Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Autor: Robert Bajruši

Nova Vladina strategija

Čačićev pohod u Moskvu

Franjo Tuđman i Ivo Sanader smatrali su da Hrvatska mora držati distancu prema Rusiji, no 2012. Vlada smatra da treba promijeniti takvu politiku i stvoriti bliske i partnerske odnose s tom zemljom

Radimir Čačić odlazi u Moskvu razgovarati s članovima Putinove vlade o tome ima li izgleda da dio Južnog toka prolazi kroz Hrvatsku (Photo: Željko Lukunić/PIXSELL)Radimir Čačić odlazi u Moskvu razgovarati s članovima Putinove vlade o tome ima li izgleda da dio Južnog toka prolazi kroz Hrvatsku (Photo: Željko Lukunić/PIXSELL)"Može se reći da se radi o novoj, pragmatičnoj strategiji. Razumije se da će naša vlada u vrlo kratkom vremenu definirati politiku prema Rusiji, s kojom želimo stvoriti bliske i partnerske odnose. S naše strane apsolutno postoji dobra volja za zbližavanje s Rusima, iako treba biti realan i priznati da se sve svodi na jednostavnu pragmatičnu jednadžbu koja glasi: oni imaju puno novca, a mi nemamo", s vidljivom ironijom u glasu jedan od hrvatskih top-diplomata ovih je dana u razgovoru za Nacional otvorio temu buduće politike Zagreba prema Moskvi.


Riječ je o jednom od rijetkih vanjskopolitičkih eksperata koji su u svakodnevnim kontaktima s državnim vrhom, koji odlično poznaje namjere vlade Zorana Milanovića. Približno tjedan dana prije odlaska Radimira Čačića u Moskvu, gdje se treba dogovoriti budućnost rusko-hrvatske suradnje, sugovornik Nacionala eksplicitno je najavio promjenu državne politike. Ukratko, ako su Franjo Tuđman 90-ih i u nedavnoj prošlosti Ivo Sanader smatrali da Hrvatska treba biti na distanci prema Rusiji, 2012. kraj je takve politike.
Odsad pa nadalje Rusima će biti apsolutno otvorena mogućnost investiranja u Hrvatskoj, a tamošnji kapital više se neće tretirati kao sumnjiv. U vrhu hrvatske politike skloni su priznati da je u proteklih desetak godina u odnosima s Moskvom napravljena dvostruka pogreška. U prvom redu, često su bezrazložno odbacivani pokušaji ruskih investitora, koji su namjeravali ulagati u Hrvatsku. Najeklatantniji su primjeri turistički kompleksi na Mljetu i Krku (Haludovo) - investitorima iz Rusije onemogućeno je poslovanje, pri čemu se radi o spoju korupcije na lokalnim razinama, kilavog pravosuđa i izostanka pomoći u obliku intervencije iz državnog vrha.

Druga pogreška HDZ-ovih vlada je odustajanje od projekta DružbAdria, izgradnje LNG terminala, a to je rezultiralo ruskom odlukom da Južni tok zaobiđe Hrvatsku.
Čačić će u Moskvi pokušati rusku stranu nagovoriti da još jednom provjeri ima li izgleda da dio Južnog toka prolazi kroz Hrvatsku. Šanse su vrlo male, a puno izgledniji je dogovor o dugogodišnjoj opskrbi Hrvatske ruskom naftom i plinom. U Vladi je prevladao stav da američki projekt Nabucco još dugo neće biti realiziran i zato treba postići dugoročni sporazum s Rusijom.

Iako nije izvjesno što će Čačić postići, važna je opća orijentacija Milanovićeve vlade, a ona se svodi na posve novu i otvorenu politiku prema Rusiji i njezinu predsjedniku Vladimiru Putinu. Ruse se želi uvjeriti da su poželjan partner, u neku ruku i saveznik. A u prvom redu investitori od čijeg kapitala nitko ne strahuje.
Uostalom, premda u hrvatskoj javnosti vlada uvjerenje kako je u posljednjih dvadeset godina u ratovima u nekadašnjoj Jugoslaviji Rusija bila saveznik Srbije, prava je istina kudikamo slojevitija. Posljednji lider Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov odbio je sugestije sovjetskog i jugoslavenskog vojnog lobija, koji su početkom 1991. predlagali da JNA poduzme vojni udar i silom eliminira vodstva Hrvatske i Slovenije. Gorbačov je u listopadu 1991. organizirao moskovski sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, na kojemu nije postignut nikakav dogovor. U to vrijeme bjesnio je rat u Hrvatskoj, a SSSR (kao i poslije Rusija) bio je u gospodarskoj i društvenoj agoniji, bez mogućnosti globalnog utjecaja.

Za predsjedničkog mandata Borisa Jeljcina ruska politika je podržavala Srbiju, iz Rusije je na ratišta došlo nekoliko stotina dobrovoljaca, a Moskva se protivila ekonomskim sankcijama Beogradu, ali diplomacija je vodila pažljivu politiku prema Hrvatskoj. Primjeri takve dvostruke politike najbolje su se mogli vidjeti u ponašanju ruske diplomacije u Ujedinjenim narodima: koliko god su na sjednicama Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti podržavali tadašnji režim u Srbiji, Rusi se nisu usprotivili donošenju nekoliko jako važnih rezolucija, kojima je UN potvrdio teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, a "Srpsku Krajinu" de facto proglasio nelegalnom. Zahvaljujući tim rezolucijama vojne operacije "Bljesak" i "Oluja", kojima su reintegrirani krajevi pod srpskom okupacijom, imale su potpuni međunarodni legitimitet.
To, dakako, ne znači da Rusija nije podržavala Miloševićev režim, bosanske Srbe i pokušala spriječiti NATO-ovo bombardiranje Srbije - što su odreda bile loše političke odluke - ali u biti ruska je politika balansirala i nikad se nije otvoreno svrstala među protivnike Hrvatske. Realno gledano, 90-ih je Rusija proživljavala takvu unutarnju krizu da je dulje od desetljeća bila sporedan igrač na međunarodnoj pozornici, no ni u takvom stanju nipošto nije bila beznačajna država.

Današnja situacija bitno se razlikuje od 90-ih, Rusija je ponovo utjecajna, ponajprije zahvaljujući ogromnim energetskim resursima. Promatra li se iznutra, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula nedavno je vrlo precizno usporedio Putinov režim s "krnjom" demokracijom i oskudnim građanskim slobodama u Hrvatskoj u doba Tuđmanove vladavine.
Ali iz pragmatičnog kuta, hrvatski političari znaju da moraju biti jako oprezni u komunikaciji s Rusima.

Pritom i premijer Milanović i predsjednik Josipović i njihovi najbliži suradnici polaze od teze prema kojoj hrvatsko-rusko zbližavanje nipošto ne mijenja vanjskopolitičku orijentaciju Republike Hrvatske. Hrvatska je članica NATO-a, a sljedeće godine trebala bi ući i u Europsku uniju, ali strateško zbližavanje s Rusijom ni na koji način ne dovodi u pitanje privrženost euroatlantskim savezništvima. Uostalom, i neke od najutjecajnijih zapadnih zemalja imaju iznimno razvijene veze s Rusijom, na prvom mjestu Njemačka, a tek malo manje Britanija, koja unatoč političkim nesuglasicama održava vrlo snažne gospodarske veze s Rusijom.
Ako velike države poput Britanije i Njemačke vode takvu politiku, nema razloga da se jednako pragmatično (u okviru vlastitih potencijala) ne ponaša i Hrvatska. Nova strategija trebala bi zaživjeti već za nekoliko dana, kad Čačić doputuje u Rusiju.

Vezane vijesti

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Iako je od početka devedesetih Hrvatska s Rusijom potpisala 30-ak međudržavnih ugovora o raznim oblicima suradnje – od gospodarske do obrazovanja i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika