IlustracijaUrednik The New Yorkera i dobitnik Pulitzerove nagrade David Remnick bavi se u recentnom komentaru krizom demokracije u Izraelu. Demokracija je, piše on, trajan proces koji nikada nije u potpunosti ostvaren već je u najboljem slučaju „ambicija". U Americi su se različite manjine naraštajima borile za građanska prava, a ta bitka još nije gotova, dijelom i jer se mnogi - poput nekih predsjedničkih kandidata - trude unazaditi već stečena prava. U „najsretnijoj od svih nacija", podsjeća Remnick, novo je tisućljeće započelo izbornom prijevarom; u drugim dijelovima svijeta „krhkost demokratskih težnji" još je bolnije očita. Arapsko proljeće pokazalo je koliko je velik raskorak između „ekstaze pobune i ostvarenja demokratskih institucija". Remnick navodi Egipat, Siriju i zemlje Perzijskog zaljeva kao primjere gušenja demokracije bilo posredstvom politike, nasilja ili novca.

Opasnost od apartheida, ksenofobije, izolacije

Krizu demokracije proživljava i država Izrael, koju su njezini građani dugo vremena opisivali kao „jedinu demokraciju na Bliskom istoku". S političkom strukturom bližem europskoj socijaldemokraciji nego angloameričkom modelu, Izrael se kao jedinstveni „eksperiment židovske moći" našao na mrtvoj točki uslijed sve intenzivnijih unutarnjih previranja koje tamošnja vlada zanemaruje baveći se radije vanjskom prijetnjom Irana uz redovne pozive na napad nuklearnih postrojenja u toj zemlji. Remnick napominje da „reakcionarni elementi vrebaju u mnogim demokracijama", ali situacija u Izraelu osobito je opasna, prijeteći padom u „apartheid, ksenofobiju i izolaciju", kako su upozorili i njegovi bivši premijeri Ehud Barak i Ehud Olmert.

Okupacija

Izvor prijetnje je prije svega 45-godišnja izraelska okupacija Palestine koju je nedavno oštro kritizirao i Peter Beinart u svojoj knjizi „Kriza cionizma", ustanovivši da „duboko antidemokratska, čak rasistička politička kultura" Židova na Zapadnoj obali ugrožava cijeli Izrael. Masovna naseljavanja pod paskom vlada i golemo povećanje broja židovskog stanovništva na Zapadnoj obali dovela su do stvaranja „etnokracije koja sebe vidi kao trajnu granicu". Jedan od tih stanovnika je i izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman, poznat po svojim radikalno ksenofobičnim stavovima prema Arapima, čiji sljedbenici pozivaju na gušenje ljudskih prava i slobode govora. Dok je začetnik države Izrael Theodor Herzl imao viziju pluralističke sekularne države, današnji fundamentalisti prijete vratiti zemlju u srednji vijek. Remnick navodi primjere ortodoksnih Židova, vojnika i rabina koji aktivno rade na obespravljenju žena, poput rabina Elyakima Levanona koji je ženama zabranio kandidiranje za položaje u javnim službama. Rabin sa Zapadne obale Dov Lior proglasio je ubojicu dvadeset dvoje Palestinaca Barucha Goldsteina „svetijim od svih mučenika holokausta", preporučio knjigu koja govori u korist ubijanja Arapa i zajedno sa skupinom istomišljenika izdao proglas u kojem se „Židovima zabranjuje da prodaju ili iznajmljuju zemlju ne-Židovima". Spomenuti ekstremisti nisu izdvojeni marginalni slučajevi, piše Remnick, već dio čvrste baze koja je „prijeko potrebna vladajućoj koaliciji premijera Benjamina Netanyahua".

'Pogrešna vrsta Židova'

Unatoč oazama liberalnosti poput Tel Aviva koje površnom promatraču mogu pružiti dojam da je u zemlji sve u redu, posebno zabrinjava što sve veći broj mladih zastupa reakcionarne stavove, čak i nakon odsluženog vojnog roka na okupiranom području. Remnick spominje prošlogodišnje podatke iz ankete Izraelskog instituta za demokraciju koji pokazuju da se 51% Izraelaca zalaže za zabranu javnog kritiziranja države Izrael. Takav stav podržava i Netanyahu, pri čemu ni najbliskiji izraelski saveznik SAD nije oslobođen sumnje na „neprijateljsko djelovanje". Iako je administracija Baracka Obame pokazala nezapamćenu revnost u suradnji s Izraelom, nametnuvši pritom i oštre sankcije Iranu, Netanyahu je „pokazao zapovjednički prezir" prema predsjedniku SAD-a kojeg Remnick naziva „filosemitom" budući da je od početaka svoje karijere imao snažnu podršku među Židovima u Chicagu. Međutim, dotični su - s obzirom na svoj angažman u pokretima za ljudska prava, uključujući i prava Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze - za Netanyhahua očito „pogrešna vrsta Židova".

Političke igre bez granica

Remnick ukazuje na Netanyahuove slabašne i neiskrene izjave u korist palestinske države, koje je odbacio i njegov vlastiti otac, „desničarski povjesničar" Benzion Netanyahu, i na činjenicu da su njegovim stajalištima daleko bliži ljudi poput tajkuna Sheldona Adelsona, vlasnika lanca kockarnica i sponzora Newta Gingricha, „koji posjeduje novine u Izraelu posvećene podršci" Netanyahuu. Premijer je svjestan i podjele među mladim američkim Židovima, od kojih se većina asimilirala i odvojila od vlastitih korijena, no manji dio ostao je čvrsto vezan uz ortodoksnu zajednicu te Netanyahu u njima vidi svoje buduće saveznike. Remnick citira Obaminu izjavu: „San o židovskoj i demokratskoj državi ne može biti ostvaren trajnom okupacijom" u koju Netanyahu i njegove pristaše očito ne vjeruju, kockajući se liberalnom demokracijom u političkim igrama bez granica. Takav kratkoročni oportunizam, zaključuje Remnick, nužno će kao dugoročnu posljedicu imati „bolno, čak fatalno odgađanje" demokratskog procesa i ostvarenja židovskog sna.