Aleluja! A-le-lu-ja!!! Četrnaest godina i tri mjeseca od uvođenja PDV-a u hrvatski porezni sustav netko se napokon dosjetio dokinuti njegovu najnakaradniju anomaliju: to da ga država od većine obveznika naplaćuje unaprijed! U tih četrnaest godina i tri mjeseca propale su na tisuće obrta i malih poduzeća, podijeljeni su deseci tisuća otkaza, a sve dobrim dijelom zahvaljujući baš tom naopakom sustavu naplate poreza na dodatnu vrijednost. Četrnaest godina i tri mjeseca propadao je (odnosno - sustavno je onesposobljavan, kao s namjerom!) potencijalno najvitalniji i najfertilniji segment onog famoznog "realnog sektora" gospodarstva, a sve samo zato što nitko nadležan nije pokazao elementarne čestice zdravog razuma i minimum naklonosti prema onima koji rade, proizvode i žele samo od toga živjeti.

Većini građanstva PDV je i danas potpuno nejasan pojam, donekle razumljiv tek u trenucima kad se povećava stopa tog poreza, pa sve redom poskupljuje i odražava se pogubno na kućni budžet krajnjega kupca. Na temelju svog skromnog PDV-obvezničkog iskustva (premda i ono seže točno četrnaest godina i tri mjeseca unatrag, od prvog sam dana unutra!) shvatio sam tek da je ideja poreza na dodanu vrijednost lukava izmišljotina kojom država vrti našu lovu za svoje potrebe, ali i nama, obveznicima, ako smo disciplinirani, omogućuje da - s obaveznim zakašnjenjima i odgodama, jasno, dok ona lovu ne zavrti barem jednom, ali ipak - u stanovitoj mjeri kompenziramo troškove svoga rada. Drugim riječima: ja sam još od 1997. "samostalna djelatnost - novinar", i za svaki svoj obavljeni posao (tekst ili knjigu) ispostavljam svakom naručitelju fakturu s istaknutim PDV-om. Naručitelj mi to plaća, a ja taj PDV na kraju svakog mjeseca uplaćujem državi, jer to nije moj novac. Međutim, iznos te moje uplate državi može biti i manji od primljenoga, ako u obračunskom razdoblju kupim novi kompjuter, radni stol, kutijicu spajalica, flomaster ili bilo što potrebno za obavljanje moje djelatnosti. Bit će, naravno, umanjen samo za iznos PDV-a na taj kompjuter ili kutijicu spajalica, ali bit će ipak umanjen. Dakle, nešto sam ipak uštedio. Na isti način bit će umanjeni i troškovi poslovanja mojeg poslodavca, pa će PDV koji je meni uplatio biti uračunat u troškove njegova poslovanja.

Ukratko, PDV je drugo ime za vrtnju novca koji zapravo ne postoji, ali donosi korist i državi i obvezniku. Državi veću, naravno, jer ona iz nekog razloga smije kasniti s podmirivanjem svojih obveza, pa se taj novac u njenim rukama vrti osjetno duže nego u mojima. Međutim, kako rekoh, ja sam samo "samostalna djelatnost", što znači da sam iz nekih razloga četrnaest godina i tri mjeseca bio u povlaštenijem položaju od ljudi koji proizvode nešto konkretnije, opipljivije od književne fikcije i novinskih tekstova. Ja, naime, PDV oduvijek plaćam tek kad mi honorar sjedne na račun, a oni su ga sve to vrijeme morali plaćati unaprijed, čim isporuče robu i izdaju fakturu. E, zato je toliko malih firmi i obrta otišlo dovraga od 1. siječnja 1998. do danas: morali su plaćati porez na još nezarađeno! I nikome to, osim samim obrtnicima i poduzetnicima, nije bilo nimalo čudno!

Zamislimo, ne znam, Ferdu koji je gadnim kreditom potkraj 90-ih u rodnom Krmivu Donjem osnovao mali pogon za proizvodnju, recimo, kućanskih vrećica za smeće. Čvrstih, s vezicom, najkvalitetnijih na tržištu, sve super. I onda se, nakon početnih uspjeha na lokalnoj razini i pet novozaposlenih suseljana, našem Ferdi javi supply-manager jednog od ovih naših vodećih malotrgovinskih lanaca na "K", pa naruči deset tisuća paketa po deset tih vrećica, u raznim veličinama i bojama. Nitko sretniji od našeg Ferde i cijelog njegova sela, reklo bi se, ali: jedan od ovdašnjih vodećih malotrgovinskih lanaca robe široke potrošnje na "K" plaća s odgodom od 180 dana, i to ako, a Ferdo plaća PDV onog trenutka kad je isporučio robu i izdao fakturu, nemajući pritom blagog pojma hoće li mu isporučene vrećice ikada doista biti plaćene. Za tih obećanih 180 dana počeka on mora podijeliti po šest plaća svakom zaposlenom, a već je, za nevolju, sklopio i još unosniji ugovor s drugim od naših vodećih malotrgovinskih lanaca robe široke potrošnje na "K", koji je naručio dvostruko veću količinu vrećica, ali je njegova odgoda plaćanja 240 dana, i to ako. To pak znači da za repromaterijal treba uzeti novi kredit...
Nije li onda našem Ferdi razumnije (i jeftinije, na kraju krajeva) bilo na crnom tržištu kupiti ratni staž i invaliditet, pa ulagati jedino u najbližoj kladionici? Šanse za zaradu tu bi mu bile neusporedivo veće, ne bi li?

Ali evo, aleluja, Slavko Linić najavio je neki dan da ćemo odskora svi PDV plaćati tek po primitku uplate od kupca ili naručitelja, ali uz strogo limitirane rokove za podmirivanje te porezne obveze. Četrnaest godina i tri mjeseca trebalo je, dakle, nadaleko čuvenoj hrvatskoj pameti da shvati kako je sustav naplate PDV-a na hrvatski način jedan od ključnih uzroka gospodarske propasti na hrvatski način. Da je od početka bilo ovako kako sad najavljuje (samo najavljuje!) ministar financija, nikad se stopa PDV-a ne bi trebala dizati s 22 posto, niti bi bilo potrebe za prijetnje objavljivanjem registra poreznih dužnika. Nikad ne bi došlo do ovolike spirale nelikvidnosti i lopovluka, niti bi država, najveći poslodavac, bila na samom njenom izvoru. Sad napokon možemo biti optimisti - za najviše tri do četiri stoljeća Hrvatska bi, ako se malo jače potrudi na ovom kursu, zaista mogla postati ne samo lider u regiji, nego možda čak i pravi mali "tranzicijski tigar"!