Objavljeno u Nacionalu br. 473, 2004-12-07

Autor: Damir Radić

FILM

Stone je posljednji Mohikanac ozbiljnog filmskog promišljanja

U trenutku kad Oliver Stone ostvaruje jedan od najboljih filmova svog opusa, 'Aleksandra Velikog', uvredljivo je pretpostavljati mu ziheraštvo 'Gladijatora' ili infantilizam 'Gospodara prstenova'

Damir RadićDamir RadićNakon dva dokumentarca o Fidelu Castru te jednog o izraelsko-palestinskom sukobu, Oliver Stone vratio se igranom filmu učinivši bitan tematski iskorak u svom dosadašnjem opusu. Naime, kontroverzni autor dosad je (kritički) propitivao temeljne američke mitove (u rasponu od američkog nogometa i Kennedyja preko Vijetnama i Doorsa do Nixona, Wall Streeta i serijskih ubojica), da bi se u novom filmu pozabavio globalnom ikonom Aleksandra Velikog, koji se za razliku od prethodnih Stoneovih biografskih interesa na prvi pogled može učiniti odveć “zastarjelim”. Doista, makedonski vladar i jedan od najvećih osvajača u povijesti djelovao je nešto više od 2000 godina prije pojave popularne kulture u današnjem smislu, međutim on je poput junaka grčke mitologije stoljećima bio sastavni dio popudbine svih zapadnih (i ne samo zapadnih) naroda, kulturno nasljeđe koje je znatnije potisnuto tek u vrijeme nadiranja novih mitova popularne kulture 20. stoljeća. U tom smislu, Aleksandar je jedan od prethodnika mitologiziranih junaka našeg doba, čega je Stone bio savršeno svjestan, štoviše stječe se dojam da je u njemu vidio svojevrsnu daleku anticipaciju svog najvećeg miljenika Kennedyja – obojica su se “na vrh svijeta uspeli” u mladim godinama iako su bili iz “označenih” sredina (“pravi” Grci prezirali su Makedonce, a dominantna waspovska Amerika uglavnom gaji podozrenje prema katolicima), obojica su bili, recimo tako, liberalni na društvenom i seksualnom planu, obojica su odabrali znakovito neuobičajene, apartne supruge, obojica su skončali pod okolnostima koje nisu posve razjašnjene, obojica su bili vizionari. Ako usporedbe s Kennedyjem (koje, s obzirom na irsko podrijetlo Kennedyjevih, pojačava činjenica da Aleksandra glumi Irac Colin Farrell i da filmski Makedonci govore irskim naglaskom) i stavimo na stranu, Oliveru Stoneu Aleksandar Veliki u vrijeme globalizacije logično se nametnuo kao njezin povijesno prvi zagovaratelj i praktičar.

Stone je odlučio protumačiti aleksandra kao fascinantan spoj diktatora i demokrata, antičku verziju prosvijećenog apsolutista Filmu se ponešto može prigovoriti, ponajprije nepotrebno ekspliciranje Aleksandrova značaja koje izvodi okvirni narator Ptolemej (Anthony Hopkins)Stone je odlučio protumačiti Aleksandra kao fascinantan spoj diktatora i demokrata, odnosno kao antičku varijantu prosvijećenog apsolutista. No prije svega Aleksandar je za njega karizmatični ratnik avangardnih društvenih i kulturalnih vizija, koji je prevladao stavove svog jednako slavnog učitelja Aristotela o nedostojnim barbarima, shvativši da primjerice Perzijanci koji su kreirali zadivljujuću arhitekturu Babilona i Perzepolisa ne mogu biti manje vrijedni ljudi. Stoga će Babilon učiniti prijestolnicom svog carstva, prihvatit će istočnjačku odjeću i dvorske ceremonije, uvesti perzijske dužnosnike na važna mjesta državne uprave, uključiti u svoju vojsku pripadnike naroda osvojenih područja i naposljetku se vjenčati, na užas svojih generala koji su za nj željeli “čistu” makedonsku nevjestu, s bakrijskom princezom Rošanom. Ako nije slijedio Aristotelove predrasude u pogledu “barbara”, Aleksandar je slijedio njegove upute o velikom oceanu koji označava kraj svijeta, pa je pokušao doprijeti do njega. Tako se našao u indijskim prašumama gdje je poput Herzogova Aguirrea fanatično ustrajavao na ostvarenju svoje fiks ideje, sve dok ga stravično iskustvo borbe sa slonovima u bitki kod Hidaspa nije otrijeznilo i rezultiralo odustajanjem od daljnjeg prodora na istok.

Stone Aleksandrovoj sklonosti prepletanju raznovrsnih kultura dodaje i seksualni “pluralizam”. S obzirom na to da je opće poznato kako su pripadnici grčke elite za današnje pojmove neuobičajeno otvoreno iskazivali biseksualne sklonosti, štoviše za mnoge od njih, kao što sugeriraju Platonovi i Aristotelovi tekstovi, žene su bile tek nužno sredstvo za produljenje vrste, a pravi se erotski užitak ostvarivao s muškarcima, nije nimalo čudno da je Stoneov Aleksandar biseksualac primarnih homoseksualnih nagona (mada izravnog očitovanja u povijesnim izvorima o tome nema, aktualni nas povjesničari uvjeravaju da tretman Aleksandrova prijatelja Hefestiona u tim dokumentima jasno govori da je on bio vladarev ljubavnik), a još manje je čudno da usprkos tomu Stone s velikom strašću uprizoruje Aleksandrov (hetero)seksualni akt s Rošanom, dok se njegova homoseksualnost jasno, ali posve diskretno očituje u nježnim zagrljajima s Hefestionom i izmjenjivanju pogleda s egzotičnim perzijskim plesačem, a njihov međusobni poljubac u usta najdalje je do kud je Stone smio otići. Naime, iako nas od Amerike do Hrvatske razni teoretičari i kritičari uvjeravaju kako je seksualnost definitivno detabuizirana, a radikalniji čak tvrde kako je pornografija postala mainstream (koliko je to točno vidi se i po općem zgražanju nad benignim razgolićavanjem protagonista Big Brothera i hajki na “neumjesne” Lupinove fotografije Đurđe Adlešić, najnovijim poligonima iživljavanja hrvatskih “intelektualaca”), Stoneov tretman biseksualnosti u “Aleksandru Velikom” pokazuje da smjeliji prikazi homoseksualizma (kao i drugih “osjetljivijih” seksualnih mogućnosti) i dalje ostaju prevruća “roba” za mainstream standarde, napose hollywoodske. A činjenica jest da nedostatak eksplicitnog seksualnog prepletanja golih tijela Colina Farrella i Jareda Letoa (Hefestion) krnji cjelovitost slike Aleksandrova karaktera, odnosno rezultira narativno-dramaturškom i strukturalnom manjkavošću pošto uprizorenje krasno izvedene seksualne igre dominacije i podčinjavanja markantnog Farrella i rasne crne ljepotice Rosario Dawson (Rošana) jednostavno, u kontekstu zaokruženja Aleksandrova lika i cjeline djela, vapi za svojim (homoseksualnim) parom. U tom smislu Stone možda nije trebao koketirati s incestuoznim naznakama odnosa Aleksandra i majke mu Olimpije (Angelina Jolie), jer njime je samo upozorio da postoji još jedan komadić (erotske i strukturalne) cjeline koji nije bio u mogućnosti odgovarajuće realizirati.

“Aleksandar Veliki” nesumnjivo je film kojem se ponešto može prigovoriti, najočiglednije nepotrebno ekspliciranje Aleksandrova značaja koje izvodi okvirni narator Ptolomej (Anthony Hopkins) i pomalo čudna narativna koncepcija prepuna preskakanja važnih etapa Aleksandrova osvajačkog puta, koja sadrži i vjerojatno najneobičnije korištenje flashbecka u povijesti hollywoodskog povijesnog spektakla. No od Stonea se to moglo i očekivati: on je često opterećivao svoje filmove značenjskom eksplicitnošću i tvrdoćom s jedne strane, dok je s druge uvijek bio sklon eksperimentu pa je čak uspio podvaliti Hollywoodu nešto što nitko nije – cjelovečernji eksperimentalni film, jer njegovi “Rođeni ubojice” upravo su to. Teško je međutim shvatiti kritičare koji mu svisoka dijele packe, prigovarajući npr. da je u film stavio previše psihologije, a premalo akcije (!?) i nudeći mu kao orijentir “Gladijatora”, možda najslabiji film Ridleyja Scotta, koji je svojom tipično hollywoodskom proračunatošću nepoticajan za bilo kojeg kreativno ambicioznijeg autora, a kamoli za uvijek jako ambicioznog, a nerijetko i pretencioznog Stonea. Kad smo već kod “Gladijatora”, “Aleksandar Veliki” u startu je mnogo ozbiljniji projekt: umjesto bezbroj puta viđene plošne mitologizacije s ridikuloznim izvrtanjem povijesnih činjenica u svrhu stvaranje shematične opozicije protagonist – antagonist, umjesto moralne pouke koju može shvatiti svatko od 7 do 77, on želi ponuditi realističniji i slojevitiji pristup povijesnoj osobi koja je već za života postala mit. Film je to koji računa na gledatelje s određenim stupnjem životnog iskustva i znanja, a ne udvara se dominantnoj tinejdžerskoj kino populaciji. Stoneova režijska realizacija je suverena (uostalom, Stoneovi filmovi rijetko su patili od režijskih rješenja, mnogo češće od scenarističkih), glumci su na visokom nivou, s iznenađujuće uvjerljivim Farrellom kao Aleksandrom i upravo sjajnim Valom Kilmerom kao Filipom. Bitka sa slonovima jedna je od impresivnijih sekvenci hollywoodskog povijesnog spektakla uopće, a isto vrijedi i za seksualni okršaj Aleksandra i Rošane na erotskom planu tog žanra. Ukratko, u vrijeme kad je Hollywood imao na raspolaganju dovoljan broj kvalitetnih autora i veći broj kreativno ambicioznih producenata, pretenciozni “društveni kritičar” Stone mogao je s lakoćom ići na živce, ali danas se autori poput njega doimaju gotovo kao posljednji Mohikanci ozbiljnijeg filmskog promišljanja na svim razinama. U trenutku kad takav autor ostvaruje jedan od najboljih filmova svog opusa, gotovo je uvredljivo pretpostavljati mu ziheraštvo “Gladijatora” ili infantilnost također spominjanog “Gospodara prstenova”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika