U trećesvjetskoj političko-humorističkoj fenomenologiji nije potpuno nepoznat običaj da se režimske bande koje bezočno orobljuju svoje građane ili podanike, ponekad i sprdaju s tom opljačkanom populacijom, proizvodeći dosjetke i viceve na njezin račun kako bi pojačali doživljaj osobne nadmoćnosti. Toliko za instruktivan uvod u kratak komentar prostačkoga igrokaza koji je Sanaderov paž Jerko Rošin izveo zadnjih dana u zagrebačkom Novinarskom domu, "predstavljajući" nekakvu svoju zbirku političko-pjesničkih vulgarnosti ("uprknuće"), sastavljenih u razdoblju ubiranja apanaže u Saboru. I sam Rošinov gazda - krležijansko-poetski interpretirano, veliki meštar sviju hulja - veselio se zajedno s postrojbom ortaka i ulizica toj uličarskoj demonstraciji neukusa, organiziranoj od grabežljivoga oriđinala koji se često voli predstavljati kao arhitekt i "stručnjak za prostor". Pod Sanaderom je dotični prostornjak ili prostirač od države i Sabora uzeo maksimalne naknade za nakaradne doprinose, i umjesto da u konačnici "političke karijere" pristojno začepi svoje vrelo nadahnuća, on o tom Saboru - što ga je sisao godinama - objavljuje sad posprdno-podcjenjivačke "stihove".

Svaka čast (na smislu za humor) pravosuđu koje dopušta da optuženik za teški državni kriminal sudjeluje u javnim sprdalačkim skečevima na temu državnih institucija, a i srdačne čestitke stranci (HDZ) koja je veseloga bajazza Rošina nedavno povratila u svoje redove. Može se u tom povodu primijetiti kako se neki domoljubni pokreti doista ne mogu odreći svojih kadrovskih favorita.

Traumpaar u diskrepanciji
Na drugoj strani hrvatskoga ćor-sokaka također se održava jedan igrokaz, ali bez stihova, s ponešto sadržajnijom ekonomskom pozadinom, i dugotrajnije konceptualne prirode, kao tek napolagroteskni nacionalni "work in progress". Riječ je o postojanome natezanju države s familijom Končar o kupoprodaji triju brodogradilišta. Promatrači su uočili doživljajni sukob Čačića i Linića oko pitanja treba li gospodu Končarove shvatiti ozbiljno. Dok je Radimir Čačić pokazivao određenu naklonost prema pretendentima - filistarski tvrdeći kako investitore država uvijek mora uvažavati, kakvi god bili - Slavko Linić nije skrivao svoju averziju, i koristio je svaku priliku da Končar-projekt prikaže kao ulagačku travestiju. Čačić je Končarova jamstva (tvrtka Jadranska ulaganja, bez banaka) smatrao besprijekornima i sukladnima "dobro sastavljenom" natječaju, Linić ih je smatrao smiješnima. Time je hrvatski ekonomski Traumpaar Linić-Čačić zapao u idejnu diskrepanciju ili primjetnu kreativnu krizu na planu umjetničkoga viđenja brodske stvarnosti.

Pojedini analitičari uočavali su u predočenom konfliktu simptom Linićeve želje da zadrži svoj utjecaj nad ekonomijom Kvarnera, koji bi bio načet Končarovim preuzimanjem brodogradilišta Kraljevica. Činjenica je, međutim, da od Končarovih nisu dolazili nikakvi znakovi koji bi njihovu potencijalnom zaštitniku i podupiratelju Čačiću olakšavali situaciju. Naprotiv. Medijski istupi Končarovih - oca i sina podjednako - u pravilu su bili ogledi iz dvosmislenosti ili vježbe iz umijeća besadržajnoga govora. Nikada publici nisu dali na znanje što zapravo žele, i kakve su im konkretne namjere. I nastupom u TV dnevniku Končar stariji - podvrgnut izravnim pitanjima - uspio je samo manifestirati svoju lošu retoriku. Čačić je - motiviran nekakvim pozadinskim interesima - do određene mjere uvijek branio njihovu tajnovitu ambivalentnost, tvrdeći kako osjetljiva priroda pregovora sudionicima ne dopušta egzaktnu javnu komunikaciju. Stvar je, međutim, evidentno počela pucati u trenutku kad su Končarovi obznanili da odustaju od kupnje
"3. maja" i da ih zanimaju samo Kraljevica i Brodotrogir.

Zašto postoje ministri
Kraljevica bi navodno servisirala njihov morski vjetropark, a Brodotrogir bi servisirao sam Bog zna što, najvjerojatnije marinu za velike jahte u perspektivi stvorenu na njegovim ili obližnjim lokalitetima. Izbacivanje "3. maja" iz paketa narušilo je ionako netransparentan kredibilitet Končarovih, a pouzdano ga nije pojačala ni vijest o stečaju njemačkog partnera SIAG, s kojim su Jadranska ulaganja namjeravala otvoriti "tisuću sedamsto radnih mjesta", na Kvarneru i šire. Pokazuje se da je cijela ta velika "Greenfield investicija" imala u pozadini jednu veliku tvrtku u bankrotu, a ako ministar Čačić doista nije znao s kakvim ulagačima ima posla, vrijednost njegovih shema postaje upitna. Ministri postoje zato da znaju takve stvari. Stečaj velike firme ne događa se preko noći, postoji niz indikacija koje najavljuju razvoj događaja, i gospodin Čačić morao je, kao prvi potpredsjednik Vlade i odgovoran ekonomist, u pregovorima s gospodinom Končarom - ili davanju potpore gospodinu Končaru - nesumnjivo voditi računa i o stanju u SIAG-u, Končarovu strateškom partneru.

Vjetroturbine u kvarnerskom akvatoriju iznimno su zanimljiv projekt, koji čvrsto podupire i Europska unija, no pitanje je ima li obitelj Končar dovoljno uvjerljivosti za njegovu izvedbu. Odbacili su "3. maj", izjave su im nejasne, uvjerljivost njihovih jamstava priznaje samo Čačić, partnerska tvrtka otišla im je u stečaj, a ni njihov neslavan ortakluk s korumpiranom obitelji Cetinski - preko koje su kupovali simpatije hadezeovske vlasti - ne pridonosi skoku njihova poslovnog imagea na hrvatskom prostoru. Tko zna, međutim. Magloviti su putevi investitorski. Možda će nesvakidašnji lik Danko Končar uz Čačićevu pomoć unatoč svemu postati, ako već ne brodograditelj, a ono glavni vjetrogenerator u Hrvatskoj, ali da ga Linić nije volio, o tome u povijesti ne će biti nikakve dvojbe.