Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Autor: Barbara Ivezić

Filip Šovagović

Imam pravo ismijati ekipu sa špice

Poznati glumac i redatelj u TV seriji 'Špica' groteskno i duhovito prikazuje srce zagrebačke realnosti i sukob jeftinih taština, frikova, novih bogataša, sirotinje i kriminala na jednom mjestu

'Biti viđen znači valjda da nisi umro, po meni. Realno je da ljudi imaju potrebu za drugima, teško da se možeš zabaviti sam. I to je moguće, ali nakon nekog vremena postane dosadno''Biti viđen znači valjda da nisi umro, po meni. Realno je da ljudi imaju potrebu za drugima, teško da se možeš zabaviti sam. I to je moguće, ali nakon nekog vremena postane dosadno'"Odabrali smo lokaciju špice zato jer mislimo da je ona središte svih zbivanja u Zagrebu, ali ne mislim u negativnom kontekstu iako je i to, ako hoćete, zanimljivo. Tu su izraženi najveći kontrasti našega društva; tu imate ljude koji cijeli tjedan rade i normalno je da subotom hoće piti kavu i sjediti na suncu; s obzirom da je Hrvatska mala scena, imamo svoje male zvijezde i zvijezdice; tu su i pravnici, doktori, ekonomisti, a s druge strane umjetnici, glumci, TV voditelji i ostali siromasi, bogataši, prosjaci, kriminalci i njihovi sinovi", kaže glumac i redatelj Filip Šovagović referirajući se na svoj novi sitcom "Špica". Iako se ekipa koja radi na seriji zaklinje da ne ismijavaju zagrebačku špicu, već pilot-epizoda serije koju je desetak dana nakon što je postavljena na You Tube pogledalo nekoliko tisuća ljudi govori drukčije.


Glavne uloge u seriji za koju se još ne zna koja će od televizija otkupiti prava za njezino prikazivanje zaigrali su Ranko Zidarić, Ornela Vištica, Mia Biondić, Jure Radnić, Vera Ana Goldstein, Luka Peroš, Mirela Videk, Filip Šovagović, Lujo Kunčević, Ankica Dobrić i Nenad Cvetko.

"Pokušali smo napraviti najkraći TV format, a još se dvoumimo hoće li svaka epizoda biti kraća od petanest ili dvadeset minuta. Žao nam je kratiti, ali smatramo da mora biti dovoljno kratko i smiješno kako bi se odgledalo u dahu. Subjektivno, jedino što me smeta na špici je kakofonija koju proizvode naši likovi, ali nju je nemoguće zaobići iz objektivnih razloga. S druge strane, lijepo je da ljudi imaju volje da se okupljaju na jednom mjestu, a da se ne radi o demonstrtacijama. Uostalom, špica je i mitsko mjesto, svašta se tu kroz povijest događalo; kad sam bio klinac, tinejdžeri su se dijelili na šminkere i hašomane i točno se znalo gdje tko stoji; bio je tamo i znameti klub Big Ben, na mjestu današnjeg Profila, i ljudi su se naguravali u hrpama. Naši likovi su tako proizvod koji je temeljen na suvremenoj zbilji i normalno je da se zabavljamo na njihov račun, smatram da imam na to pravo jer sam se već dovoljno našalio na svoj račun i više puta sam seciran po medijima. Zato imam pravo da se konačno zabavim na nečiji tudji račun. Uostalom, humor pomaže. Stariji Zagrepčani pamte i Branka, uličnog filozofa koji je elaborirao stvarnost na vrlo osebujan način, u Splitu bi takvog tipa zvali oridjino i on je bio na neki način zaštitno lice Cvjetnog. Radimo na liku koji bi bio inspiriran njime, a sve ostalo je plod mašte", kaže Šovagović koji u sitcomu igra ugostitelja u čijem se lokalu okuplja cijela špica. Svi dolaze i ogovaraju pa zna sve tračeve u gradu.

"Glumim zagrebačkog ugostitelja koji pokušava skuhati najbolju kavu u gradu. U seriji postoji situacija u kojoj gosti naručuju kavu petnaest minuta jer imamo smeđi šećer, bijeli šećer, imamo šećernu kocku, natren tvrdi ili kruti, tri milijuna različitih voda i bezbroj kombinacija. Sve to treba odabrati, izabrati najbolju kombinaciju i o tome jedan savjestan ugostitelj poput mog lika mora brinuti. On uglavnom ne zna kako da se postavi u situaciji kada nitko ne razgovara s nikim, defetizam je odavno postao glavna karakteristika, svi trube o pljački, upropaštavanju zemlje i propasti svijeta, neoliberalnom kapitalizmu i ostalom, a niko ne vidi kako da se izvuče iz svega toga. No moj lik ima recept", kaže Šovagović. Scenarij za seriju napisao je mladi scenarist Hrvoje Balenović koj je dosad napisao trinaest epizoda, odnosno cijelu prvu sezonu.
"Negdje krajem kolovoza prošle godine sjedio sam s Filipom Šovagovićem na Cvjetnom trgu, bio je petak oko ponoći, ali trg je bio sablasno prazan. Prava suprotnost od one gužve kakva zna biti subotom ujutro u proljeće ili u jesen. Razgovarali smo o tome što bi smo mogli sljedeće raditi, što će nam biti sljedeći projekt. Meni je palo na pamet kako bismo konačno mogli snimiti pilot za sitcom, samo nisam imao ideju o čemu bi se taj sitcom mogao raditi.

Tada je Šovagović uskočio i rekao 'Kuiš, špica'. Obojica smo pogledali u prazan trg ispred nas, a scenarij je bio napisan u tri dana. Prva čitača proba s glumcima je bila već početkom devetog mjeseca", otkriva Balenović koji je svoje junake utemeljio na stvarnim likovima. "Stvarni likovi su oslužili kao inspiracija za moje izmišljene. Kada sam počeo pisati pilot, već nakon prvog sinopsisa imao sam u vidu tko bi koga trebao glumiti, tako da su mi i sami glumci poslužili kao inspiracija. Također, neki likovi imaju osobine i reakcije mojih prijatelja, kolega, poznanika sa špice, pa čak i mene samoga. Serija ima pet glavnih likova koji se pojavljuju u svakoj epizodi. To su poduzetnica Žeky koja ni sama ne zna točno čime se točno bavi; egocentrični i temperamentni Stipe, inače student iz Splita koji radi kao konobar u lokalu svoga rođaka Davora; tu je i Maja, prodavačica u novootvorenom trgovačkom centru te Fani Gonzalez, bivša misica, a sadašnja supruga Dinamovog nogometaša. Svi ti likovi su, kaže, zanimljivi jer su egocentrični i zbog toga upadaju u neprilike. "Možda će likovi nekome biti previše karikirani, no karikature su uistinu svuda oko nas, osobito na zagrebačkoj špici. Baš zato je špica toliko zanimljiva. Ljudi vole čitati o tračevima sa špice, gledati tv priloge vezane uz špicu, na kraju krajeva, ljudi i sami odlaze na špicu, gledaju i tako sudjeluju u cijelom 'showu' uživo iz prvog reda sa šalicom kave u rukama. Upravo time se bavi ovaj naš sitcom", kaže Balenović.
U ulozi redateljice prvi put je bila Veronika Radman, diplomirana arhitektica koja se do sada bavila izradom scenografije za filmove i serije.

"Ideja za ovaj projekt potekla je od Filipa, a njoj se vrlo spretno odazvao Hrvoje i napisao prvu epizodu; ostalo je sve išlo spontano jer u našoj familiji, odnosno produkcijskoj kući 'Sova' svatko dobiva neko zaduženje. Po navici se mislilo da će se Filip uhvatiti režije, međutim on je zaključio da je bolje tu ulogu prepustiti meni. Kako Filip i ja surađujemo godinama, naš dijalog je doveo do obostranog povjerenja, tako da nisam bila previše iznenađena kada mi je ponudio režiranje serije. Šovagović je smatrao da baš netko tko nije u branši može tako nečemu pristupiti s više svježine i manje opterećen šprancama", kaže Veronika Radman koja je već dugo priželjkivala ovakvu ponudu.
"Možda će vam se činiti čudno, ali smatram da su režiser i arhitekt zapravo jedan te isti lik koji samo barataju drugim medijem. Riječ je o moderiranju i sintetiziranju različitih podisciplina u jedan organizam, strukturi, ritmu i prije svega viziji. U jednom i u drugom procesu nisu dopuštene pogreške, a o cjelini odlučuju gotovo nezamjetne nijanse. Proučavala sam kako rade Filip Švagović (Visoka modna napetost), Radislav Jovanović Gonzo i Josip Visković (Zagrebačke priče), svaki je briljantan na svoj način. Radila sam s njima kao scenograf i za uspjeh projekta je potrebno da se strukturira autorski tim koji dijeli viziju i priča isti jezik, a u tom kontekstu svatko od suradnika je mrvicu režiser, iako sveden na kotačić u mašineriji kojom režiser navigira", otkriva Veronika Radman koja fenomen zagrebačke špice želi dokumentirati u svom njegovom šarenilu. "Tu ne treba pretjerivati jer je priča sama po sebi groteska; sukob jeftinih taština, zanimljivih ljudi, novih bogataša, intelektualaca, kriminalaca, sirotinje i općenito neke zagrebačke realnosti komprimirane na jednom mjestu.

"Hrvoje Balenović je napisao izvrstan scenarij i na prvoje epizodi vidjeli smo kako stvari funkcioniraju, što je dobro, što loše i u kojem smjeru treba ići. Filip Šovagović je napravio glazbu koja ima svoju vlastitu ulogu, a intermezze čine dokumentarni i crtani jingleovi. Željela bih da rezultat bude dinamični kolaž koji dokumentira i nasmijava, ali ne i fast food", kaže redateljica koja je ujedno bila zadužena i za scenografiju. "Pokušat će pronaći prostore grada koji još nsu podlegli surovoj i sirovoj divljoj urbanizaciji grada. Činjenica je da u Zagrebu sve manje i manje opstaju prostori koji su na neki način bili legetimacija grada. Stari kafići, stanovi i restorani nestaju i uređuju se novi, na neki novi, bezličan način. Pokušat ćemo pronaći stare, nedodirnute i nedevastirane. Serija će biti u najvećoj mogućoj mjeri snimljena u eksterijerima centra grada te nam centar, odnosno Cvjetni trg postaje jedna od glavnih uloga ovog serijala" otkriva redateljica. Snimanje pilota ekipa serije financirala je sama. "Ako ne možeš proizvest pilot, onda ti je bolje da zatvoriš preduzeće, kako bi to rekli u Beogradu.

Radi se produkcijskoj kompaniji: jako mi se sviđa riječ kompanija, kao Metro Goldwin Mayer. Oni su također kompanija, no za razliku od njih mi nemamo studio, nemamo kontingent opreme i sve ostalo što se podrazumijeva. Nama je na ruku išla tehnološka revolucija i ono što je nekad bilo, gledano tjelesno, kvadratni metar, danas je manje od kvadratnog milimetra. Naš su vozni park tri bicikla, a jednom je sad pukla guma pa je izvan stroja. No, vidjet ćete da smo u produkcijskom smislu nadmašili konkurenciju, u to sam siguran", kaže producent Filip Šovagović koji sitcom trenutno pokušava prodati nekoj od domaćih televizija. Na pitanje je li danas u Hrvatskoj postalo važno biti viđen odgovara: "Ne znam je li važno biti viđen ili je to nevažno. Primjerice, tvrdi se da ljudi idu u kazalište, pogotovo na premijere, zato jer žele bit viđeni, kako se to obično popularno kaže. Nisam siguran da je to baš tako. Ja bih se tu zapitao, dobro, a što je sa željama tih ljudi da vide predstavu ili poslušaju koncert? Mislim, mogu li oni vidjeti tu predstavu, a da netko drugi ne vidi njih? To ispada da je nemoguće. Što znači biti viđen? Biti viđen znači valjda da nisi umro, po meni. Realno je da ljudi imaju potrebu za drugim ljudima, za masom u kojoj se valjda bolje osjećaju. Teško da se možeš zabaviti sam. Mislim, i to je moguće, ali nakon nekog vremena postaje dosadno. Kompletna umjetnost, a i zabava koncipirana je na tome da netko to prati, po mogućnosti ljudi, a ne životinje. Ne znam što bi drugo značilo biti viđen."

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika