Zoran FerićU emisiji “Na rubu znanosti” prošloga smo tjedna imali priliku čuti jednu utješnu vijest: da je smrt zapravo ugodna. Naime, oni koji su bili klinički mrtvi često govore da je to kad energija, elektricitet, duša, ili o čemu se već tu radi, napušta tijelo, povezano s ugodom. Po tome smrt možda nalikuje na veliku nuždu poslije dugog čekanja, samo što iz nas u tom slučaju ne izlazi govno, nego duša. Međutim, kod nekih se ljudi te dvije stvari i ne razlikuju baš puno te bismo za njih mirno mogli reći da im je duša i gora od dreka. Za drekom pustiš vodu. Ali što da se radi s govnarskom dušom? Jedan od tipova kojima će vjerojatno ispuštanje duše nalikovati na veliku nuždu, ili čak najsmrdljiviji proljev, jest i najnoviji hrvatski Anđeo smrti, čovjek koji se predstavlja kao pomorac iz Rijeke i koji namjerno širi AIDS među prostitutkama u Rijeci i Zagrebu. Upravo po spomenutom gospodinu možemo zaključiti da i ljude možemo klasificirati kao tumore. Ima ih benignih, manje ili više benignih, ali i malignih i ekstremno malignih. Gospodin iz Rijeke, dakako, spada u kategoriju ekstremno malignih. Tip se zarazio HIV-om na jednom od putovanja. Zarazila ga je prostitutka kojoj je po svoj prilici otišao dobrovoljno, znajući kakvom se riziku izlaže. A sada, kad je popušio sidu, odjednom je odlučio osvećivati se prostitutkama pa stupa s njima u spolne odnose inzistirajući na seksu bez zaštite. Ako prostitutka na to ne pristane, on buši prezervativ i tako je izlaže neusporedivo većem riziku od zaraze. Ako je, dakle, sve što je napisao u svom anonimnom pismu istina, radi se o masovnom ubojici, manijaku za kojim bi trebalo tragati istim intenzitetom kao i za Hannibalom Lecterom. On, doduše, ne jede svoje žrtve, ali čini nešto slično: prepušta da ih “pojede” HIV. Istovremeno, pretvara ih u smrtonosno oružje a da toga nisu ni svjesne.

Ljudi koji su preživjeli kliničku smrt govore o ugodi, možda nalik onoj kakvu pričinja velika nužda poslije dugog čekanja Ljudi su kao i tumori, benigni ili maligni, a ima i onih kojima se duša ne razlikuje od dreka. Oni u ogledalu vide nekog važnog, a svi drugi u njima vide smrdljivo govnoPojava ovog svirepog manijaka otvara neka važna pitanja kad se radi o našem institucionalnom, ali izvaninstitucionalnom odnosu prema pandemiji side. Prvo, pomorac iz Rijeke nije prva seropozitivna osoba koja je nekoga namjerno zarazila. Početkom devedesetih javnost je potresao slučaj gospodina D. M., uglednog i promiskuitetnog kulturnjaka, biseksualca koji prilikom spolnih odnosa nije koristio zaštitu, iako je bio zaražen. I znao je to jer se u Berlinu testirao na HIV. Spomenuti je gospodin čak o svojim seksualnim pustolovinama vodio i dnevnik u kojemu su njegove partnerice i partneri bili imenovani svojim pravim imenom i prezimenom. Poslije njegove smrti, sjećam se, u javnosti je puknuo skandal i vodila se javna rasprava o tome treba li dnevnik ovog čovjeka objaviti. U raspravi su sudjelovali novinari, liječnici i predstavnici Katoličke crkve. Jasno, svi su se složili da imena eventualnih žrtava ovog sebičnog i neodgovornog tipa trebaju apsolutno ostati u tajnosti. Tim više što je na tom popisu bilo i javnih osoba i političara kojima bi objavljivanje takvih podataka sasvim sigurno uništilo karijeru. Stoga je njihov identitet zaštićen a objavljivanje dnevnika spriječeno.

Nešto kasnije, Ela i Nina nisu bile te sreće. O njima je javnost govorila naširoko a njihov slučaj postao je paradigmatičan za mijenjanje našega odnosa prema seropozitivnim osobama, pogotovo onima koje za svoju bolest nisu krive same. Upravo je njihov slučaj korišten da bi se neke dvojbe oko integracije seropozitivnih osoba u društvo kod nas načelno riješile. Spomenuti pak kulturnjak svoj je zločinački postupak objašnjavao osvetom, baš kao i riječki pomorac. D. M. je rekao da su i njega zarazili, pa zato sada i on radi na tome da zarazi druge. Svijest o smrtonosnoj bolesti koju nosi pomutila mu je razum i poljuljala vjeru u ljude. D. M. nije individualizirao krivnju, nego se ponašao genocidno: okrivio je sve ljude. Riječki pomorac pak okrivio je sve prostitutke. To je kao kad bi nekome taksist zgazio dijete, a taj onda odlučio poubijati sve taksiste. U osveti toga tipa nema logike, samo patologija. Osim ovih dvaju ekstremnih primjera, još su uvijek u našoj javnosti aktualna dva slučaja u kojima se sumnja u namjernu zarazu sidom. To je slučaj ukrajinske prostitutke iz Mostara i splitskoga ugostitelja. Sirota ukrajinska prostitutka, žrtva trgovine robljem, vjerojatno nije imala nikakvog drugog izbora nego se seksati s mušterijama, iako je u sebi nosila tuberkulozu, hepatitis C, sifilis i sidu. Užasava činjenica da je radila skoro do same smrti, a o njenim je mušterijama ovisilo hoće li se štititi ili ne. Splitski ugostitelj pak, o kojemu je nedavno pisao Nacional, po svemu onome što se može iščitati iz članaka koji su uslijedili i njegovih izjava, nije nikakav masovni osvetnik, nego naprosto sebična i neodgovorna osoba. Ako je točno da je zarazio ženu i ljubavnicu, a to se može lako dokazati, njegovo djelovanje najvjerojatnije nije plod patološke mržnje, nego sebične želje za uživanjem. Utoliko su ovi ljudi različiti, što, dakako, nikoga tko svjesno širi zarazu ne opravdava ni u kojem slučaju.

Drugo, namjerno širenje AIDS-a nije kod nas zakonom dobro pokriveno jer bi ga trebalo tretirati kao masovno ubojstvo i ne kažnjavati s jednom ili osam godina zatvora, nego s dvadeset ili četrdeset. Treće, one kojima se dokaže namjerno širenje trebalo bi držati u karanteni. I to ne zato što imaju bolesnu krv, nego bolestan mozak. Osim ovih pravnih pitanja mogli bismo možda postaviti i jedno vrlo škakljivo: treba li uistinu svima priopćiti dijagnozu? Možda je stvarno za opće zdravlje poželjnije da neki svoju dijagnozu nikada ne doznaju. Ipak, kao društvo osuđeni smo na to da ljudima apriori vjerujemo, sve dok se ne dokaže da nismo bili u pravu. Naprosto, nema pouzdanih kriterija da odredimo tko je govno u duši, a tko će to pod stresom eventualno postati. Nedavno ratno iskustvo naučilo nas je da je psihopata mnogo više nego što smo mogli zamisliti i u najcrnjim predviđanjima. Čovjek s HIV-om je potencijalno smrtonosno oružje, a oni koji namjerno šire tako opasan virus vjerojatno uopće ne vide niti misle o drugima. Čak, možda, intimno sumnjaju u njihovo postojanje. Četiri ili pet milijardi ljudi na ovom planetu za njih su mutna fikcija u odnosu na vlastitu sliku u ogledalu. Jedini je problem što oni sami u ogledalu vide nekog važnog, a za sve druge ljude oni su samo smrdljivo govno.