Objavljeno u Nacionalu br. 475, 2004-12-21

Autor: Damir Radić

FILM

Ultimativni ljubavni film

'Vječni sjaj nepobjedivog uma' afirmira dubinsku snagu iracionalnog, u ovom slučaju ljubav dvoje po mnogočemu različitih ljudi koje povezuju neizgled krhke, ali, pokazat će se, neuništive spone

Damir RadićDamir RadićKrajem 90-ih u kreativno relevantnom segmentu svjetske kinematografije cvala je poetika koju je možda najbolje skupno nazvati realizam/naturalizam/dokumentarizam, ostvarivši čitav niz visoko vrijednih uradaka što su se umnogome oslanjali na modernistički naturalizam 60-ih. U nas gotovo da nije imala filmskih odjeka, ali se zato formirao književni kružok FAK koji je lansirao krilaticu “stvarnosna proza”, ustvrdio da njegov “urbani realizam” nema prethodnika u povijesti hrvatske književnosti (!?), a uz to i detektirao tzv. postmodernističku poetiku kao svog smrtnog neprijatelja. No postmodernistički diskurs nije odumro kao što su preuzetni fakovci zamišljali, a njegov povratak na veliku scenu s nultim godinama novog tisućljeća izazvao je među njima pravu paniku. Tako je dodjela nagrade Jutarnjeg lista Davoru Slamnigu za postmodernistički roman “Topli zrak” rezultirala provalom bijesa u pokretača i ideologa FAK-a Borivoja Radakovića, a na svjetskoj razini i filmskom području blistavo uzdignuće autorskog tandema Charlie Kaufman – Spike Jonze (“Biti John Malkovich”/”Being John Malkovich”, “Adaptacija”/”Adaptation”) rasrdilo je drugog fakovskog ideologa Juricu Pavičića, koji je svisoka zaključio kako scenarist Kaufman i režiser Jonze u Americi “otkrivaju toplu vodu” što je “davno otkrivena u Europi”. Naravno, svatko tko ima elementarne spoznaje o povijesti umjetnosti zna da je čitava novovjeka umjetnička povijest ispunjena izmjenama dvaju osnovnih, naizgled oprečnih a u zbilji često međusobno prožimajućih, poetičkih načela koja se javljaju u mnogovrsnim inačicama i stoga se različito imenuju, nekad kao klasicizam/romantizam, nekad kao realizam/simbolizam, nekad kao ultrarealizam/postmodernizam. Kako se radi o “vječnim načelima”, dakako da ni o kakvom “otkrivanju tople vode” ne može biti riječi, uostalom po Pavičićevoj bi se logici upravo fakovska “stvarnosna proza” mogla nazvati “otkrivanjem tople vode” jer se izravno oslanja na barem 150 godina stara određenja realizma. Bitna razlika između, primjerice, romana Jurice Pavičića i filmova Kaufmana i Jonzea nije u različitim poetičkim opredjeljenjima, jer oba su legitimna, razlika je u kakvoći izvedbe, snalaženju u odabranom diskursu. Pavičićevi romani (kao i većina fakovske proze) drugorazredna su izvedba realističke poetike, Kaufmanovi i Jonzeovi filmovi vrhunska su izvedba one postmodernističke. To što su se pojavili 20-ak ili 30-ak godina nakon prvog postmodernističkog buma ne igra osobitu ulogu, tim prije što su u ovo naše vrijeme, koje se voli nazivati postmodernim, izmjene spomenutih “vječnih poetičkih načela” učestalije i “gušće” nego ikad prije.

Postmodernistički diskurs nije odumro kao što su preuzetni fakovci zamišljali, a njegov povratak izazvao je među njima pravu panikuCharlie Kaufman jedan je od onih iznimno rijetkih scenarista u povijesti filma čiji je autorski udio jednak redateljskom. Naravno, vrstan scenarist bez vrsnog režisera neće daleko stići i Kaufman je imao veliku sreću što je u osebujnom redatelju muzičkih spotova Spikeu Jonzeu našao “srodnu dušu” sposobnu tekstualnom predlošku podariti maksimalno maštovito i optimalno prikladno uprizorenje. Autorska suradnja Kaufmana i Jonzea zaslužuje usporedbu s onom Dalija i Bunuela na “Andaluzijskom psu”/”Un chien andalou” i “Zlatnom dobu”/”L’age d’or” (uostalom, Kaufman i Jonze štošta duguju nadrealističkom naslijeđu), ali Jonze nije bio jedini režiser s kojim je Kaufman pokušao uspostaviti kreativno potentnu suradnju. Njegov scenarij “Ispovijedi opasnog uma”/”Confessions of Dangerous Mind” poslužio je kao predložak za redateljski debi Georgea Clooneyja, i premda je bila riječ o solidnom uratku, bilo je očito da Clooney nije redatelj čiji senzibilitet najbolje odgovara Kaufmanovu. Ni pokušaj s Michelom Gondryjem, inventivnim francuskim režiserom spotova za Bjork, Massive Attack i The Chemical Brothers, nije se isprva činio obećavajućim: njihova prva suradnja na filmu “Ljudska priroda”/”Human Nature” ocijenjena je neuspjelom. A onda se dogodio “Vječni sjaj nepobjedivog uma”.

Charlie Kaufman autor je primarno zainteresiran za složen i proturječan suodnos fikcije i zbilje te je sukladno tome sklon vremenski, prostorno i ontološki kompliciranoj naraciji i metatekstualnim postupcima. Postmodernist u pravom smislu riječi povezuje eksperiment i prijemljivost računajući istovremeno i na tzv. elitnog i na tzv. običnog gledatelja. Identitetska upitanost i upitnost njegovih protagonista jedna mu je od niti vodilja, a ona je uvijek povezana s erotskim slojem. Međutim, prije “Vječnog sjaja…” Kaufman nije imao film kojem je erotsko u središtu, kojem je ljubav primarni interes. “Vječni sjaj…” upravo je to – . U središtu zbivanja je isprva nevina i zanosno romantična, a potom traumatična ljubav introvertiranog i plahog Joela (Jim Carrey) i ekstrovertirane i nesputane Clementine (Kate Winslet), koja Joela odluči izbrisati iz svog sjećanja revolucionarnim znanstvenim postupkom. Shvativši da ga Clementine više ne prepoznaje i doznavši za postupak kojem se podvrgla, Joel odluči učiniti isto – izbrisati nju iz svog sjećanja. Međutim, tijekom odvijanja procesa brisanja shvati da su neke uspomene na Clementine suviše lijepe i dragocjene da bi ih želio izgubiti, stoga ih očajnički pokušava sakriti pred brisačima u najteže dostupne kutke svoje svijesti, vizualizirajući to nastojanje kao bijeg s Clementine u razna vremena i prostore osobne prošlosti. Paralelno pratimo priču koja uključuje izumitelja metode brisanja sjećanja, dr. Mierzwiaka (Tom Wilkinson), i njegove pomoćnike Stana (Mark Ruffalo) i Patricka (Elijah Wood), te ljupku tajnicu Mary Svevo (Kirsten Dunst) koja je potajno zaljubljena u genijalnog i skromnog (ali i oženjenog) doktora, ne znajući, zajedno s gledateljima, da su oni već konzumirali svoju vezu, ali da se nakon toga ona podvrgnula brisanju sjećanja. Stan je sad zaljubljen u Mary koja se dakle iznova zaljubila u doktora, dok Patrick pokušava osvojiti Clementine služeći se Joelovim dnevničkim zapisima koje je otuđio. Ionako kompliciranu strukturu dodatno zamršuje gledateljska spoznaja o tome da su se Joel i Clementine ponovo zaljubili nakon što im je bilo izbrisano sjećanje, pri čemu nije najjasnije gdje završava prošlost njihova odnosa, a gdje počinje njegova sadašnjost, iako pažljivijim gledateljima neće promaći signali koji te dvije vremenske razine jasno odvajaju.

Film afirmira dubinsku snagu iracionalnog, u ovom slučaju ljubav dvoje po mnogo čemu vrlo različitih ljudi koje povezuju naizgled krhke ali, pokazat će se, neuništive spone. Premda Kaufmanovom autorskom beskompromisnošću radikalno doveden do ruba izdržljivosti, a njegova sudbina ostavljena potpuno otvorenom, taj ljubavni odnos, poput onog iz antologijske Gibonnijeve pjesme “Prava stvar”, ima svoju ljepotu koja izvire iz njegove tuge, iz nostalgično-melankoličnih krhotina sjećanja koje grubost ljudi što se više ne vole, ili to misle, ne može uništiti. Međutim “Vječni sjaj…” kroz priču o nježnosti i oporosti ljubavi razmatra i iznova aktualni odnos modernizam/antimodernizam ili drugačije rečeno modernizam/postmodernizam. S obzirom na to da se pod utjecajem Hegelova hiperracionalizma moderna često (i pogrešno) jednoznačno identificira s vladavinom uma ultimativno shvaćenog kao razum, a antimodernizam odnosno postmodernizam kao opozicija takvom (dogmatskom) racionalizmu kroz afirmaciju (iskonskog) iracionalnog, onda je jasno da afirmacija emocionalnog sloja nad dobronamjerno zamišljenim, ali riskantnim i u konačnici kontraproduktivnim presezanjem racionalnog (prezentiranog kroz znanstveni progres) čini “Vječni sjaj…” programatskim “antimodernističkim” filmom, ali onim izdankom antimodernizma koji se služi izrazito modernističkim oblikovnim strategijama. Nije stoga čudno da se u filmu spominje Nietzsche, prorok “modernističkih antimodernista”, da je naslov filma zapravo stih poeme “modernističkog” neoklasicista Alexandrea Popea i da se jedan od likova preziva Svevo, baš kao talijanski modernist Italo Svevo koji je poput Mary Svevo iz filma prošao put od zaljubljenika u znanost (anticipator psihoanalize) do njezina gorljivog kritičara (anticipator antipsihijatrije). Charlie Kaufman time ujedno demonstrira teorijsku upućenost netipičnu za američku pragmatičnu kulturu, u kojoj se najkasnije od Hemingwaya razvijala antiintelektualna moda koju u nas oponašaju fakovci. Nije ni čudo što ga Jurica Pavičić ne voli: dok se naš pisac i njegovi kolege prenavljaju s (navodnom) upućenošću u nogomet, Kaufman razmatra filozofsku i egzistencijalnu problematiku ne gubeći pritom lakoću igre.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika