Objavljeno u Nacionalu br. 474, 2004-12-14

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Strah od kviza

Neka Željko Jarak iz Gradskog poglavarstva, koji je pogrešno odgovorio na najjednostavnije pitanje u 'Milijunašu', na koje bi točno odgovorilo i sedmogodišnje dijete, zna da mu se moglo dogoditi nešto mnogo gore

Zoran FerićZoran FerićPrije nekoliko mjeseci sanjao sam da nastupam u “Milijunašu” i ne znam tko je napisao Hamleta. I to ne onog iz Mrduše, nego onoga iz Danske. Da stvar bude gora, ni imena kao što su Dante, Boccaccio, Matoš ili Krleža nisu mi ništa značila. A kad sam od srama pogledao dolje, na nogama nisam imao cipele. Bio sam u čarapama pred milijunskim auditorijem. I još mi je jedna čarapa bila malko poderana. Zapravo, to i nije bila prava rupa, nego samo neko stanjeno platno kroz koje se nazirao golemi nokat na palcu desne noge. U tom snu osjećao sam se otprilike kao Ante Tomić u stvarnosti, kad su mu prije godinu dana skidali cipele na aerodromu, a on stajao pred putnicima i osobljem samo u čarapama, jadan, nemoćan, lišen dostojanstva i s jasnom sviješću o tome da takva sigurnosna tortura mora da na individualnoj razini generira terorizam. Probudio sam se u znoju. I cijeli sljedeći dan progonilo me poniženje toga sna. I to ne zbog čarapa. Čak ni zbog rupe na čarapama, nego zbog Hamleta i Krleže. Zbog bruke i stručne sramote. Uostalom, taj strah da u javnosti neće znati ono što bi prema svim pravilima zdravoga razuma trebali znati dijele mnogi ljudi. Još od prvih emisija “Milijunaša” ljudi su govorili: “Zamisli bruke da dođeš u ‘Milijunaša’ i ne znaš neku osnovnu stvar. Tko je naslikao Mona Lisu, tko je otkrio Ameriku, kako se zove naš najpoznatiji general u bijegu?”

Sanjao sam da pred milijunskim auditorijem nisam znao odgovoriti tko je napisao Hamleta. Oblio me znoj i cijeli dan osjećao sam poniženje Sramota ne pita za tremu, za osramoćene ne postoje olakotne okolnosti kao što, recimo, na sudu postoje za ubojice, silovatelje i druge zločinceOvoga sna, Hamleta, Krleže, Tomićeve kolumne o izuvanju na aerodromu i svoje rupe na čarapama sjetio sam se u petak, pročitavši u novinama da je Željko Jarak, inženjer iz Gradskog poglavarstva, ispao iz “Milijunaša” već na prvom pitanju na koje bi vjerojatno znao odgovoriti i sedmogodišnji nećak moje žene. Po svoj prilici radilo se o brzopletosti i tremi, ali sramota ne pita za tremu, za osramoćene ne postoje olakotne okolnosti kao što, recimo, na sudu postoje za ubojice i silovatelje. Jer sramota je i kolektivni osjećaj. Poznata nam je ona strašna nelagoda kad se sramimo zbog drugih. A gospodin Jarak, čovjek tehničke struke, brzopleto je dogovorio da se na tehničkom pregledu za automobil ne provjeravaju ispušni plinovi, a provjerava se čistoća pepeljare. Strašno mi je žao gospodina Jarka i iskreno suosjećam s njim. Međutim, osim ove stručne bruke, za čovjeka bi u javnosti bilo gore još samo da se usere pred kamerama. I to ne mislim metaforički, nego doista usere. Da mu proljev procuri iz nogavica, a Tarik Filipović užasnuto stavi maramicu na nos. Jer, iskustvo govori, proljev je najgora neugoda, a javno se posrati najveća sramota. Nije sramota ubijati, krasti, varati, pogotovo ako to radite u ime domovine ili nečeg tako uzvišenog. Ali posrati se na cesti ostavlja nam biljeg na duši za cijeli život. Upravo sam danas čuo priču o čovjeku kojeg je pritisnuo proljev u autobusu za Ljubljanu. Ispričao mi ju je prijatelj i ne znam je li urbana legenda ili je plod neposrednog iskustva njegova znanca. Uglavnom, čovjeku se prisralo i molio je vozača da stane. Vozač mu je rekao da se strpi još kilometar, do prvog odmorišta. I kad su stigli na odmorište, nekakvu benzinsku pumpu ili motel, ovaj je izletio iz autobusa. Drugi putnici izašli su polako, čekali i pušili. Kad odjednom, vidjeli su da ovaj s proljevom trči natrag. Netko se naglas upitao zašto trči natrag. U trenutku kad je došao do vozača, ovaj s proljevom je s iskrenom stravom rekao:”Brzo! Bježimo!” Vozač je sjeo za volan, putnici su brzo ušli i autobus je krenuo. Poslije je taj jadnik ispričao da je jedva došao do zahoda, skinuo hlače već u predvorju, otvorio vrata jednog odjeljka, a proljev je šiknuo iz njega i prije nego što je sjeo. A onda je sjeo. Na nešto mekano. Podignuo se, okrenuo i vidio da na školjci već sjedi neki zabezeknuti čovjek i da ga je do vrata pošpricao proljevom. Ne brišući se, navukao je hlače i pobjegao. Dragi prijatelj pričao mi je i suludo smiješnu priču kako se usrao u autobusu. Ovaj put autobus je vozio u suprotnom smjeru, iz Ljubljane u Zagreb, a on si je morao staviti novine u hlače da mu upiju svu onu crijevnu tekućinu. Ja sam pak doživio nešto slično prije više od dvadeset godina, još za vrijeme studija. Udvarao sam se kolegici s fakulteta i izveo je na pizzu. Nažalost, u jedinu pizzeriju u gradu koja nije imala zahod jer se službeno vodila kao slastičarna. I dok smo jeli, pričali i smješkali se jedno drugome, uhvatio me tako strašan proljev da sam bez riječi ustao i izletio van. Tražio sam nekakvu birtiju sa zahodom, ali su kafići imali zahode koji se zaključavaju, a ključ je bio na šanku. Jurio sam suludo gradom i jedva stigao do Zrinjevca. I tamo sam to učinio. U nekom grmlju. Nisam imao papirnate rupčiće, obrisao se u travu i neko lišće, a malo mi je i pobjeglo. Nisam se mogao vratiti onako smrdljiv. Ostavio sam kolegicu s upitnikom iznad glave, nad nepojedenim pizzama, da plati račun. A baš nam je bilo dobro krenulo. Poslije se nikad više nisam javio. Ona se udala, bavi se prevođenjem, ima dvoje djece. Da nije bilo proljeva, ta su djeca možda mogla biti i moja. Ne žalim zbog toga, volim svoj život ovakav kakav jest. Ali strašno je kad proljev presuđuje o tome.

U članku o nesretnom inženjeru iz Gradskog poglavarstva piše da je čovjek osramotio poglavarstvo. Čini mi se da nije. Dogodio mu se peh. Ali je zato indikativno da ljudi iz Poglavarstva koje su nazivali novinari da nešto doznaju o gospodinu Jarku, o njemu ili nisu željeli govoriti ili su rekli da ga ne poznaju. Ljudi se ponašaju kao da sramota pojedinca automatski bitno ugrožava i kolektiv. Stoga bismo možda gospodinu Jarku za utjehu mogli reći da smo svi mi ponekad nešto zasrali. Doslovno ili metaforički. Takva je ljudska sudbina. Zato nam je Bog valjda i dao crijeva. Mi govno, zapravo, imamo zbog duše. Da ponekad iskusimo poniženje i ne uzoholimo se previše. A ovo pišem i zato da nekako utješim gospodina Jarka. Neka vidi da je moglo biti i gore. Osim treme i zbunjenosti mogao ga je spopasti još i proljev. Zato neka kaže: “Sranje!” i mirno živi dalje. A dobro bi nam došle i majice s tekstom: “Svi smo mi ponekad Željko Jarak.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika