Zoran FerićU Hrvatskoj upravo traje deveta ofenziva. Desant na Drvar bila je sedma, Branko Ćopić napisao je osmu i ticala se opismenjavanja, a ustaše upravo provode devetu. Titov spomenik u Kumrovcu dekapitiran je dinamitom, u Dubrovniku je nestala glava partizana sa spomenika Frane Kršinića “Borac na straži”. Istovremeno s uništavanjem umjetničkih djela Kršinića i Augustinčića, koja su povezana s antifašističkom borbom, širom zemlje služe se mise zadušnice za Antu Pavelića. Splitski dominikanac Luka Prcela za miniranje Titova spomenika optužio je Račana: “Usuđujem se reći da je to Račanovo i ničije drugo djelo! Baš sada, uoči izbora, komu treba spominjati Broza? Samo Račanu treba Broz kojemu će netko odrubiti glavu. I nije meni žao što mu je glava odrubljena, ali mi je žao dinamita.” Tako je valjda i pojedinim ustašama iz Jasenovca bilo žao metaka, pa su o feštama i blagdanima djecu nabijali na bajunete. Jer je jeftinije. Ne troši se skupo streljivo. Tu se na djelu pokazuje poznata hrvatska racionalnost. I štedljivost. Stravična je ironija što je ove riječi Luka Prcela izrekao na misi zadušnici za Antu Pavelića, a toliko podsjećaju na sarkastične izjave oficira JNA koji su u jeku rata pred kamerama govorili kako Hrvati sami bombardiraju svoje gradove. Što to, dakle, povezuje govor jednog dominikanca i jednog oficira JNA? Po čemu su toliko slični? Upravo po mržnji, njihov je sarkastični govor izraz mržnje koju ni splitski dominikanac, a ni neki oficiri bivše vojske nisu mogli suspregnuti. Upravo mržnja objedinjuje one koje su za vrijeme rata nazivali srbočetnicima i one koji uz misu za ratnog zločinca govore kako im nije žao što je nekom kipu odrubljena glava, nego im je žao dinamita. Riječ je, dakako, o spomeniku i umjetničkom djelu jednoga od najvažnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Na djelu je kulturocid, a ne genocid. Ipak, spomenik simbolizira čovjeka i nikako se ne mogu oteti dojmu da takvima kojima je žao dinamita ne bi bilo žao dekapitirati ni živog čovjeka. Možda baš ne sasvim dekapitirati, jer je to neracionalno, ali zaklati ga svakako. Prerezati mu grkljan, jer je efikasno i jeftino. I onda još reći da su tisuće ljudi u Jasenovcu i na Gradini sami sebi prerezali grkljane. Iz čiste zlobe, kako bi mogli kao ratnog zločinca optužiti velikog i pravednog hrvatskog muža i doktora, poglavnika Antu Pavelića. A nevina dječica bačena na bajunete također su se onamo bacila sama, iz istog razloga: poznate zlobe s kojom se rađaju srpska, židovska i romska djeca u koju je genetski usađena patološka želja da netko drugi bude kriv za njihovu smrt.

Među onima koji zdušno posjećuju mise zadušnice za Pavelića zacijelo ima i onih koji su plakali kad je prolazio plavi vlak s mrtvim Titom Postoje ljudi koji imaju snažnu želju da žale za nekim vođom, da cmizdre za nekom uniformom, bila ona bijela, zelena ili crna Titu je za života amputirana samo noga, ali i to je bilo dovoljno da se mnogi povesele. Još su se više veselili kad je umro. To se dobro vidjelo na stadionima i kolodvorima širom Jugoslavije kuda je prolazio plavi vlak s Brozovim posmrtnim ostacima: stotine tisuća uplakanih ljudi. Tek je sada jasno: plakali su od sreće. Danas ne možeš ni svijećom naći nekoga tko je onda plakao, a ako ga i nađeš, pa to spomeneš u novinama, postoji velika vjerojatnost da će te tužiti za duševnu bol. Jer to su takvi ljudi, stalno ih boli duša. Boljela ih je kad su plakali, a boli ih i sada, kad netko javno spomene da ih je boljela i onda. I nije isključeno da među onima koji sada zdušno posjećuju mise zadušnice za Antu Pavelića ima i takvih koji su plakali kad je prolazio plavi vlak. Oni jednostavno imaju snažnu želju da žale za nekim vođom, da cmizdre za nekom uniformom, bila ona bijela, zelena ili crna. Mrtvaci u uniformi prirasli su za srce hrvatskoga puka u tolikoj mjeri da ih više vole i cijene negoli svoje žive sunarodnjake ili sugrađane. To je donekle i razumljivo. Ljubav prema mrtvacu ne obvezuje, ona je nerijetko samo deklarativna i lakši je put do identiteta. Jer taj identitet koji se zadobiva mržnjom, identitet koji je negativno određenje, ne iziskuje prevelike mentalne napore ni emotivna naprezanja. To je ono: ja sam ja po onome koga mrzim, a ne po onome što jesam. Naime, mnogi ljudi s tim neugodnim pitanjem, “tko sam ja?”, imaju strašnih problema jer na njega nikako ne uspijevaju dobiti odgovor koji bi im se svidio. Ne mogu se jednostavno pogledati u ogledalo i reći: “Ja sam neuspješan čovjek, imam bezvezan posao koji mrzim, nisam završio školu jer sam lijen, oženio sam se tek tako, da ne ostanem sam, djeca mi nisu radost nego smetnja i obaveza, pijem jer ne podnosim ni sebe ni svijet, brijem glavu jer iz svog vlažnog sobička nikako da istrijebimo uši. Mislim da su za sve to krivi Srbi, partizani, crnci, Cigani i Židovi. Volim crnu boju tkanine, ali mrzim crnu boju kože. Pod kožom sam krvav, ali mrzim crvenu. Ne znam jesam li se rodio dobar, ali smatram da se Židovi genetski rađaju zli. Djed mi je ranjen na Kozari. U školi sam govorio da je bio partizan, a sad sam siguran da je pripadao Crnoj legiji. Ne perem se često, ali znam da Cigani smrde. Katolik sam i vjerujem u Boga, ali rado bih poubijao sve one koji ne misle kao ja kad to ne bi bilo kažnjivo. A Krista obožavam jer je bio Hrvat.” Kako vidimo, tradicionalna crna boja desničara zapravo je boja mraka, boja neprozirnosti i negledanja, boja žalobne tkanine koju prebacuju preko ogledala kako ne bi vidjeli svoje lice.

Po svemu ovome hrvatska bi zastava trebala biti crna, crvena i žuta. Crna bi simbolizirala pravedne borce i zastirače ogledala, crvena kletog dušmanina, a žuta bi bila neka vrsta komentara. Znak karantene. Kao na brodu. Ne prilazite! Opasna bolest!