"Ponašajte se pristojno. Niste u Saboru", poručio je bivšem šefu hrvatskog parlamenta sudac Ivan Turudić. "Morate me poštovati", uzvratio je bivši predsjednik Sabora jednako autoritativnim tonom. Taj verbalni okršaj bio bi posve beznačajan da obojica tih visokih dužnosnika u tom trenutku nisu izgledali kao loše kopije arogantnog čovjeka koji ih je na te pozicije i postavio. A on je - eto slučajnosti - sjedio tek nekoliko metara dalje na optuženičkoj klupi. Taj sudski teatar apsurda u kojem se sudac i svjedok nadmeću tko će biti sličniji optuženiku zapravo je dobra metafora hrvatskog društvenog razvoja. A taj razvoj sadržan je u maksimi da "prilika čini lopova". Po tom principu Glavaš i Šeks su od drugorazrednog diplomata stvorili Sanadera, a onda on od provincijskog pravnika Turudića - prvog suca u državi.

Sada taj Turudić, poput nekog malog pravosudnog Sanadera, vedri i oblači hrvatskim sudnicama. Kako bi dramski doživljaj bio potpun, sudi i svom karijernom ocu te se pritom licemjerno čudi iskazima svjedoka o tome da je Sanader u Vladi sve odlučivao sam - kao da bi u suprotnom Turudić bio tu gdje je. Ponaša se pritom kao Sanaderov karikaturalni duplikat - arogantni pravosudni šerif s manirima seoskog đilkoša. Ipak, kako i najbolja kopija nikad nije dobra kao original, tako i Turudić ima jedan feler - umjesto da ga se boje, ljudi mu se smiju. Strog, a smiješan - ambiciozan, a podoban - takav čovjek sutra bi trebao donijeti najvažniju presudu od hrvatske neovisnosti. To možda nije dobro, ali je sigurno prikladno. Suđenje je već pretvorio u svoj osobni šou, zašto bi presuda bila drukčija.