Objavljeno u Nacionalu br. 474, 2004-12-14

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Dogovor o primirju uskrsnuo Karamarka

Srećko JurdanaSrećko JurdanaFenomen prisluškivanja i uhođenja, jezikom stručnjaka rečeno: “operativne obrade” nad predsjednikom države, u Hrvatskoj je zadnjih dana na formalno-političkoj razini postao pitanje svih pitanja, kakvo se u filozofiji religije ponekad naziva problemom praizvora. Stipe Mesić, dakako, nije Bog, ali zato je predsjednik. Nacional je objavio dokument koji dokazuje da je Protuobavještajna agencija pod upravom Joška Podbevšeka istraživala njegove eventualne aktivnosti u vezi s naftnom kompanijom INA i drugim stvarima, u pokušaju da dokaže njegovu umiješanost u malverzacije, kompromitira ga uoči izbora, i osigura pobjedu časne i poštene hadezeovke Jadranke Kosor. Taj nacionalno funadamentalan posao za POA-u je na nižoj dojavničkoj razini obavljao Božo Kovačević-Guja, udbaška legenda, jedan od najbeskrupuloznijih agenata-provokatora na hrvatskome špijunsko-podmetačkome prostoru, neuništivo ime koje se, predano služeći svim režimima, na lokalnome postsceniju* (nevidljivome dijelu scene) mota desetljećima.

Sanader glumi neupućenost

Za operaciju je znao Ivo Sanader. Dakako, bilo bi apsurdno da nije. Koji će se to šef tajne službe usuditi iz diverzantsko-političkih razloga “obrađivati” šefa države bez znanja premijera koji ga je postavio na tu funkciju? Jednako tako, jasno je da Sanader mora iz strateških razloga javno demantirati vlastitu upućenost u Podbevšekov pothvat. Nedodirljivost glavnoga sveto je pravilo svake zakulisne misije. U Americi je Colin Powell morao otići s položaja nakon spoznaje da nikakvo oružje za masovno uništavanje nije bilo realan motiv za napad na Irak. George Bush je ostao. Ostaje i Ivo Sanader, koji se – uz primjetnu dozu nervne napetosti – ogradio od aktualne afere, odgovornost taktički prebacio na novine koje su informaciju o tajnoj operaciji protiv predsjednika objavile, i demagoški ih optužio da se “na pristran način uključuju u predizbornu kampanju”. Napad na novine za njega je najjednostavniji izlaz. O. K. Kreativnu suradnju premijera i predsjednika – glavni faktor državne stabilnosti – ne smije dovesti u pitanje ni činjenica da je premijer na nižim razinama svoje vlasti pokušao podrovati predsjednikov položaj, s namjerom da ga zamijeni osobom koju može kontrolirati.

Konstanta u policijskim križaljkama

Za Podbevšeka, međutim, izlaza nije bilo. Nakon otkrića da je špijunirao Mesića spasiti ga nije mogla ni Sanaderova čuvena lojalnost vlastitim ljudima: inzistiranje na njegovom ostanku dovelo bi u pitanje premijerov opstanak. U kolegijalnome dogovoru Mesića i Sanadera zamijenjen je gospodinom Tomislavom Karamarkom, konstantom u hrvatskim policijskim križaljkama. Čovjek je rotacijska figura, djelovao je već kao šef zagrebačke policije, pomoćnik ministra, predsjednikov savjetnik za sigurnost, šef Ureda za nacionalnu sigurnost itd. Kod Karamarka se zamjećuje nesvakidašnja crta univerzalne podobnosti. Policijsko ime postao je pod Tuđmanom, ali zadržao je u tim ultrarigidnim vremenima dozu mekoće i distanciranosti od partijske tvrde ideologije i nesmiljenoga dijeljenja ljudi na prijatelje i neprijatelje. Bio je i profesionalno principijelan kad je prijavio Miroslava Kutlu zbog uzurpacije i upropaštavanja zagrebačkog Gradskog podruma. S vremenom je upao u fazu blagog Tuđmanovog nepovjerenja, koja mu nimalo nije naškodila. Uskoro je umirući Tuđman definitivno počeo napuštati pozornicu, a Karamarko je – kao hadezeovac humanističke orijentacije – postao Mesićev adut, šef njegovoga izbornog stožera, potom i kontrolor tajnih službi.

Njegova kompetentnost došla je na kušnju kad se u sporu s Ozrenom Žunecom – sociologom bez obavještajnoga iskustva kojeg je Račan po čudnim kriterijima imenovao za šefa HIS-a – počeo više baviti čuvanjem vlastitoga autoriteta u hijerarhiji i novim parlamentarnim zakonima o “obavještajnoj zajednici”, negoli svojom osnovnom dužnošću: skupljanjem relevantnih informacija i prosljeđivanjem tih informacija osobama koje ih po funkciji moraju dobivati. Mesić se odlučio lišiti njegovih usluga, a gospodin Karamarko agresivno se posvetio zarađivanju novca. Postao je konzultant u privatnim firmama koje su u njemu kao čovjeku iz policijsko-obavještajne sfere vidjele idealnu osobu za probijanje kroz labirinte državne birokracije, i na kraju završio kao blizak suradnik Ninoslava Pavića u Europapressu. Gospodin Pavić, kao što je poznato, ima mnogo razloga da s policijom bude u dobrim odnosima, i da pritom zanemari cijenu koja je – s obzirom na njegov dossier* – nesumnjivo iznimno visoka.

Ublažena forma Sanaderova poraza

Karamarko je, dakle, završio u nekoj vrsti luksuzne mirovine, iz koje je sada naglo povučen kao kompromisno rješenje između Mesića i Sanadera. Njegovo relansiranje u POA-u ne začuđuje. Sanader ga po automatizmu može prihvatiti kao člana stare hadezeovske mekano-građanske garde, kojoj je i sam pripadao. Mesić ga može doživjeti kao svoj stari kadar s kojim je pobijedio na prošlim izborima, i koji ga najvjerojatnije ni danas neće tajno uhoditi po nečijem nalogu, i podmetati mu afere tijekom kampanje, bez obzira na nesporazume koji su se u međuvremenu razvili. Takav je prvi dojam. Dakako, on ne mora biti dokraja potpun. Karamarko je svakako i ublažena forma Sanaderovog poraza. Premijera je situacija prisilila da se odrekne svoga čovjeka Podbevšeka i prihvati čovjeka koji je prije pet godina bio izravan Mesićev izbor, i on pouzdano nije zadovoljan takvim razvojem događaja, ali nitko ga za zadovoljstvo ne pita. Ništa mu drugo nije preostalo i sam je, uostalom, kriv za dolazak u stanje u kojem mora prihvaćati nagodbe na vlastiti račun. Da Podbevšek nije pokušao kompromitirati Mesića, zadržao bi se tamo gdje je sada Karamarko, agent koji je – za razliku od Le Carreovog -došao iz topline i koji se čuva pretjeranoga umjetničkoga nadahnuća, jer na toplom želi ostati.

STUPAC TJEDNA: LETICI BJEŽI PETSTO TISUĆA KUNA

Slaven Letica, među ostalim i predsjednički kandidat, nalazi se zadnjih dana u evidentnome stanju panike: po anketama dobiva dva posto glasova a u omiljenosti kod publike pretekla ga je i Đurđa Adlešić. Činjenica da se nalazi daleko od desetpostotne podrške znači i da se udaljava od petsto tisuća kuna koje takva podrška donosi, i koje su mu bile glavni motiv za kandidiranje. Letica, po običaju, reagira nervozno. Na sudu je nedavno, prijavljujući kandidaturu, upao u konflikt s Mesićem jer ga nisu pustili u kancelariju dok Mesić – koji je stigao ranije – u njoj ne obavi posao. Mesić mu je pritom kazao: Govori o meni što god hoćeš, ali ne i laži, a Letica ga je odmah prijavio izbornoj komisiji jer ga “naziva lašcem”. Letica, Letica. Uvijek spreman na nagodbe s đavlom, opsjednut srebroljubljem i lišen samokontrole, zadržao je ipak vrlinu da u svakome trenutku može ispasti tragikomičan poput Rojsa i “doktora” Ante Kovačevića.

Vezane vijesti

"Prijatelji, vrijeme je da počnete nešto raditi"

"Prijatelji, vrijeme je da počnete nešto raditi"

Vodstvo HDZ-a danas je prozvalo aktualnu vladu zbog, kako su rekli, nekompetentnosti i nerada, a optužili su ih i za antipoduzetničku klimu koja… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika