Damir RadićKad je 1962. John Frankenheimer adaptirao roman Richarda Condona “Mandžurijski kandidat”, nije to bio samo još jedan banalni antikomunistički hollywoodski proizvod karakterističan za prethodnu, mccarthyjevsku eru. Ne samo da je Frankenheimer – izdanak ambiciozne generacije TV režisera koji su sredinom 50-ih počeli prelaziti u kinematografske vode, odigravši veliku ulogu u prevođenju Hollywooda iz njegova klasičnog razdoblja u modernu eru – uspjelo slijedio Hitchcockovu kombinaciju klasične naracije i modernističkog stila, scenarističkih trivijalnosti i intrigantnih karaktera kao stvorenih za moderna psihološka (najčešće psihoanalitička) razmatranja, nego je, za razliku od mccarthyjevskih filmova, u kojima se, primjerice, John Wayne kao agent FBI-a obračunavao s komunističkim banditima, ovdje involviranost u subverzivne političke radnje podignuta na mnogo višu razinu: sam potpredsjednički kandidat i njegovo najbliže okružje komunističke su krtice koje služeći se antikomunističkom retorikom pletu urotničku mrežu za legalno preuzimanje vlasti, kako bi potom formalno demokratskim putem urušili “american way of life”. Nesumnjivo, riječ je bila o izrazito antikomunističkom filmu u vrijeme radikalne hladnoratovske napetosti, ali filmu koji je apostrofirajući komunističku opasnost implicirao posvemašnju moralnu korumpiranost i psihopatsko pomaknuće američke političke elite, ili barem jednog njezina dijela, što ga i danas čini vrlo aktualnim. Stoga se njegov remake u vrijeme po koječemu nakaznog predsjednikovanja Georgea Busha mlađeg čini sasvim logičnim.

Nove verzije prihvatio se Jonathan Demme, jedan od onih suvremenih filmaša koji je početkom 60-ih bio dovoljno star da bi mogao vidjeti prvu verziju za njezina premijernog prikazivanja. Naime Frank Sinatra, tumač glavne uloge i vlasnik filmskih prava, povukao je Frankenheimerov film iz optjecaja 1964., nakon atentata na svog bliskog prijatelja Johna Kennedyja, da bi ponovno prikazivanje odobrio tek 1988. Sam Sinatra tvrdio je da je film povukao zbog razmimoilaženja oko podjele prihoda s kućom United Artists koja ga je proizvela, no uvjerljivijim se čine spekulacije da je to učinio na mig svojih mafijaških kompanjona, jer film je suviše neugodno sugerirao da ubojstvo Kennedyja nije bio usamljenički Oswaldov pothvat, kako je glasila službena verzija, nego rezultat urote (danas je gotovo sasvim izvjesno da je urota postojala i da su njezini dionici bili iz vrhova mafije, organizacije kubanskih emigranata i FBI-a). Kako god bilo, okolnosti su se promijenile, blokovska podjela i hladni rat doimaju se kao daleka (mada ne i nepovratna) prošlost, no politička korumpiranost aktualna je kao i uvijek, samo što ju je sad mnogo logičnije povezati s beskrupuloznim krupnim kapitalom nego s izvanjskim političkim centrima moći. Tako u Demmejevu filmu skupina američkih marinaca na čelu s dobrim zapovjednikom Benettom Marcom (Denzel Washington u ulozi koju je u prvoj verziji igrao Sinatra) i tobožnjim ratnim herojem i (pot)predsjedničkim kandidatom Raymondom Shawom (Liev Schreiber; u staroj verziji Laurence Harvey) nije žrtva hipnoze kineskih (“mandžurijskih”) komunista, nego visokosofisticiranih znanstvenih eksperimenata američke korporacije koja Mandžuriju iz neobjašnjenih razloga nosi u svom nazivu. Također, retorika kojom “kandidat” i njegova vlastohlepna i posesivna majka (Meryl Streep u ulozi koju je kod Frankenheimera sjajno tumačila Angela Lansbury) trebaju preuzeti državno kormilo više nije antikomunistička, nego je usmjerena (patriotskom) kritiziranju ograničenja građanskih sloboda zbog straha od terorizma (nemali broj kritičara u ovome je prepoznao svojevrsno prokazivanje Johna Kerryja i Hillary Clinton). Cinici su se povodom Demmejeve verzije pitali zašto bi danas neka moćna korporacija željenom političaru ispirala mozak kad je puno jednostavnije kupiti njegove usluge, aludirajući dakako na opću korumpiranost političke elite i konkretno na Georgea Busha. No Demme bi na ovu opravdanu primjedbu mogao uvjerljivo odgovoriti da je autentični politički entuzijazam “poslodavcima” uvijek poželjniji i korisniji od onog glumljenog za novac, stoga je njegov Raymond Shaw iskreni liberal koji se bori da izađe iz nepodnošljive majčine sjene, pa ga za razliku od glumca poput Laurencea Harveyja iz prve verzije (Frenkenheimer ga je vjerojatno uzeo jer je već bio obilježen dozom antipatičnosti u filmu kojim se proslavio, “Put u visoko društvo”/”Room at the Top” Jacka Claytona) utjelovljuje dominantno simpatični Liev Schreiber, s kojim publika može suosjećati jer, naposljetku, on je najveća žrtva urote. Upravo karakterizacija Raymonda Shawa znači najveći dubinski pomak Demmejeva filma u odnosu na Frankenheimerov – u prvoj verziji Shaw je također bio žrtva nesvjesna onog što mu čine, ali taj je lik bio koncepcijski tako zadan i glumački konkretiziran da je u konačnici ispao bliskim klasičnom negativcu, dok u novoj inačici ne samo da se njegov višestruki status žrtve dodatno podcrtava, nego on u završnici, zahvaljujući (uspjelo) izmijenjenom kraju, ispada istinskim herojem, odnosno iskupljuje se za zlo na koje je bio natjeran (kad bismo posegnuli za oruđem tzv. politike autora, u tako postavljenom Shawu mogli bismo vidjeti neku labavu sponu s Hannibalom Lecterom iz najpoznatijeg, ali ne i najboljeg Demmejeva filma “Kad jaganjci utihnu”/”The Silence of the Lambs”).

Upitomljavanje lika Raymonda Shawa znakovito je za čitav film. Naime, “Mandžurijski kandidat” u izvedbi Jonathana Demmea nema onu čudnu, vrlo neurotičnu dozu pomaknutosti na kojoj je John Frankenheimer često inzistirao u svojim ranim filmovima. Grozničavog Sinatru zamijenio je mnogo mirniji Denzel Washington, neugodnog i nerijetko antipatičnog Harveyja blagi, mjestimice upravo dječački Liev Schreiber. Umjesto Frankenheimerova vizualnog senzacionalizma i začudne atmosfere potpomognute iznimnom ekspresivnošću crno-bijele fotografije, ali i neuobičajenim sugestijama u odnosima likova, napose muško-ženskim, dobili smo klasično režiran film dubinski smirenog ugođaja koji unatoč jasnoj kritici sve intenzivnijeg prepletanja svijeta politike i svijeta biznisa zapravo svojom sintaksom, “unutarnjim ritmom” apaurinski poručuje da stvari uvijek na kraju dođu na pravo mjesto. Stoga se na prvi pogled politički podoban Frankenheimerov film suštinski doima intrigantnijim od Demmejeva koji se predvidljivo uklapa u trend politički korektne kritike korporacijskog kapitalizma, propuštajući marljivije poraditi, kad je već imao priliku, na doista bitnim i uvijek najzanimljivijim odnosima – onim erotskim. U filmovima Alfreda Hitchcocka i Howarda Hawksa, najvećih autora klasičnog Hollywooda, gotovo uvijek je stvarni primarni interes, bez obzira na formalno težište priče, bio na muško-ženskim odnosima. U Demmeovu najboljem filmu “Čudesna djevojka”/”Something Wild” erotsko se intrigantno prožima s klasnim, biznis s kriminalom, komedija s melodramom i trilerom, a antologijski trenutak kad Melanie Griffith skida “fatalnu” crnu vlasulju i razotkriva dječački kratku plavu kosu, prevodeći samu sebe iz senzualne eskapističke zabavljačice u “djevojku iz susjedstva s modricama na duši”, savršeno označava prijelaz iz erotskog područja neobaveznog seksualnog provoda u erotsko područje ljubavi. Kako se Demme zanimljivo poigravao erotskim aspektima i u filmu “Udana za mafiju”/”Married to the Mob”, donekle i u spomenutom “Kad jaganjci utihnu” (gdje ga je promašen izbor Jodie Foster koštao mogućnosti kreiranja prave erotske napetosti u načelno vrlo poticajno zamišljenom ljubavnom odnosu nesigurne policajke i superiornog psihopata), moglo se očekivati da će u “Mandžurijskom kandidatu” više izvući iz potencijalno slojevita Marcova odnosa s tajnom agenticom FBI-a (Kimberly Elise), odnosno iz Shawova s kćeri suparničkog senatora (to prije što ju glumi apartna američka Ukrajinka Vera Farmiga koja je zaslužila veću minutažu). No Jonathan Demme, jednako kao i stariji mu generacijski sudrug Phil Kaufman, već (pre)dugo nije u pravoj kreativnoj formi, mada je njegov “Mandžurijski kandidat” sasvim sigurno ozbiljniji film od zadnjeg Kaufmanova uratka “Zatamnjenje”/”Twisted”. Zapravo, “Mandžurijski kanidat” dobar je, na trenutke i poprilično domišljat politički triler, a njegova “pitomost” legitiman je autorski izbor, no problem je što ga potpisuje autor od kojeg se, s obzirom na nekadašnju reputaciju, očekuje (mnogo) više.