Damir RadićBožićno-novogodišnje je doba i naš kinorepertoar nudi nekoliko prigodnih naslova, među kojima su “The Polar Express” Roberta Zemeckisa i “Zločesti Djed Mraz” Terryja Zwigoffa posebno znakoviti kao antipodi u pristupu Božiću kao emotivno najtoplijem, ali i tržišno najeksploatiranijem te dekorativnom i inom kiču najpodložnijem kršćanskom blagdanu. “The Polar Express” promiče nježan i topao doživljaj Božića odnosno osjećaje i porive koji se tradicionalno vežu uz blagdan rođenja Sina Božjeg, blagdan koji uključuje i afirmaciju “poganske” tradicije Djeda Mraza (u Americi je doduše, za razliku od većeg dijela Europe, djedica u crvenoj opravi kombinacija skandinavskog Djeda Mraza i Svetog Nikole). Božićna eksponiranost Djeda tolika je da bi netko neupućen mogao pomisliti kako je najpopularniji kršćanski blagdan zapravo formalno nepostojeći Dan Djeda Mraza, odnosno da se svrha Božića iscrpljuje u darivanju djece.

Djed Mraz poželjan je kao religijski indiferentna i kulturalno neutralna figura koja itekako može djelovati u izvornom božićnom duhuUglavnom, ono što je prvotno vjerojatno zamišljeno kao uspostava simboličke veze između malog Isusa i sve djece na način da se djeca daruju kao što je Krist po rođenju bio darivan, pretvorilo se u praznik materijalnog darivanja što potiskuje izvornija i dublja značenja Božića. U tom je procesu logično da se Isusek spominje sve manje ili nimalo, a da središnja osobnost postaje djedica s vrećom punom šarenih poklona. Nije stoga čudno da je, primjerice, Crkva u Hrvata alergična na Djeda Mraza: crkveni su ljudi zaključili da djedica promiče logiku golog materijalizma i nevjerojatnom učinkovitošću sklanja u stranu Krista i njegove vrednote, odnosno da im je ozbiljna konkurencija u “osvajanju” dječjih srca. Posljedica je to činjenice da Božić za većinu ljudi odavno nije (primarno) vjerski blagdan, nego umnogome sekularizirano tradicijsko nasljeđe, lijep običaj karakterističan za cijeli zapadni civilizacijski krug i stoga još prihvatljiviji.
U sekulariziranom i liberalnom (zapadnom) svijetu današnjice Djed Mraz je poželjan kao religijski indiferentna i kulturalno neutralna figura koja međutim itekako može djelovati u izvornom božićnom duhu, afirmirajući pozitivne emocije, prisnost među bližnjima, u krajnjoj liniji i darivanje ako ono nije tek puka rutina ili još jedan izgovor za poticanje odnosno zadovoljavanje umjetno stvorenih potrošačkih potreba. Gledajući iz svjetovne perspektive, Božić i Djed Mraz doista ne moraju biti ni u kakvom raskoraku i zato nije neobično da su toliki (hollywoodski) filmovi slavili i slave Božić češće se oslanjajući na Djeda Mraza nego na Isuseka. “The Polar Express” jedan je od tih filmova.

Četiri godine nakon svog zadnjeg ostvarenja “Brodolom života” (“Cast Away”), Robert Zemeckis pojavio se s novim ambicioznim projektom. “The Polar Express” pamtit će se kao prvi film cjelovito oblikovan tzv. motion capture tehnikom, koju je fascinantno primijenio Peter Jackson u “Gospodaru prstenova” kreirajući Golluma. Radi se o povezivanju “žive” glume i (kompjutorske) animacije: glumci oblače specijalna odjela s mnoštvom senzora koji prenose detalje glumačkih pokreta kompjuteru, on potom razvija virtualnu trodimenzionalnu sliku dotičnog glumca koju zatim obrađuju animatori, pri čemu se fizički oblik glumca nimalo ne mora podudarati s obličjem prema njegovim pokretima kreiranog crtanog lika (tako Tom Hanks kod Zemeckisa glumi ili “glumi” nekoliko različitih likova, među njima i onog glavnog – dječaka koji se ukrca na vlak što vozi na sjeverni pol). Prije nekoliko godina poznati američki nezavisni filmaš Richard Linkalater polučio je dugometražni animirani film “Walking Life”, realiziran tako da je prvo cijeli film snimio sa “živim” glumcima, a onda prema njihovim figurama rotoskopski crtao i animirao crtane likove.

Rezultat je bio zanimljiv, ali ono što je Zemeckisu uspjelo s naprednijom tehnikom i uz podršku budžeta od 150 milijuna dolara teško da je usporedivo s bilo čim ranije viđenim na filmu. Likovi i ambijenti istovremeno su hiperrealistični i stilizirani, a takav spoj rezultira posve osebujnom atmosferom i doživljajem koji jednostavno treba iskusiti da bi se u potpunosti shvatilo o čemu je riječ. Zemeckis – koji se i ranije okušavao u spoju igranog i animiranog, ali s jasno vidljivom granicom (“Tko je smjestio Zeki Rogeru”/”Who Framed Roger Rabbit”) odnosno s drugom vrstom kompjuterskih intervencija (“Forrest Gump”) – s toliko pažnje, podrobnosti i finese koristi superiornu tehniku stavljenu mu na raspolaganje, toliko truda unosi u kreaciju svakog prizora iznalazeći detalje podesne za maštovitu razradu, da taj sraz vrhunske tehnike s kreativnom predanošću mora ostaviti bez daha svakog oblikovno- dizajnerski osjetljivijeg gledatelja.

Međutim, sadržajni sloj kaska za fascinantnom formom: do sredine filma, dok je zatravljenost formalno-dizajnerskom inovativnošću iznimno jaka, zapravo vas mnogo i ne zanima što se događa, tim prije što je atmosfera na nivou: vlak pun djece juri kroz snježnu noć, a kombinacija akcijske vrtoglavosti, pomaknuto smirujućih interludija i suspensea itekako je sugestivna. No kad vlak stigne u grad Djeda Mraza, a ritam filma postane monotoniji, tempo splasne i vizualne senzacije izgube prvotnu svježinu, slabosti pomalo isplivaju na površinu. Primjerice, glavni lik dječaka koji je počeo sumnjati u postojanje Djeda Mraza, a u vlaku se našao da bi bio razuvjeren, ostvaruje niz “sitnih” odnosa s drugim likovima koji naposljetku ne rezultiraju ičim “opipljivijim”, umjesto da je onom najzanimljivijem od tih odnosa, s djevojčicom crnkinjom, posvećena maksimalna pozornost.

No od Zemeckisa bi ipak bilo preuzetno očekivati intrigantnost jednog Hayaoa Miyazakija u bavljenju (dječjim) muško-ženskim odnosima; on je dječakovo putovanje, oslanjajući se na slikovnicu Chrisa Van Allsburga, zamislio kao niz manjih, ali upečatljivih interakcija koje će postati dragocjene uspomene i glavni oslonac protagonistove vjere u Djeda Mraza, koji je ovdje simbol vjernosti vječnom djetetu u sebi (Zemeckis je bio Spielbergov proteže!). Zadržati duševnu nevinost i entuzijazam djeteta nesumnjivo je iznimna vrijednost, ali onda kad ide pod ruku s iskustvom i zrelošću primjerenima dobi (odraslog čovjeka). Kad ih međutim, kao u “The Polar Express”, u konačnici smijeni autorska infantilnost demonstrirana nebrojeno puta viđenim klišeom i ukrašena trunkom kiča, onda usprkos oblikovnoj virtuoznosti dojam ostaje suzdržan. Ukratko, nitko ne može postići takve tehničke standarde kao Hollywood, ali nije lako ni spustiti se na mentalnu razinu tipičnog hollywoodskog filmaša.

Terry Zwigoff nije hollywoodski filmaš, u to se je gledajući njegove filmove lako uvjeriti. Od slavljenog dugometražnog dokumentarca “Crumb” o kultnom underground strip autoru Robertu Crumbu, preko igranog prvijenca “Svijet duhova” (“Ghost World”) do aktualnog “Zločestog Djeda Mraza”, Zwigoff jasno demonstrira otpadništvo. “Zločesti Djed Mraz” nije samo jedan od najneobičnijih božićnih filmova ikad, nego i iznimno zabavna i duhovita komedija, a briljantnom Billyju Bobu Thorntonu u naslovnoj ulozi nemoguće je odoljeti. Thornton igra deziluzioniranog luzera Willieja, alkoholičara koji se godinama u božićno doba udružuje s patuljastim afroameričkim partnerom, kako bi opljačkali sefove trgovačkih centara u kojima nastupaju kao Djed Mraz i njegov patuljak. Svake godine Willie je sve pijaniji i nesavjesniji, pred djecom koju bi trebao zabaviti nimalo ne skriva dosadu, nervozu i prostački vokabular, a pored alkohola zanimaju ga još samo sasvim mlade djevojke i analni seks. Ni poznanstvo s atraktivnom i dobroćudnom Sue kojoj je Djed Mraz glavna seksualna fantazija, ni prijateljski osjećaji kojima ga obasipa usamljeni debeli dječak, stalna žrtva maloljetnih lokalnih nasilnika, neće bitno promijeniti Willieja. Dakako, na kraju nas očekuje happy end u vidu formiranja neobične nove obitelji, ali daleko je to od kapitulacije koju su neki kritičari pripisali Zwigoffu. Nesumnjivo, happy end je kompromis, ali poprilično bezbolan: Williejeva preobrazba nije, istina, dovoljno dramaturški pripremljena, ali kako nije drastična, štoviše prije bi se reklo da je vrlo umjerena, ne doima se suviše neuvjerljivom. Uostalom, očekivati od božićnog filma s pristojnim budžetom koji jasno sugerira nemogućnost ultimativne kreativne nezavisnosti veću dozu subverzivnosti od one koju je ponudio, bilo bi nerealno. Djed Mraz koji prakticira analni seks i trlja svoje tijelo o pozadinu slatke plave tinejdžerice koja ne izgleda kao da joj je više od 16 – zar treba tražiti više?