Star Alliance bila je prvaAir Berlin, zrakoplovna kompanija koju je prije 30 godina u tadašnjem Zapadnom Berlinu osnovao jedan američki pilot, danas je druga po veličini u Njemačkoj. Ima oko 35 milijuna putnika godišnje, a specijalizirana je za kratke međugradske i turističke charter letove. U Njemačkoj je po veličini odmah iza zrakoplovnog diva Lufthanse, a u Europi je na šestom mjestu.

Sada se ovaj avioprijevoznik odlučio na novi korak: priključenje zrakoplovnoj alijansi Oneworld. Time Berlinčani ulaze takoreći u prvu ligu svjetskih "zrakoplovnih igrača". Naime, partneri u Oneworldu su svjetski poznata imena poput British Airwaysa, Iberie, American Airlinesa, Cathay Pacifica, Qantasa, Japan Airlinesa i čileanske kompanije LAN. Te tvrtke si sada međusobno pomažu i od toga, tako barem tvrde marketinški stratezi, koristi imaju svi: kako same kompanije, tako i njihove mušterije.

Velika politika

Pritom su zrakoplovne alijanse u stvari samo pomoćna konstrukcija, jer u toj branši nisu moguće internacionalne fuzije poput onih kakve postoje u metalskoj industriji ili kakve prakticiraju naftni koncerni. Kada je naime u pitanju zračni promet, uvijek su u igri važni nacionalni interesi, i stvarno udruživanje u jednu kompaniju je gotovo nemoguće. To pokazuju primjeri Air Francea i švedskog KLM-a, British Airwaysa i španjolske Iberie odnosno njemačke Lufthanse i Swissa - to su sve na papiru ujedinjene kompanije, no one u stvarnosti lete na "svojim" linijama sa "svojim" putnicima.

U prvom redu se tu radi o pravima na letove na određenim linijama. U pravilu samo kompanija koja je u većinskom vlasništvu neke države odnosno građana te države može dobiti pravo leta na određenim linijama odnosno pravo preleta u određenim koridorima. U velikom broju zemalja je čak zakonski ograničen postotak vlasništva neke zrakoplovne kompanije koji smije biti u rukama stranaca. Vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama to primjerice opravdavaju potrebom zaštite vitalnih nacionalnih interesa.

Rješenje u alijansama

Izlaz iz brojnih restrikcija pojedine zrakoplovne kompanije su počele tražiti u osnivanju alijansi kao mogućnosti da se s jedne strane zadrži posebnost svake kompanije, ali da se s druge strane ostvare pozitivni efekti uže suradnje dviju firmi.

Jedan od tvoraca tog modela je bio raniji šef Lufthanse Jürgen Weber. On je bio jedan od ključnih ljudi odgovornih za stvaranje prve velike zrakoplovne alijanse: u svibnju 1997. je svjetlo dana ugledao Star Alliance. Otada je ova udruga najveća i najmoćnija od tri postojeće alijanse. Trenutno Star Alliance obuhvaća 26 članica, među kojima su uz Lufthansu i Air Canada, Singapore Airlines ili ANA. Ovaj savez pokriva gotovo trećinu cjelokupnog svjetskog prijevoza putnika.

Dvije godine kasnije je osnovan Oneworld, trenutno najmanja alijansa, dok je druga po veličini SkyTeam pod vodstvom Air Francea i Delta Air Linesa, osnovana 2000. godine. Uspjeh ovih alijansi je očit: danas se 80 posto svjetskog puničkog prometa odvija jednom od zrakoplovnih kompanija uključenih u neki od ova tri saveza.

Cilj: ušteda

Za zrakoplovne kompanije su takvi savezi trenutno najbolji način da povećaju svoj udio na tržištu, pa time i zaradu. Pritom je važno da kompanije nisu prisiljene same rasti i širiti svoju ponudu - što je naravno usko povezano s novim velikim investicijama i rizicima.

To se vidi i na primjeru Air Berlina. Umjesto da kao dosada sam leti na 162 odredišta u 40 zemalja svijeta, Air Berlin sada ima na raspolaganju kompletnu ponudu svih članica Oneworld alijanse i može putnicima nuditi usluge na području čitave mreže. Savez Oneworld sada u ponudi ima 840 odredišta u 150 zemalja svijeta, s dnevno više od 9.000 letova. A upravo to i je svrha zrakoplovnih alijansi - ostvarenje sinergetičkih efekata. Načelo glasi: zajedno smo jači.

Kritičari međutim upozoravaju i na negativne efekte: budući da se prijevoz putnika sve više odvija u dogovoru različitih kompanija koje međusobno surađuju, na pojedninim linijama je sve manje konkurencije - a to automatski znači i više cijene.

Autori: Andreas Spaeth/Zoran Arbutina