Srećko JurdanaMnogo se u zadnje vrijeme govori o Stipi Mesiću. Njegov lik i djelo podvrgavaju se repetitivnome javnome proučavanju gotovo kao da je šef trezora Europske unije, ili barem obnovitelj pokreta nesvrstanih, a ne predsjednik male države, s ograničenim ovlastima, kroničan gost društvenih kronika koji se ponekad voli ponavljati u dosjetkama, a u zadanome političkome sustavu još uvijek traži svoj pravi raison d’ etre* ili jasan smisao postojanja. Do sebe, međutim, drži. Izašle su mu, u kratkome razmaku, čak dvije biografske knjige, koje je sam naručio i odabrao njihove autore. S takvim obujmom predizborne literarne prezentacije vjerojatno bi bili zadovoljni ne samo Tuđman nego i pokojni Broz, trostruki narodni heroj (triple hero*) neutaživo žedan laskanja za kojeg je izvorno napravljeno utočište na brijegu u kojem Mesić namjerava provesti i narednih pet godina. Gospodin Mesić sam je proizveo i vlastitu medijsku reaktualizaciju. U bliskome krugu sugerirano mu je da bi ga građani danas voljeli vidjeti u drugačijoj ulozi od žovijalne, relaksirajuće ili obiteljsko-patetične, i zaključio je kako mu ne bi naškodila mala promjena političkoga naboja, od niskonaponskog prema visokonaponskom.

Građanin predsjednik

Neposredno nakon Tuđmana djelovao je kao neka vrsta nacionalnoga terapeuta. Ljudima umornima od vođe vječito ljutog na svoje bližnje, samoga sebe i cijeli svijet, koji je deset godina prodavao zadrtost, nedodirljivost, nepotizam i svađu, ponudio je otvorena vrata dvora, smireni ton, opušteni nastup, nepatvoreni smiješak umjesto neurotske grimase, toleranciju i prijateljstvo. “Predsjednik je vaš prijatelj” bio je doduše predizborni slogan Silvija Degena, kad je taj promućurni predvodnik lažnih Zagrepčana pomislio da bi na javnoj sceni mogao postati nešto više od debelo potkoženoga šefa ergele advokatskih nadničara. U praksu ga je, međutim, pretvorio Mesić, Degenov kontinuirani socijalitski partner. On je naciji nametnuo sliku “građanina-predsjednika” ili “predsjednika-prijatelja”, koji uživa u društvu običnih ljudi, radnika, seljaka, studenata, đaka, konduktera i policajaca, bez obzira na to što se u svojoj intimnoj stvarnosti okružio prije svega ljudima koji imaju novac i moć.

Dva Stipe Mesića

Stipe Mesić – to su uvijek dva Mesića: jedan koji zastupa elementarne ljudske vrijednosti, manjinska prava, legalizam, prostodušnost i bliskost s nesretnima i siromašnima, i jedan koji savršeno razumije da se politička pozicija osvaja kombinacijom lukavosti, bezobzirnosti, demagogije, interesnih kompromisa i novčane potpore. Obojica egzistiraju istodobno i jednako su relevantna. Na prvome se izgrađuje image* moderne hrvatske države; drugi je prvome omogućio da dođe na vlast, tj. u mogućnost da uopće izgrađuje bilo kakav državni image*. Mesićeva je sreća što na prošlim predsjedničkim izborima nije imao pravoga protukandidata, kao što ga nema ni na sadašnjim. Dražen Budiša bio je previše zaokupljen vlastitom psihologijom da bi se mogao baviti Mesićevom i u njoj tražiti slabe točke. Jadranka Kosor nema ni osobnoga autoriteta, ni duhovitosti, ni političke uvjerljivosti da bi mogla parirati Mesićevoj scenskoj dominaciji. Svi drugi su folklor.

Ne prepuštajući se automatizmu i inerciji, Mesić je, međutim, odlučio galvanizirati lokalnu scenu samoinicijativnom smjenom Joška Podbevšeka zbog njegove nekompetentnosti, staviti Sanadera pred svršeni čin, riskirati međuinstitucionalni sukob i pokazati naciji da može biti mnogo više od zabavljača. Mesićeva energija nije za podcjenjivanje. Djeluje mlađi od svojih godina, i u pristojnoj je tjelesnoj formi, iako se – za razliku od Tuđmana – ne iscrpljuje na teniskim terenima. Da vlast osvježava bolje od svih sportova i biostimulatora, zaključio je još Churchill promatrajući Tita, i na Mesiću se to potvrđuje. Kao predsjednik, doduše, u boljoj je terapeutskoj poziciji od premijera i njegovih operativaca. U politici sudjeluje, promatra, analizira, inicira, arbitrira i komentira, ali nizašto zapravo nije izravno odgovoran i ne peče se – poput Sanadera – na dnevnoj vatri, osim u izoliranim trenucima kad je demonstrirao odlučnost penzionirajući neposlušne generale, uspješno komunicirao s Haagom kao svjedok i posrednik, zalagao se da Ante Gotovina pristupi Sudu pod najpovoljnijim uvjetima za njega i državu, ili potpisao Podbevšekovo razrješenje.

Makijavelistički humanizam

Pokazujući svojedobno gostima Vilu Zagorje – luksuzno ali pomalo dekadentno zdanje koje odiše Richterovim socrealizmom – lakonski je prokomentirao svoj novi dnevni boravak: “Da budete ovdje, morate samo dobiti izbore.” Kako stvari stoje, u dogledno vrijeme neće biti prinuđen na promjenu životnoga stila. U borbi za dolazak na vrh i opstanak na njemu (Room On The Top, Life On The Top), malo tko mu je ravan. Kad se radi o kampanjama, na scenu stupa drugi Mesić, krajnje pragmatičan, lukav i utilitaran, što se zadnjih dana potvrdilo promoviranjem Milana Bandića u šefa njegovoga zagrebačkog izbornog stožera. Stipe Tojčić, Bandićev oportunistički protivnik iz HNS-a, bunio se nešto da bi to mjesto formacijski trebalo pripasti njemu, ali Mesić je lišen nedoumice ako mora birati između neprepoznatljivoga birokrata – bez obzira na to što je taj u njegovoj bivšoj stranci – i agresivnoga hercegovačkog ikonoklasta koji je za sudjelovanje u podjeli moći ne samo u stanju srušiti pola sljemenske šume (izgrađujući elitno skijalište na brdu bez snijega), nego u pitanje dovesti i funkcioniranje vlastitog krvožilnog sustava.

Po svome instinktu, nenačetom godinama, tenzijama i udobnim životom, Mesić beskompromisno ide na pobjedu u prvome krugu, i za to su mu potrebni ljudi adekvatne volje, ambicije i težnje za publicitetom, pa makar ih se kasnije odrekao. Makijavelistički humanizam je fraza u kojoj se mogu sublimirati njegova politička načela.

STUPAC TJEDNA: TEROR NAD DJECOM I PRAVOSUĐE

Dvoje djece iz zagrebačke obitelji Domini nedavno je ostalo bez majke, a prije toga na ulici im je iz ručnog bacača ubijen otac, nedužna i “usputna” žrtva rata među lokalnim gangsterima. Njegov ubojica je na slobodi, a bio bi na slobodi i da je ubio još desetak prolaznika, jer “dokaza nema”. U sisačkoj obitelji otac i majka, uz neke rođake i “prijatelje”, već godinama siluju i seksualno teroriziraju vlastitu djecu, na načine koji se mogu pronaći samo u analima forenzičke psihijatrije. Slučaj je poznat organima gonjenja, ali nitko ne poduzima ništa. Od hrvatske “pravne regulative”, od svih tih birokratskih kukavica i eskapista koji su se nagomilali u kancelarijama i institucijama i čekaju penziju jalovo čeprkajući po paragrafima, ljudima se okreće želudac.