Zoran FerićKad čitamo novine u ovo predbožićno vrijeme, kao da smo zalutali u baroknu literaturu. Riječ je o nadi, grijehu i pokajanju, kao da se dnevni tisak odjednom pretvorio u baroknu poemu pa samo što iz njega ne iskoče razmetni sin ili Mandaljena pokornica. Ove godine to posebice dolazi do izražaja. Riječ je o dvije udarne novinske priče koje upravo plijene pažnju svojom simboličkom težinom. Prva je, dakako, ona s naslovnice o kardinalu Bozaniću i njegovoj božićnoj poruci, a druga je ona iz crne kronike, koja nas uvodi u tragičnu i za hrvatske prilike neobičnu priču o sutkinji koja je lažirala parnice i uz pomoć svoga supruga, odvjetnika, pronevjerila velik novac da bi platila svoje kockarske dugove. Kardinal se ove godine oštro okomio na korupciju i to što jedino mjerilo međuljudskih odnosa postaje novac. Lijepo je što kardinal to tako samouvjereno govori kao da ne postoji luksuzna i neukusna zgrada Vojnog ordinarijata, kao da se vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj i previše ne brine za povrat crkvene imovine i s time na dnevnopolitičkoj razini nerijetko trguje u prozaično vrijeme kad Božića nema. Osobito mi je zanimljiv komentar Branka Mijića iz Novog lista koji u vezi s antikorupcijskim kardinalovim govorom kaže: “Mogu li onda i za ovaj Božić počasna mjesta u našim katedralama imati oni za koje je gotovo cijela Hrvatska uvjerena kako pripadaju upravo u onu kategoriju koju kardinal proziva i proklinje, kao one koji su ‘najsiromašnije poput Marije i Josipa stjerali na marginu’? Jer ti i takvi su uvijek bili na izvoru vlasti ili plivali u njihovim pritokama. I u ovih godinu dana Sanaderove ekipe upravo su njegovi ključni ministri bili ti koji su ‘rastakali Hrvatsku’. Kardinalova je ovogodišnja poruka oštra gotovo kao i ona o grijehu struktura s kojom je u velikom stilu stigao na hrvatsku javnu scenu. Da odavno već nije svejedno tko je u ovoj zemlji na vlasti, čovjek bi rekao: ‘Gle slučaja, opet vladaju hadezeovci.’ Kardinal govori i o nastajanju opake ‘solidarnosti’ nezakonitih interesa, aludirajući svakako na udruživanje radi čiste materijalne koristi i činjenja nezakonitih djela. I ova poruka, ma koliko da je i točna i oštra, dovoljno je općenita da se poslije Božića, kao uostalom i svake godine, opet ne dogodi ništa. Uostalom, to i nisu crkvena posla. Biskupi ionako samo upozoravaju, a policija i sudstvo su tu da otkrivaju i kažnjavaju.”
A kako stvar stoji sa sudstvom, doznajemo u onoj drugoj priči, iz crne kronike. Sutkinja Dubravka Rovišnjak izmišljala je sudske ovrhe, koje je provodio njen muž odvjetnik. U posao su umiješali i druge odvjetnike koji nisu bili svjesni nezakonitih radnji, a osim poduzeća Zagrebačke ceste oštetili su i niz ljudi koji su im bili jamci za kredite. Na prvi pogled reklo bi se da je ovo pravi primjer iz kardinalove poruke. Ali samo na prvi pogled. Zato priča i jest zanimljiva i ima pravi barokni karakter. Sutkinja Rovišnjak izmišljala je ovrhe kako bi plaćala svoje i suprugove kockarske dugove. Prvo je ispričala doista tragičnu i suludu priču o tome kako su se ona i suprug “zarazili” kockanjem 1995. kad su prvi put otišli u kockarnicu u hotelu “Panorama”. Taj prvi put ostvarili su manji dobitak pa ih je to ponukalo da nastave. Postali su strasni kockari, pravi patološki ovisnici, a sutkinja je rekla kako se kockajući nadala velikom zgoditku koji će joj promijeniti život. Ali čudno je što su oboje postali patološki kockari i što ni jedno ni drugo nisu mogli sagledati realnost ni izlaz iz svoje bolesti. To više što su inače bili poznati kao skromni ljudi koji nisu težili materijalnim vrijednostima, šminkeraju i bahatostima. Nakon ove priče o kockarskim dugovima, kreditima, oštećenim jamcima i posuđivanju novca kod lihvara, Dubravka Rovišnjak se doista dirljivim riječima ispričala što je osramotila profesiju, što je oštetila jamce, plačući je priznala krivnju i pokajala se ne samo zbog kažnjivoga djela, nego i svih moralnih implikacija koje iz toga proizlaze. Ispričala se roditeljima, poduzeću Zagrebačke ceste i svima koje su oštetili. Doista impresivno za Hrvatsku koja je bila i ostala, kako je još Matoš ustvrdio, “zemlja skandala bez posljedica”. Dubravka Rovišnjak uzorna je kršćanka čija biografija pomalo nalikuje na biografije svetaca ili protagonista barokne literature. U prvom redu Dubravka i Vatroslav Rovišnjak doslovno su i bez ostatka prihvatili najvažniji kršćanski bračni zavjet, onaj o zajedništvu u zdravlju i u bolesti. Oni su u bolesti doista bili zajedno. Bili su zajedno i u grijehu, a sada su zajedno u pokajanju. Životni bi se put ove sutkinje mogao gotovo pa podijeliti u plačeve, kao kod Gundulića. Prvo Sagrešenje, a onda i skrušenje i pokajanje. Ne treba pri tome napominjati da je jedna od čestih karakteristika kršćanskih svetaca ili protagonista kršćanske literature upravo pokajanje grešne osobe i njeno vraćanje u stado vjernika. Priča o Dubravki i Vatroslavu Rovišnjaku zapravo je priča o razmetnome sinu. I onom biblijskome, a bome i onom baroknom, jer mi se čini da tu ima dosta pretjerivanja. No, u svakom slučaju, ne radi se o hladnokrvnim i lakomim ljudima koji varaju, kradu, a kad su očito uhvaćeni na djelu, onda drsko lažu u lice čitavoj naciji. Lažu do apsurda i ništa im se ne događa jer smo, eto, zemlja skandala bez posljedica. I takve nas je Bog stvorio. Sutkinja i njen suprug odvjetnik ovaj Božić dočekat će na optuženičkoj klupi u pravome kršćanskom raspoloženju: u suzama i pokajanju. Oni neće, poput nekih drugih debelokožnih grešnika, koje štiti visoka politika, sjediti u prvim redovima hrvatskih katedrala i ponavljati: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.” I to samo tri puta. Da ne bi postalo sumnjivo.
Lijepo je što kardinal to tako samouvjereno govori o korupciji, kao da ne postoji luksuzna i neukusna zgrada Vojnog ordinarijata Mogu li za Božić počasna mjesta u katedralama imati oni koje kardinal proklinje da su siromašne poput Marije i Josipa stjerali na marginu? Kockanje je, kažu, bolest i grijeh. Međutim, ono je i primijenjena nada. Sama sutkinja rekla je da se nadala zgoditku koji će joj promijeniti život, a rođenje Kristovo za vjernike je isto tako nada. Nada u život vječni, nada koja proizlazi iz riječi da će onaj tko vjeruje živjeti i kad umre. I jedno i drugo su nada, možda umiješana od istoga blata, sastavljena od istih emocija. Sutkinja je vjerovala u dobitak i onda kad bi svatko drugi odustao i u tome je njena bolest: u vjeri. Pa neka mi onda netko kaže da upravo ona nije idealna da postane sveta. Možda i zaštitnica kockara. I eto nam barokne božićne komedije: kardinal za Božić oštro govori protiv korupcije, a korumpirana sutkinja silom prilika postaje prototip dobre kršćanke. Samo se bojim da se na suđenju ne pokaže da je skrušenje i pokajanje bila promišljena taktika ljudi koji poznaju pravosudni sistem i žele time umanjiti kaznu. Iskreno se toga bojim. Zbog njene duše.