Objavljeno u Nacionalu br. 854, 2012-03-27

Autor: Vojislav Mazzocco

Stanko Subotić Cane

Žrtva sam kriminalaca koji su ubili Zorana Đinđića

Progonjeni balkanski kralj duhana govori o licemjerju Borisa Tadića, tajnim službama koje su naplaćivale reket, upozorenjima koja je ubijeni srpski premijer dobivao iz Zagreba...

Stanko Subotić Cane živi u Ženevi kao slobodan čovjekStanko Subotić Cane živi u Ženevi kao slobodan čovjekKad se jednom čovjeku na teret stavlja organiziranje goleme međunarodne švercerske mreže, urotništvo za ubojstvo, pranje milijardi eura crnog novca kojim je kupovao političare, i kad istovremeno taj čovjek mirno i slobodno živi u svom domu, ne u nekom zapećku srednje Azije nego u jednoj od najuređenijih i najprosperitetnijih zemalja Europe, vrijedi se zapitati o čemu se tu radi. Prvo, o kome se radi - o Stanku Subotiću poznatijem kao Cane. Njegov uspon počinje krajem 90-ih na ratom neoštećenom dijelu Balkana, u Srbiji i Crnoj Gori. Trgovao je cigaretama u vrijeme kad u tim zemljama gotovo nitko nije kupovao cigarete u normalnoj prodajnoj mreži s plaćenim porezima i svim drugim davanjima državi. Subotić je, međutim, u zemlji koja je tada bila pod potpuno opravdanim, iako često nedosljedno provođenim sankcijama, postao službeni distributer za velike svjetske proizvođače među kojima i British- American Tobacco. Šverc je tada bio jedina grana ekonomije u tim ostacima ostataka Jugoslavije.

Švercali su svi - od umirovljenika koji bi otišli u Rumunjsku ili Bugarsku po nekoliko litara benzina do države koja je švercala milijune tona goriva, a prihodima od krijumčarenih cigareta financirala i osobno bogaćenje političara, ali je dobar dio tog novca završavao u krvavim ratnim operacijama. Subotić u to vrijeme, dok se Srbija regrupira nakon poraza u Hrvatskoj i priprema za posljednji, kosovski rat, zbog pritiska reketara odlazi iz Srbije. Oni protiv njega pokreću posvemašnji medijski rat, u kojem je i Nacional sudjelovao. Bilo je to prije više od deset godina, u još uvijek nesigurno vrijeme, vrijeme u kojem su na Balkanu surađivale samo mafijaške skupine, često vrlo dobro povezane s dijelom novinara.

Sigurnosne i obavještajne agencije još su uvijek ratovale jedne protiv drugih, u njima su vladali ljudi zaostali iz krvavog balkanskog desetljeća, a informacije koje su proizvodile i puštale u javnost najčešće su bile u službi privatnih interesa i svodile se na ocrnjivanje protivnika. U to nesretno doba mafijaši su već planirali ubiti srbijanskog premijera Đinđića, koji je pak pripremao njihovo odstranjivanje iz državnih sigurnosnih službi. No Đinđića je prije atentata, klasičnim okretanjem pile naopako, trebalo pretvoriti u mafijaškog plaćenika kako bi državni udar lakše uspio. Budući nisu htjeli razotkrivati svoje kolege po poslu, mafijaši i njihovi suradnici iz obavještajnog podzemlja pažnju su usmjerili na Subotića ustvrdivši da je prljavim novcem od šverca cigareta financirao Đinđića. Đinđić im je bio realna opasnost, Subotiću su željeli preoteti legalne poslove, što su na kraju i uspjeli.

Nacional je tada nasjeo na njihovu priču. Bilo je to vrijeme kad su se u susjednim zemljama informacije teško, često i nikako, mogle provjeriti. Objavljivalo se bez poštivanja osnovnih novinarskih procedura, na riječ izvora koji je informacije donio. Na sreću, to je vrijeme iza nas. Stanka Subotića početkom ove godine švicarsko tužiteljstvo oslobodilo je svih optužbi, u cijelosti je odbacilo kaznenu prijavu koju su im poslali srbijanski kolege. Ustvrdili su da Subotić nije sudjelovao u pranju novca za navodne narkobosove Darka i Duška Šarića. Švicarsko tužiteljstvo, kojemu je Subotić cijelo vrijeme stajao na raspolaganju, jer u Švicarskoj i živi, ustvrdilo je da on nema nikakve veze s podzemljem. Sa Stankom Subotićem razgovarali smo proteklog tjedna u Ženevi.


Nedavno je švicarsko tužiteljstvo odbacilo zahtjev srpskog tužiteljstva protiv vas. O čemu se tu radilo?

- Odbacivanje te prijave potvrđuje dvije stvari o kojima stalno govorim u medijima. Prva je da mi grupa ljudi iz Srbije koja drži vlast pokušava na sve načine "napakirati" negdje neko kazneno djelo, a druga da se to radi na silu i kroz medije jer ja nemam veze ni s kakvim kriminalom. Sve je to plod strašno jake medijske kampanje koju protiv mene vode već 12 godina. Tada, 23. prosinca prošle godine, sam i saznao da je na zahtjev srbijanskog tužilaštva Srpsko pravosuđe i političari danas su puki poslušnici kriminalnih krugovaSrpsko pravosuđe i političari danas su puki poslušnici kriminalnih krugovaprotiv mene vođena istraga u trajanju od 2,5 godine i da su nakon svih mogućih provjera utvrdili da sam apsolutno čist. Tom sam prilikom saznao i što je bio povod te istrage. Budući da švicarske vlasti ne prihvaćaju zahtjev za moje izručenje Srbiji, jer se radi o izmišljenom djelu (zloupotreba službenog položaja u privatnoj tvrtki) i političkom progonu, u svibnju 2009. predstavnici ministarstva unutarnjih poslova Srbije i ministarstva pravde tražili su trojni sastanak s kolegama iz Italije i Švicarske tvrdeći da imaju nove dokaze o mnogo težim kaznenim djelima, tj. da ja posjedujem velike fondove trgovaca drogom, koje u Švicarskoj s financijskim institucijama i bankama pretvaram u kredite i tako perem novac. Naravno da za tako teške optužbe svaka država mora obaviti provjere, što su Švicarci i temeljito učinili. Tom prilikom predstavnici ministarstva pravde Srbije nisu dali dokaze, ali su obećali da će to učiniti ubrzo, što nisu učinili do dana današnjega, jer, naravno, takvi dokazi ne postoje. Njima je to trebalo samo kao povod za nastavak medijskog linča i odmah nakon tog sastanka su preko svojih "jastrebova" poput Ratka Kneževića najavljivali moje "skoro izručenje Srbiji". Dovoljno je da pogledate samo pressclippinge u prethodne dvije i pol godine i izjave Ratka Kneževića ili ministrice pravde Srbije Snežane Malović i usporedite ih s "anonimnim" izvorima po medijima i svakome će odmah postati jasno da su me prijavili u Švicarskoj vjerujući da će pedantni Švicarci nešto ipak pronaći, a ako i ne nađu, sigurno će mi napraviti veliku makar poslovnu štetu. To su metode koje ratni profiteri, ultranacionalisti i kriminalci iz Srbije primjenjuju protiv mene punih 12 godina. U Srbiji danas na vlasti nisu ultranacionalisti.

Tko su ljudi koji vas progone?

- Moram napraviti malu digresiju kako bi vaši čitaoci shvatili zašto baš mene progone i tko su oni. Ja sam poslovni čovjek koji nikad nije imao problema sa zakonom bilo gdje u svijetu, a za koga prije pisanja Nacionala i početka te hajke nitko nije ni čuo. Imao sam ekskluzivna distributerska prava za područje Balkana s najvećim svjetskim proizvođačima duhana. Imao sam i velike promete i velike profite. Sve je rađeno preko tvrtki i po zakonima država u kojima sam poslovao. Plaćao sam sve takse, poreze i obaveze koje su zakoni predviđali. Nije tajna da sam puno i zarađivao i da sam za sebe i svoju tvrtku stvorio milijune. Naravno da sam kao bogat čovjek postao i meta raznih "predatora" širom bivše države. Jedan od takvih, Ratko Knežević, kojega sam površno poznavao, pozvao me u siječnju 2001. i počeo mi objašnjavati svoje probleme. Rekao mi je tada da mu je navodno Crna Gora dužna nekakav novac, da nemaju da mu daju i da bi bilo dobro da ja, koji sam zaradio milijune u Crnoj Gori preko svojih distributerskih prava i trgovine cigaretama, taj dug njemu platim, da će on to cijeniti i da ću u njemu imati prijatelja.

Kakve vi veze imate s tim što njemu Crna Gora duguje novac?

- Apsolutno nikakve. Ali to je klasičan kriminalni stil reketarenja. Ja sam tih godina plaćao sve i svašta, svakome kome je pomoć bila potrebna i znalo se da sam "široke ruke". Knežević je vjerovao da ću radije platiti 1,7 milijuna maraka njemu, nego da ulazim u sukob. Kako sam od prijatelja iz Crne Gore čuo da se Knežević služi takvim metodama za iznuđivanje novca, odbio sam njegov zahtjev i to mu jasno stavio do znanja. Nekoliko dana nakon toga dobio sam na privatni faks tekst koji će o meni biti objavljen ako ne uplatim novac, ispostavit će se malo kasnije da je to bio prvi članak u Nacionalu.

Prije nego što je objavljen?

- Da, prije nego što je izišao. Pokazivali su mi što će se dogoditi ako im ne platim. Toga dana S braćom Šarić upoznao ga je sin najbogatijeg Srbina Miroslava MiškovićaS braćom Šarić upoznao ga je sin najbogatijeg Srbina Miroslava Miškovićakod mene je bio Milan Janković, poznatiji kao Philip Zepter, kad mi je stigao faks.

Vlasnik Zeptera?

- Da, on. I on je znao da se sprema velika medijska hajka na mene, ali i na Đinđića. Doznao je to u Monte Carlu od jednog medijskog mogula iz Hrvatske i o tome obavijestio i samog Đinđića. Taj faks s datumom prispijeća posjedujem i danas. Nisam htio plaćati reket kriminalcima, a sadržaj tog teksta zasnivao se na apsolutnim lažima i besmislicama, pa sam vjerovao da ne postoji medij koji bi riskirao da takvo što objavljuje. Bio sam naivan, nisam ništa znao o medijima, o sprezi medija i kriminala, o medijskom reketu, o trikovima kojima se služe novinari reketari. Taj je tekst primjer medijske manipulacije i zloupotrebe novinarstva. Napisan je na bazi istinitih podataka (datum mog rođenja, adresa, nazivi poduzeća, imena poslovnih suradnika, članova obitelji), poluistina (čime sam se bavio, kako je izgledala distribucija cigareta, hrvatsko državljanstvo, veze s Đinđićem i Đukanovićem i sl.) i apsolutnih laži (moje sudjelovanje u kriminalu, naručivanje ubojstava, prijetnje, odredi smrti). Ja sam vjerovao da se neće usuditi takvo što objaviti, a da prethodno barem mene ne pozovu i provjere je li nešto od toga točno.

To je ona slavna naslovnica: "Najveći mafijaški boss Balkana"?

- Tako je. To je bio prvi članak o meni u bilo kojem mediju. Objavljen kao sredstvo reketa, bez provjere, a da me nitko iz redakcije nije pozvao i makar nešto pitao ili provjerio. Odmah nakon objavljivanja pozvao me Knežević, zadovoljno mi priopćio što je kadar učiniti i ponovo zatražio novac. Ja sam, i dalje u šoku, angažirao odvjetnika u Zagrebu i pošao ravno u beogradsko tužiteljstvo i prijavio Ratka Kneževića. Otvoren je postupak protiv njega i trajao je sve do jednog čudnog događaja koji se zbio nakon što je ubijen Zoran Đinđić. Knežević, protiv kojega se vodio postupak u Srbiji i čak mu je određen pritvor, tada je na vrlo čudan način saslušan u Zagrebu, a da ni moj odvjetnik nije znao da će biti saslušan. Na osnovi tog svjedočenja u Zagrebu on je u Beogradu oslobođen svake odgovornosti. Taj vam primjer sam po sebi pokazuje kakva je bila sprega državnih i kriminalno- medijskih krugova Srbije i Hrvatske. Usporedo se puno toga događalo. Moram vam spretno to pokušati objasniti, a da ne odlutam.

Imamo vremena.

- Isprva nisam shvaćao da je taj tekst početak kampanje i da je to samo dio velike slike, odnosno akcije kojom mi je grupa ljudi htjela oteti zarađen novac. Nisam shvaćao ukupne dimenzije. Tko se udružio? - Moram ponovo napraviti malu digresiju. Osim što sam distribuirao cigarete, ja sam 1995. i 1996. u Srbiji imao i prava na duty-free shop. Tadašnja Služba državne bezbednosti omogućila mi je da otvorim jedan takav dućan. U prvom trenutku nisam bio svjestan da se tako uvlačim u zmijsko leglo ljudi iznimno loših namjera. Vjerovao sam da je to posao kao i svaki drugi.

Ako se dozvola traži od SDB-a, to baš i nije običan posao.

- Morate znati da su tada oni bili gospodari svega. Niste mogli ni jednu poslovnu dozvolu dobiti a da je oni ne odobre. Ja sam već bio poslovno izgrađen i financijski moćan. U tom sam poslu distribucije imao ekskluzivne ugovore s najvećima proizvođačima cigareta na svijetu pa je moje dobivanje dozvole za te dućane meni izgledalo logički potpuno poslovno. U isto vrijeme intimno sam bio opozicijski nastrojen, čak sam povremeno pomagao Demokratskoj stranci. Vjerovao sam da mi dozvolu daju iz poslovnih razloga, ali i da tako hvataju kopču s razdobljem koje je neminovno dolazilo nakon Miloševića i završetka rata u Bosni. Priznajem da sam bio naivan, odnosno da sam mislio da sam sa svojim kapitalom i poslovima koje imam u Europi zaštićen. Nisam znao da su mi još tad, kad su me uvukli u taj posao, po svojim zakonima odredili sudbinu. Da oni vjeruju da postajem njihovo vlasništvo. Ponašali su se kao i prema svima ostalima. Vjerovali su da su gospodari svega i svakoga u Srbiji. Ja sam radio i zarađivao, vjerovao da je taj novac moj i mojih kompanija, a oni su smatrali da je to njihovo. Nisam to shvatio dok nisu počeli tražiti novac, i to iznose koji su se s vremenom povećavali, pa čak počeli nadmašivati i same promete. Pobunio sam se, prestao davati, a 1997. sam morao otići iz Srbije.

O kojim veličinama govorimo? Koliko su mjesečno tražili od vas?

- Ne bih sad o tome kako ne bih bio neprecizan, ali sam sve predao tužiteljstvu. Bitno je da shvatite da je to radila grupa pojedinaca, zaštićena plaštom institucija, ali u privatnoj režiji i za vlastiti račun. Na čelu grupe bio je šef SDB-a Jovica Stanišić sa svojom privatnom "vojskom". Uz pomoć novih političkih saveznika i dugogodišnjih agenata u medijima, politici, pravosuđu i ostalim sferama svih bivših jugoslavenskih republika nastavili su reketarenje i nakon Miloševićeva pada. Ja sam i tada bio ekskluzivni distributer British-American Tobaccoa, Reynoldsa i ostvarivao i dalje velike profite. Radio sam preko kompanija na Cipru zbog embarga i isporučivao robu po svojoj želji. Mogao sam prodavati u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori. Odabrao sam Crnu Goru i prodavao tamošnjim poddistributerima.

Tko je u to vrijeme u Crnoj Gori uopće kupovao legalno uvezene cigarete?

- To je druga priča. Ukratko, crnogorsko i srpsko tržište tada su bila ratna tržišta. Nemojte biti u zabludi, nitko u te zemlje nije mogao prodati cigarete, a da svi u lancu prodaje nisu o tome znali sve. Od proizvođača cigareta, njihovih država i njihovih sigurnosnih službi do državnih struktura u Srbiji i Crnoj Gori. Moje poslovanje s Crnom Gorom bilo je apsolutno zakonito i oficijelno, a rađeno je na osnovi tadašnjih zakona Crne Gore. O tome je javnost detaljno obaviještena. Razlika između Srbije i Crne Gore u tom poslu je bila u tome što se u Srbiji to radilo privatno i plaćalo se obitelji Milošević i njima bliskim prijateljima, a u Crnoj Gori se prema vladinoj uredbi plaćala taksa i licenca ministarstvu financija.

Licenca se plaćala bez obzira na količinu?

- Plaćala se po količini koja se uvozila. Elem, da se vratim na grupu koja me sve vrijeme reketarila. Njihova je namjera u početku bila isključivo reketarenje, radi otimanja novca. Međutim, kad je tekst izišao u Nacionalu i kad su u njega ubačeni Zoran Đinđić, tek izabrani premijer Srbije, i Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, i kad je taj tekst dobio politički kontekst, namjera ovih kriminalaca reketara je nadmašena. Pojavili su se viši ciljevi i mnogo veći ulog. U tu se priču ubacuju i korumpirani diplomati, političke stranke Srbije, Crne Gore, Hrvatske, tajne službe država s područja nekadašnje SFRJ, kriminalci. Početna namjera nadilazi sve aktere. Ja sam bio "sredstvo" preko čijih se leđa vodio novi "rat" na Balkanu. Naravno, što je tema bila vrelija, reketarenje prema meni žešće je nastavljano, ali su se sad u igru ubacili i Kneževićevi šefovi. Klasični mafijaški tekst objavljen s namjerom da mi se otme 1,7 milijuna maraka postaje sredstvo kojim se ruši Đinđić i zaustavlja Srbija na putu kojim ju U Srbiji mu, tvrdi, sve ovisi o političkoj situacijiU Srbiji mu, tvrdi, sve ovisi o političkoj situacijije on poveo,a u isto vrijeme sprečava Crna Gora na putu osamostaljenja. Štab se iz Zagreba seli u Beograd, u kabinet tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice, koji je i koordinirao tu akciju.Taj kabinet inače sačinjavaju Miloševićevi "bezbednjaci" i ministri poput Aleksandra Tijanića, koji zajedno s Kneževićem i Pukanićem nastavljaju ovu besramnu kampanju i sljedećih nekoliko godina. Iz današnje retrospektive, nisam siguran je li za to bio kriv Pukanić i novinari oko njega i, ako jest, koliko. Možda je kod njih to bila samo stvar pohlepe ili zablude da su zaista moćni i da mogu mijenjati vlasti po regiji. Ne znam točno zašto su to činili, ali činjenica je da to nije imalo veze s novinarstvom. Zamislite da me nitko od novinara koji su pisali o meni toliko godina nikada nije nazvao, a da su brojeve mojih telefona u tim tekstovima javno objavljivali! Dakle, bio sam meta kriminalaca, ratnih profitera, bivših ratnih jastrebova i "bezbednjaka" i njihovih agenata koji su u međuvremenu postali uspješni i "ugledni" biznismeni i kojima sam ja bio konkurencija. Zahvaljujući takvim hajkama i zloupotrebama pravosuđa upravo su oni preuzeli moje poslove i kompanije i danas u Srbiji vedre i oblače.

Govorite o distribucijskoj mreži?

- Ne samo o tome. Tada sam dogovarao projekt s vladom Srbije i s pokojnim Zoranom Đinđićem, želio sam mu pomoći u sređivanju tržišta, ne samo duhana. S British- American Tobaccom bio sam partner u gradnji nove tvornice duhana u Kragujevcu. BAT je tada samo za goodwill izdvojio 70 milijuna njemačkih maraka. Taj sam novac mogao uzeti za sebe ili ga iskoristiti da podmitim bilo koga, ali ja sam taj isti novac ponudio vladi Srbije kao jamstvo za uspješno sklapanje posla. Taj je posao propao. Imao sam i veliku arbitražu s Japanese Tobaccom o distribucijskim pravima u visini 200 milijuna eura. I to mi je propalo zbog toga. Danas vam zbog toga mogu reći da je Nacional tada služio kao platforma najopasnijih kriminalnih krugova na Balkanu.

Mislite li da je u tome bilo i interesa iz Hrvatske?

- Pa objavljeni su stenogrami Hrvoja Petrača iz kojih se vidi da je surađivao s Ratkom Kneževićem. Sjedili su u Ateni kod Vanje Bokana, čovjeka srpske vojne obavještajne službe. Njegov tast Neđa Bošković bio je šef srpske vojne obavještajne službe. Oni su krijumčarili cigarete s Talijanima i za njih prali novac. I ne samo cigarete nego i oružje i drogu.

Zašto su oni zaštićeni? Može li se reći da je napad na vas bio artiljerijska priprema za ubojstvo Zorana Đinđića?

- Naravno. Operaciju je vodio kabinet Vojislava Koštunice, ali Koštunica je bio samo marioneta, baš kao što je danas marioneta i Boris Tadić. Taj štab je organizirao destabilizaciju Zoranu Đinđića. Organizirali su i zemunski klan koji je Đinđića na kraju ubio. Ti ljudi su i danas na vlasti u Srbiji. Aleksandar Tijanić je direktor televizije i apsolutno kontrolira medijsku scenu Srbije zajedno s najbližim suradnicima Borisa Tadića.

Mislite na Šapera i Đilasa?

- Da mislim na Srđana Šapera, Dragana Đilasa i Nebojšu Krstića. Tko je profitirao kad je ubijen Zoran Đinđić? Oni. Pogledajte promete njihovih tvrtki prije i poslije ubojstva Đinđića i sve će vam biti jasno. Oni su zaštitili pojedince iz obavještajne službe Srbije koji su švercom financirali ne samo paravojne formacije koje su radile zločine po Hrvatskoj i Bosni nego i po Srbiji. Nemojte zaboraviti da su u Srbiji ubijene stotine ljudi, deseci nevinih koji su ih pokušali raskrinkati. Novinari, suci, policajci, političari, svi su brutalno ubijeni i do danas nisu otkriveni izvršitelji. Svi su oni ostali zaštićeni kampanjom koja se vodila protiv mene i Zorana Đinđića. Đinđić, koji je bježao od Miloševića da spasi glavu, postao je vođa švercerske mafije pod Miloševićem, kako bi se stvarni šverceri zaštitili, sačuvali svoj ogroman kapital i kako bi danas njime plaćali političke stranke po Srbiji ili poduzeća Šapera i Đilasa.

U kakvim ste vezama bili sa Zoranom Đinđićem?

- Prijateljskim. Politika koju je on propagirao bila je bliska mom mišljenju jer je želio raščistiti s prošlošću. Ubijen je dan ili dva pred početak ogromne akcije borbe protiv kriminala koju je najavio. To se odnosilo prije svega na obračun s ratnim profiterima i njihovim naslijeđem.

Rekli ste da je i Tadić marioneta istih struktura?

- To je jedini logičan zaključak. Tadića sam upoznao prije nego što je postao apsolutni vladar Srbije. Kad smo se prvi put sreli, učinio mi se kao pošten čovjek koji želi nastaviti Đinđićevim putem. No sve što se poslije događalo uvjerilo me u suprotno. Ili mi je vrlo vješto lagao ili je imao lijepe želje koje nije mogao ispuniti. Koliko je licemjeran, pokazao je time što je usporedo od mene uzimao novac koji sam prethodno obećao Demokratskoj stranci, a istovremeno je u dogovoru s Koštunicom s kojim je dijelio vlast tajno pokrenuo protupravni postupak protiv mene. I stavio me na Interpolovu tjeralicu.Na početku sam objasnio što su mi pokušali namjestiti u Švicarskoj. Srpsko pravosuđe i političari danas su puki poslušnici kriminalnih krugova.

To je bila optužba za pranje novca za braću Šarić, navodne narkobosove?

- Da.

Poznajete li braću Šarić?

- Poznajem obojicu i upoznao sam ih kao poslovne ljude. Upoznao sam ih u elitnim krugovima Srbije. Sin najbogatijeg Srbina Miroslava Miškovića upoznao me s njima. Bili su u poslovnim vezama s njegovim ocem i ostalim najutjecajnijim ljudima u poslovnim i političkim krugovima u Srbiji.

Kad je ta priča krenula, jeste li se bojali da će i vas ubiti?

- Na samom početku kampanje ne. Mislio sam da su u pitanju korumpirani novinari i kriminalci poput Kneževića, ali sam, ubrzo doznavši o kakvim se nemilosrdnim ljudima radi, naravno, postao zabrinut. Kad vas proganjaju oni koji su izazvali i vodili ove krvave ratove na Balkanu, naravno da ste zabrinuti i za svoj život, ali prije svega za živote svoje obitelji. Mislim da me život u Švicarskoj najviše spasio.

Kad je ubijen Ivo Pukanić, vas su izvukli kao asa iz rukava i uprli prstom u vas kao u naručitelja ubojstva?

- I to brže nego što je obavljen očevid. Kao u lošem stripu! Bilo je odmah očito da netko želi da Pukanićevu brutalnu smrt iskoristi za nastavak političkih obračuna po regiji, ali i da to ubojstvo pošto-poto "izveze" iz Hrvatske. Sve što se od tada zbivalo u vezi s tim pokazuje da se nekome jako žurilo da to sve što prije zataška. Pozivanje za nekakvog ključnog svjedoka Ratka Kneževića, s kojim Pukanić posljednje dvije godine života nije ni razgovarao, skrivanje sadržaja Pukanićeva sefa, neistraživanje o prodaji Nacionala i novcu koji je Pukanić dobio, nezainteresiranost za njegove poslovne pothvate po regiji, poput onoga o kupnji hotela "Jugoslavija" u Beogradu, neprihvaćanje izjava njegovih bliskih suradnika poput Jasne Babić gdje treba tražiti motive samo potvrđuju ove sumnje. Zamislite tu logiku i policijsku inventivnost, koja za motiv vidi pisanje Nacionala od prije deset godina, a tisuće tekstova kojima se Pukanić obračunavao s ljudima po Hrvatskoj koji su napisani nakon toga nisu zanimljivi. Činjenice su da je Nacional u jednom trenutku postao medijska batina i sredstvo za reketarenje pojedinaca i tvrtki, i to svatko u Hrvatskoj zna. To je bio glasnik dijela hrvatske mafije i to je također činjenica. Mislim da su upravo to razlozi zbog kojih se ovo ubojstvo htjelo "izvesti" iz Hrvatske.

Nedavno ste rekli da naručitelje treba tražiti u Zagrebu.

- Naravno, a gdje drugdje? On je živio i radio u Zagrebu. Utjecaj koji je imao i veze bili su u Hrvatskoj. Tu je bio intiman s premijerima, tužiocima, ministrima, tajkunima, kriminalcima, ratnim zločincima. Tu se i zamjerio najvećem broju ljudi, mnogima vrlo opasnima i moćnima. Ja sam se pokušao s njim obračunati preko sudova i tužbi koje sam protiv njega podnosio. Na žalost, ni vaše pravosuđe nije samostalni i neovisno. Ja nisam imao nikakve dodirne točke s Hrvatskom, osim državljanstva koje sam legalno dobio preko supruge i legalno i vratio kad se hrvatska država nije htjela izjasniti o načinu na koji sam ga dobio. Puno ljudi je trebalo biti ispitano, a nikad nisu ispitani. Pre svega njegovi kolege iz Nacionala koji su i puštali ove laži, kao i onu da sam ja vlasnik Nacionala.

Nakon ovog intervjua ta će teorija sigurno oživjeti.

- Mislim da je besmisleno širiti tu laž i dalje i da to čak i oni uviđaju. Danas je vlasništvo jednostavno provjeriti. Ako su moji odvjetnici nakon tih napisa o mojoj povezanosti s Nacionalom to saznali za dva dana, država Hrvatska ili bivši Pukanićevi kolege to mogu saznati za dan. Ali oni točno znaju tko je vlasnik i to su uvijek znali. Puštanje tih laži bilo je usluga "prijateljima" iz Beograda da preko medija podgrijavaju priču o mojim vezama s duhanskom mafijom. Njima je to služilo kao pritisak na javnost i sud da me moraju osuditi, jer bez obzira što nema dokaza, "pobogu, toliko se o tome priča i piše". I odmah su tu laž javno iznijeli dežurni džokeji Tadićeva kabineta Ratko Knežević i Denis Kuljiš.

Imate li kakvih informacija o tome?

- Već sam vam rekao da sam ja saznao tko je vlasnik Nacionala, a znam da to znaju i svi koji trebaju znati u Hrvatskoj i Srbiji.

Nedavno ste rekli da bi bilo monstruozno da ste vi vlasnik Nacionala.

- Pa naravno! Nakon svega što mi se dogodilo od tog lista, da mi je netko Nacional dao besplatno, ne bih ga uzeo. Vratimo se malo dalje u prošlost.

Kako ste počeli ulagati u Srbiji, što ste radili prije toga?

- Kao mladić sam, s 20 godina, otišao u Francusku i počeo raditi u konfekciji. Uskoro sam imao i svoju tvrtku kao i brojni jugoslavenski iseljenici u to vrijeme. Iz nostalgičnih razloga, jer smo svi mi Balkanci vezani uz svoje krajeve, vratio sam se u Srbiju. Pred sam rat došao sam u Beograd s 24 milijuna maraka i počeo investirati u konfekciju i dobro mi je išlo. Početkom 90-ih, u doba raspada države, slučajno sam upoznao trgovinu cigaretama i, budući da je posao bio mnogo isplativiji, prešao u taj sektor. Na žalost, ostalo manje-više znate.

Pratite li političku situaciju u Srbiji?

- U Srbiji sve ovisi o političkoj situaciji. I to za svakog građanina. Za mene posebno. Zato ju i moram pratiti, jer o političkoj situaciji ovisi i moj sudski montiran proces i moj pokušaj da se pravnim sredstvima izborim za istinu. Na žalost, Srbija je danas slična 90-ima. Isti ljudi i mentori i danas upravljaju i usmjeravaju Srbiju. Samo je to upakirano u europski celofan i pod zastavu "demokratskog" predsjednika Tadića. Ponovo je Kosovo tema sabornosti i ujedinjenja Srba. Nisu više "sveta mjesta" Knin, Drvar, Vukovar, danas su to Kosovska Mitrovica, Zvečan, Leposavić. Nema više balvana, danas su betonske barikade. A pozadina svega je, kao i tada, pljačka. Surova pljačka građana i preostale društvene imovine. Danas u Srbiji postoji samo jedan mediji koji prenosi vašu priču. To su e-novine Petra Lukovića.

U kakvim ste odnosima s njim?

- To je danas jedini medij u Srbiji koji ima hrabrosti i novinarske smjelosti da objavljuje vijesti i istinite događaje, jedini medij koji ne služi pukom štancanju vijesti poslanih iz kabineta Borisa Tadića. Osim njih postoje još i portal Peščanik, koji nije informativni medij, i jedna radiostanica iz Beograda. Oni rade izvan kontrole DS-a. To su danas apsolutno jedini neovisni mediji u Srbiji. Ja sam, vidjevši da e-novine pišu o temama o kojima se drugi ne usuđuju, redakciji ponudio obilje dokaza i dokumenata o korupciji u vrhu države kroz svoje osobno iskustvo. To se uklapalo u njihov koncept i tako je i nastala ta "suradnja".

Vjerojatno i zbog toga trpi stalan pritisak pravosuđa?

- Vjerujem da je najviše zbog pisanja o meni, ali i zbog drugih tema koje taj portal prenosi. O meni je jedna vijest u nekoliko mjeseci, a oni pišu svakodnevno. Pritisak vlasti je pokušaj discipliniranja i gašenja bilo kakve drukčije informacije osim one koju službeno priopći Tadićev kabinet. Osuđeni ste u Beogradu na novčanu kaznu.

Znači li to da sutra, dođete li u Beograd, ne biste završili u zatvoru?

- Ne samo novčanu, osuđen sam i na kaznu zatvora. Upravo ovih dana moji odvjetnici predaju žalbu i u njoj ima više od 50 stranica dokaza o flagrantnom kršenju svih mogućih zakona. To je bio apsolutno politički instruiran proces, vođen na silu i bez dokaza. Sudili su mi pet godina po zakonu o organiziranom kriminalu, na osnovi toga zamrznuli imovinu, raspisali tjeralicu, a u presudi priznali da to nije bio proces ni protiv kakvog organiziranog kriminala. Presudu su donijeli na osnovi falsificiranih fotokopija, što po zakonima nije dopušteno. Nudio sam 5 milijuna eura da dođem i branim se na sudu sa slobode, nisu prihvatili. Nisu me htjeli u Srbiji, samo su htjeli da mi preotmu imovinu i tvrtke. To su i učinili. Sutkinja Milena Rašić znancima advokatima savjetovala je da se ne uključuju u taj proces još na samom početku, jer ona mora donijeti osuđujuću presudu.

Dakle, vi danas ne možete izići iz Švicarske?

- Mogu! U sve one zemlje koje ne priznaju to kazneno djelo, zloupotrebe službenog položaja u privatnoj tvrtki. A takvih ima puno.

Vezane vijesti

Javio se Cane: 'Beko i Mišković su s mojih 50 milijuna eura kupili Luku Beograd...

Javio se Cane: 'Beko i Mišković su s mojih 50 milijuna eura kupili Luku Beograd i Večernje novosti'

"Nalazim se u svojoj kući u Ženevi. Priče koje iznosi Nebojša Medojević, da sam na Žabljaku naručio je Milan Beko, po čijem nalogu on radi, rekao je… Više

Komentari

registracija
6/9/11

Vlaisavljević, 27.03.12. 18:52

Tadić,Koštinica.....rade prljave stvari.


registracija
4/6/11

VladSerbia, 29.03.12. 03:53

Ovo deluje kao placeni clanak od strane Subotica, koji je zapravo uvod u njegov povratak i glumljenje "zrtve".


registracija
8/6/11

jelbi, 29.03.12. 03:58

ovo dupelizanje od strane sadašnjega nacionala mafijašu koji mu je smaknuo urednika, nešto je toliko odvratno i nezamislivo da mi se bljuje...Ovo je dno dna. Pljujem na vas i caneta...


registracija
21/11/11

PEDJAPAN, 29.03.12. 08:10

Ovo je zalosno kao da u Krvatskoj nije bilo šverca ratnog profiterstva upravo na krilila najboljeg premijera u zemlji Zoće Djidjića su došli ovakvi kriminalci on je doveo legije ,caneta, Miškovića koji je nastao od 2000 pre toga je radio izvan Srbije ,Zoća je koristio Canetov avion kao ličnik mozda mu je i odrzavao Ruzicu to su sve goli kriminalci a da i Kostić koji je bio Zoćin direktor DS a treba nama Tito da se probudi samo 24 časa


registracija
8/7/09

hitro5, 31.03.12. 14:28

Sa covjekom koji je vjerovatno narucio ubojstvo Pukanica koji je nota-bene, volio go tko ili ne, stvorio Nacional, pravite sporazum o nenapadanju i povrh toga mu dajete naslovnicu.... Cane jesi nogo para potrosio da kupis ovaj Nacional preko Svajcarske firme? Katastofa, mogli ste to i malo senzibilnije...ovo je premucno, Dovidjenja , pardon ZBOGOM NACIONALU .


registracija
15/11/06

rimaz, 31.03.12. 19:57

Žao mi je Nacionala. Srozao se do maksimuma. Šteta za nekada tako dobar tjednik.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika