 14,43 metara u Pekingu? "Pitao me zašto nisam bacio 15 metara. Rekao sam mu da ima vremena".

Ima li vremena? "Ovisi o zdravlju, a posljednjih tri godine zaredao sam s ozljedama, prvo rame, pa ruptura mišića desne potkoljenice, pa operacija pete. Muči me i teniski lakat, tetive, a u zadnje vrijeme mi se aktivirala bakterija 'Crveni vjetar' koju pokupite u bolnici. U zadnjih pet mjeseci imao sam jako puno ozljeda, to je nešto strašno. Sada je situacija bolja, ali je pitanje koliko ću imati vremena za povratak", odgovara Kralj koji je 2011. godine osvojio srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu u Novom Zelandu. U svemu tome ističe podršku svoje obitelji. "Ja sam se prvi put oženio 1997. godine, 2001. godine sam se rastao, da bi 2003. godine upoznao sadašnju suprugu Tereziju s kojom sam se 2004. godine vjenčao. Iz prvog braka nemam djece, supruga iz prvog braka ima sina Marka, njezin suprug je poginuo u šumi na traktoru kada je Marko imao šest mjeseci. U drugom braku sam dobio dvoje djece".

Ono što ga iznenađuje jest međunarodni interes za film te su Aćimović i Kralj proteklog vikenda boravili u Solunu gdje je film prikazan na jednom od najvažnijih svjetskih festivala dokumentarnog filma. Mi smo bili iznenađeni činjenicom što ni u jednom trenutku nije rekao Aćimoviću kako neke dijelove njegovog privatnog života ne smije snimati. "Nemam što u životu skrivati, mi živimo u malom mjestu, u Grubišnom Polju, gdje svatko sve zna o svakome. Nisam utjecao na Aćimovića, niti jedan detalj mu nisam sugerirao, mogao je snimati što je htio, koliko god je htio. Jedino je moja supruga morala zbog njega kuhati više".

Vezane vijesti

Brak nije dugo trajao: Dejan Aćimović se rastaje

Brak nije dugo trajao: Dejan Aćimović se rastaje

Brak glumca i redatelja Dejana Aćimovića, čini se, nije potrajao ni godinu dana. Prošloga petka njegova je supruga Tanja Antunović bila u rodnom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika