Objavljeno u Nacionalu br. 476, 2004-12-28

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Predsjednička kampanja vodi se ni oko čega

Srećko JurdanaSrećko JurdanaAktualna predsjednička kampanja – uz prazničke rituale, lokalna medijska atrakcija prvoga reda – obilježena je apstrakcijom, beznačajnom frazeologijom i kulturno-političkim paradoksima. I promatrači nezainteresirani za dubokoumnu političku analitiku s lakoćom će na temelju zbirnih propagandnih poruka zaključiti da se kandidati u javnosti nadmeću tezama koje u stvarnosti ne predstavljaju apsolutno ništa. Svaki od njih je “pravi” čovjek, “naš”, “vaš”, sklon “ljudima”, poneki je i “pošten”, odnosno “uspravan”, onaj koji “zna”, ima ih i koji nas “neće izdati”, a na krajnjoj margini situacije i takvih koji će Antu Gotovinu “vratiti u Hrvatsku”, Tuđmanu podići spomenik veći od Kim Il Sungovog a Mirka Norca i društvo uza sve počasti “pustiti iz zatvora”. Kako vidimo, ridikula ne manjka, ali ni raspoloženih literata koji pišu pučkoškolske pjesme u prozi.

Patriotski kič

“Hrvatska je jedna od najljepših zemalja svijeta”, započinje Jadranka Kosor svoj rodoljubivi promidžbeni esej, stimulirajući tom poemom kultiviraniji auditorij da odmah promijeni program. Ode koje se pjevaju najljepšoj zemlji na svijetu pripadaju razini socrealističkih dječjih priredbi. Da je gospođa Kosor slučajno izjavila kako će Hrvatsku očistiti od gomila smeća – organskog, anorganskog i arhitektonskog – koje preplavljuje njezine krajolike, zatekla bi se na području realnosti. Realnost je, međutim, pojam koji se ne uklapa u zadani kontekst trivijalnoga uljepšavanja sebe i svoje okoline.

Tko imalo poznaje zemaljsku kuglu, shvatio je da svaka zemlja – od Slovenije do Indonezije, od Islanda do Sahare, od Norveške do Argentine – ima svoje ambijentalne specifičnosti koje su vrlo često fascinantne a po civiliziranome tretmanu, količini endemskih vrsta i ekološkoj sređenosti ponekad daleko nadmašuju specifičnosti Hrvatske. Ali ne; kult hrvatske neponovljive ljepote mora u svakom trenutku dominirati kao opće mjesto u galeriji patriotskoga kiča. Bez njega ovdje nema nacionalno nadahnute politike.

Između gospodina Mesića i gospođe Kosor razvio se – kako smo već gore naznačili – zanimljiv psihološki sukob oko problema tko je od njih u većoj mjeri “naš”, ili tko nam je po humanoj liniji bliži. Na Mesićev izravan slogan “naš predsjednik”, Jadranka Kosor uzvraća tezom kako su joj “ljudi važniji od politike”, i kako će ona postati “vaš predsjednik”, što u prijevodu znači isto što i “naš predsjednik”, a logičko-semantički ne znači savršeno ništa i može poslužiti samo kao primjer za kontradikciju. “Ljudi” kao takvi čine konstantu politike i tko se bavi politikom, ne bavi se biljkama ili konjima nego isključivo ljudima. Cijela ta srcedrapateljna propaganda lišena je bilo kakve supstance. Nitko ne spominje nekakve programe i koncepcije, nitko ne poručuje: uvažena publiko, budem li izabran, zalagat ću se u okviru svojih ovlasti za određene pomake u ekonomiji, za određene porezne kriterije, poduzetničke kriterije, pravne kriterije, medijske kriterije, kulturne kriterije, za nadzor nad sumanutom pretvorbom, za radničke plaće, za prava siromašnih na dostojnu egzistenciju bez apeliranja na milost tajkuna, za neke egzaktne i prepoznatljive principe u funkcioniranju države…

Poplava lažnih proroka

Ne; dovoljno je što su kandidati “naši”, “vaši”, “pravi”, “pošteni” i “uspravni”. Đurđa Adlešić je “prava” kao i Boris Mikšić, s tim što je on osim toga, u plakatskome dodatku, i “pošten”, iako mu to moramo vjerovati na riječ. “Pošten” je i Ivić Pašalić, premda ga neprijatelji – valjda iz iracionalne mržnje – “gađaju blatom”, i makar je pod Tuđmanom na stranu spremio milijune eura. “Pošten” je i Ćesić-Rojs, rudimentarni galamdžija, među ostalim poznat i po životnoj maksimi “tko je jamio, jamio je”. Kad smo na terenu marginalnih kandidata, jedna od bizarnosti aktualne kampanje svakako je i njihov egalitaran medijski status u usporedbi s relevantnim imenima.

U državama s većom dozom političke artikulacije ozbiljni mediji bave se samo ozbiljnim pretendentima, uglavnom onima iza kojih stoji neka ozbiljna stranka. U Americi se na izborima u pravilu više desetaka egzibicionista voli proglašavati ili samoproglašavati predsjedničkim kandidatima, ali medijski prostor dobivaju samo dvojica, eventualno trojica koji uživaju univerzalnu i formalnu vjerodostojnost. Ovdje je dovoljno desetak tisuća potpisa, pravih ili lažnih, svejedno, pa da se i osoba devijantnih stavova i inkriminirane biografije, makar na kratko vrijeme pretvori u istaknutu nacionalnu figuru čija se riječ bilježi i sluša kao da je izgovara prorok. Kampanja se izjednačava s travestijom. Pojedini televizijski programi uveli su, na primjer, i praksu proučavanja životnih stilova kandidata, jer važno je kakav ukus i manire ima budući predsjednik in spe*.

Banalnosti umjesto ideja

Za naciju je, po shvaćanju urednika, izuzetno intrigantno saznati kakvu robu nose “doktor” Anto Kovačević ili njegov komediografski partner Rojs, tipovi na kojima se iz svemira vidi da kravatu preferiraju vezati na raskopčanu košulju. Zatim, po kojim kriterijima šminker Miroslav Blažević usklađuje boju šala s markom automobila… Na koji način Slaven Letica pomiruje starački izgled s avangardnim idejama… Čime se zapravo bavi, i što u životu voli stanoviti Rajh… Gdje je Đurđa Adlešić kupila prugaste čarape… Koje je marke Mikšićev baloner… Gdje je Pašalić nabavio cvikere… Styling* osoba koje na aktualnim izborima imaju šanse koliko i pokojni Vladimir Bakarić tretira se kao respektabilan medijski i društveni podatak jer, Bože dragi, sve su to uvaženi kandidati koji – po pravilima koja su poznata samo pojedinim ezoteriji sklonim krojiteljima javne scene – demokratski zaslužuju istovjetnu prezentaciju kao i ljudi iza kojih stoje stranke, većina građana, a i nekakav autoritet.

Nema toga nigdje, tog nasilnog “demokratskog” izjednačavanja ničega s nečim, ali upravo se zato ljudi iz političke kategorije Ničega i guraju među kandidate.

STUPAC TJEDNA: MILAN BANDIĆ

Kao šef Mesićevog zagrebačkog izbornog stožera, Milan Bandić će njegovom vjerojatnom pobjedom nesumnjivo još više osnažiti svoju političku poziciju. Postoji nekoliko tajni u pozadini Bandićeve političke prodornosti. Jedna od njih zove se Ivica Račan, koji u Zdravku Tomcu nije uočavao poželjnu sponu SDP-a s nacionalnim populizmom i pragmatizmom, ali uočava je zato u Bandiću i forsira ga kao svoj glavni zagrebački adut.

Druga je tajna Bandićeva energija i sposobnost izgrađivanja logističke strukture, po kojoj mu je na lokalnoj sceni malo tko ravan. To ga, doduše, može koštati zdravlja, ali zdravlje mu je intimno neusporedivo manje važno od utjecaja. Treća je njegov utilitaran pristup principima i ideologijama. Važni pojedinci i taktički savezi s njima zanimaju ga mnogo više od stranaka kojima pripadaju i ideja za koje se javno zalažu. Neobičan je tip i pred njim su vjerojatno dodatne političke godine vina i ruža, ako u jednom trenutku sam sebe ne dotuče.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika