Srećko JurdanaU medijima se zadnjih dana naveliko obilježavala godišnjica dolaska na vlast HDZ-a (i njegovih penzionerskih partnera), i premijer je dobivao raskošne prilike za elaboriranje svih svojih trijumfa. Bilo je tu, po standardnome političkome običaju, samohvale u enormnim količinama. Uživanje u moći usporedivo je s njemačkom reklamom za maslac koji ne deblja i može se konzumirati do beskraja: Schmeckt enorm, bleibt in Form*. Premijer je inspirativno nizao primjere fantastičnih uspjeha hadezeovske Vlade.

Stampedom u Europu

Stampedom hitamo u Europu (iako se ova neprestano iščuđuje i zgraža nad izvješćima Carle Del Ponte); dramatično smo povećali izvoz na račun uvoza (iako je ta matematika u teoriji prezentirana savršeno nejasno, a u praksi se ne prepoznaje); dugove uredno otplaćujemo (iako ih neprestano reprogramiramo i povećavamo); živimo sve bolje, neki od nas i kao mali prinčevi (bez obzira na to što su nam za elementarno mjesečno prehranjivanje manje obitelji potrebne gotovo dvije prosječne plaće); nastavljamo graditi ceste (iako se njihov praktični začetnik zove Radimir Čačić); razvili smo dobrosusjedske odnose, odnose u regiji, a zajedno s njima do neviđenih razmjera i razinu naše unutarnje tolerancije. Ima nešto u ovoj potonjoj autodijagnozi. Sanader je razmjerno moderan čovjek, elokventan komunikator, političar posttuđmanovskog vremena koji prilično solidno reprezentira Hrvatsku lišenu velike opterećenosti etničkim i kulturološkim predrasudama. Na drugoj strani, njegova vlast je – dosljedno psihologiji svake vlasti na ovim prostorima – kompromiserska i neprincipijelno tolerantna prema samoj sebi, i to je baca u sve dublju krizu.

Hadezeovska špijunska tazbina

Sanaderov ministar Žužul – pored ostaloga, Bechtelov čovjek – zatečen je u teškome sukobu interesa (afera Imostroj), ali njegova smjena spriječena je u Saboru brzim falsificiranjem zastupničkoga kvoruma, što je jasno i površnome promatraču. Za Sanadera, Žužul je možda nezamjenjiv, ali za publiku on je postao iritacija. Fascinacija gospodinom Žužulom postupno se pretvara u Sanaderovu kletvu, a upravo joj se pridružuje i fascinacija Joškom Podbevšekom – šefom agencije POA – koja u strukturama režima zadnjih dana proizvodi stanje kakvo pojedini mediji vole s dozom dramatike interpretirati kao “ustavnu krizu”. Slučaj Podbevšek, tj. njegovo polovično smjenjivanje, ima svoje korijene. Preuzimajući vlast, Sanader je – prirodno – želio preuzeti i potpuni nadzor nad tajnom službom. Kontrola povjerljivih informacija jedna je od ključnih poluga moći. U tome mu je pomogla inicijativa Carle Del Ponte – zasnovana na podmetačkim dojavama iz hrvatskoga novinarsko-špijunskoga miljea – da se smijene (bivši šef POA-e) Franjo Turek i (bivši predsjednikov savjetnik) Željko Bagić, navodno zbog umiješanosti u operaciju skrivanja Ante Gotovine.
Del Ponte i Sanader zatražili su, dakle, od Mesića da se – bez jasnoga povoda – hitno liši usluga dvojice ljudi u koje je imao povjerenja, i koji su obavljali vrlo korisne aktivnosti za državu. Mesić je na taj zahtjev pristao bez oklijevanja, konformirajući se sa Sanaderovom porukom da bi u protivnom došao u pitanje pozitivan avis* za pregovore s Europskom unijom. Sanader je situaciju iskoristio postavljajući svoga čovjeka Podbevšeka za šefa POA-e. Mesić se ni tome nije protivio. Zašto? O tome možemo samo nagađati. Na jednoj strani, uvažavao je premijerov prirodan impuls za nadzorom tajnih službi; na drugoj, njegova lukava intuicija govorila mu je možda da će neiskusni i arogantni Podbevšek Sanadera kad-tad uvaliti u nevolje, i da je bolje premijera ostaviti da se polako kuha u vlastitome sosu. Podbevšek je “reorganizirao” svoju agenciju na način da je smijenio niz ljudi koji su nešto znali o špijuniranju, i umjesto njih doveo politički podobnu hadezeovsku tazbinu.

Tuga u uhodbenom srcu

Pokrenuo je, među ostalim, i višemjesečnu “operativnu obradu” nad obavještajno beznačajnom osobom imenom Helena Puljiz, nadajući se da će preko nje doći do intrigantnih podataka o Željku Bagiću, odnosno samome Stipi Mesiću. “Obrada” se provodila bez pisanoga naloga, navođenja razloga i uz ucjenjivačke metode. Heleni Puljiz puknuo je film i obratila se institucijama i javnosti za pomoć, a kad je Mesić iz Vijeća za nacionalnu sigurnost dobio dokument koji potvrđuje da se u slučaju Puljiz bezobzirno krše proceduralni propisi, zaključio je kako je došao trenutak da ustane na stražnje noge. Pozvao je Podbevšeka, zatražio od njega objašnjenje, rekao mu da objašnjenjem nije zadovoljan i potpisao odluku o razrješenju. Podbevšek je Pantovčak napustio s tugom u uhodbenome srcu, a Sanader je zapao u atipično stanje panike.

U trenutku kad je Mesić Podbevšeka pozvao na izvanredan sastanak, Sanader je znao da se sprema njegovo razrješenje i pokušao je organizirati protuudar preliminarnom kaznenom prijavom protiv Tureka i Bagića, kako bi u javnosti stvorio dojam da se Mesić samo osvećuje zbog progona svojih bivših ljudi. Avaj; vrijeme i okolnosti radili su protiv te akcije. Kaznena prijava protiv Tureka i Bagića registrirana je – u javnosti, kao i u Državnome odvjetništvu – nakon Podbevšekovog razrješenja, i stvoren je dojam potpuno suprotan Sanaderovoj izvornoj namjeri: da se premijer zapravo osvećuje predsjedniku. Situacija podosta govori o psihologiji kakva u Sanaderovom krugu dominira. Premijer je pretjerano zavisan od obaveza prema nekim svojim suradnicima, a sukob s Mesićem radikalizirao je – bez realne potrebe – do granice kad se borba za utjecaj pretvara u travestiju.

STUPAC TJEDNA: IZBORI DRUGOG SIJEČNJA; JANICA

Odlukom Vlade, predsjednički izbori održat će se drugog siječnja iduće godine, a mogli su i na samu novogodišnju noć. Ideja je nesumnjivo da se u slavljeničkome deliriju mnogi neće pojaviti na biralištima, i da bi ta apstinencija mogla ići u prilog hadezeovskoj kandidatkinji. Samo naprijed; u ratu i u ljubavi dopušteno je sve, ali činjenica je da u aktualnoj situaciji malo tko razmišlja o Jadranki Kosor. Mesić je glavni lik na sceni, a to će i ostati pod uvjetom da svoju narodsku žovijalnost nastavi zamjenjivati povlačenjem odlučnih poteza.

* * *
Pobjeda Janice Kostelić u slalomu u Aspenu sportski je podvig bez premca. Nastaviti karijeru nakon operacije štitnjače, to je već manifestacija nesvakidašnje snage volje, a nastaviti pobjeđivati, zadržati svoju superiornost, to je fenomen historijskih razmjera. Janica, Janica. Nitko joj nije ravan.