Vedrana RudanMoja najbolja prijateljica. Neka se zove Kikikoka. Neka joj ime bude čudno, njena je priča banalna. Ima muža, kćer, tatu, mamu, kuću, imala je okićen bor, mala igra tenis, uči ruski, engleski i japanski. Njen muž, neka se zove Kikikoko, neka mu ime bude čudno, jezivo je običan muškarac. Taj je Kikikoko lud za Williamom Blakeom. Kad ne radi, Kikikoko puno radi, odlazi na tiha mjesta, parkovi, pusti kafići, pa sjedne i čita Blakea. Nikad čuli? Ne mogu vjerovati, ej! Ne mogu vjerovati?! Niste čuli za Blakea?! Čujte. “Tamnice su sagrađene od kamenja Zakona, javne kuće od opeka Religije.” Jasno? Ma kako nije jasno? “Lisica se skrbi za sebe, ali Bog se skrbi za lava.” “Slušaj glupanove kletve, to kraljevski ti je naslov!” I tako dalje i tako dalje. Blake se rodio 1757., a 1761., prema riječima njegovih biografa, Bog je provirio glavom kroz njegov prozor i on je počeo kričati. Možete li to razumjeti? Ne možete. A kad muškarac sjedi u boravku i gleda kako dečkići u kratkim hlačicama jašu jedan na drugome, lopta u daljini, to kužite? Svaki muškarac, s v a k i normalan muškarac nešto voli više od života. S v i muškarci imaju svoje velike slabosti. Zato Kikikoko u četrdeset i nekoj svaki slobodan trenutak iskoristi da bi u ruke uzeo “Pjesme, viđenja, proročanstva”* Williama Blakea, pa sjedne u svoj kut. Njegova strast prema pokojnom Blakeu nije od jučer. Kad je moja najbolja prijateljica Kikikoka prije dvadeset godina prvi put, to je bilo oko Nove godine, svoje drhtavo tijelo priljubila uz tijelo moga znanca Kikikoka, među njegovim nogama osjetila je kvrgu. Da nije, čitav bi njezin život krenuo drugim putem… Drugo želim reći, toga prohladnog dana iz džepa Kikikokovoga kaputa virio je Blake. Kikikoka to nije vidjela. Nisu to vidjeli ni prolaznici. Dan je bio leden, novogodišnje raspoloženje, tko će se zagledati u džep kaputa mladića koji je svoje međunožje pribio uz međunožje visoke cure. Koga briga što dečkima u takvim trenucima viri iz džepa. Želim reći, Kikikoki nitko nije lagao i varao je. Znala je od starta, mora voljeti Blakea ako želi osvojiti Kikikokovo srce. Trudila se. Ležali bi u krevetu, nakon seksa, Kikikoko, među nama, nije neki veliki jebač, muškarci nisu veliki jebači, zato Kikikoka i nije očekivala velikog jebača. Ležali bi tako Kikikoko i Kikikoka nakon seksa, to su trenuci kad žena voli biti bliska s junakom svojih snova, reći mu da više nisu jedno tijelo, ali jesu jedna duša… Zato je Kikikoka Kikikoku, dok bi tonuo u san, šaputala u desno uho: “Ponos pauna slava je Božja”, “Pohota jarca dar je Božji”, “Bijes lava mudrost je Božja”. Kužite li starog Blakea kome je Bog u njegovu ranom djetinjstvu uvalio glavu u sobu? Ni Kikikoka nije kužila, ali je znala, do srca muškarca svog života dolaziš samo glumljenjem kuženja onoga čime je tvoj junak opsjednut. A Kikikoka je znala da je baš Kikikoko junak njenih snova i da će tako zauvijek ostati. Vjenčanje, stan, kuća, kuća na moru, automobili… Kikikoko je uspješan muškarac, lupa veliku lovu, Blake mu nije zanimanje nego strast, to sam već rekla. Da, moram još nešto razjasniti, Kikikoka nikad nije bila ženica koja je preko Blakea uhvatila mužića da bi joj on kupovao haljine i zidove i ostalo što ženu čini sigurnom i sretnom. Ne. Kikikoka ima svoj posao, jako je marljiva, odlično zarađuje, samo, s godinama… I njoj godine idu. Četrdeset i neka jesu neke godine. Jadna Kikikoka umorila se od Blakea. Pala joj je na pamet jeziva ideja. Muškarac i žena nisu jedno, muškarac može voljeti Blakea, a žena Richarda Bandlera, osnivača Neurolingvističkog programiranja, Kikikoka je luda za njim, totalno različite knjige ne moraju od ljudi činiti totalno različite osobe… Ne definira te ono što čitaš, jednako vrijedi i onaj tko čita Blakea i onaj tko… Da skratim, Kikikoka je mislila da muškarca i ženu vezuje ljubav koja nema veze sa… Jadna Kikikoka mislila je… Moram biti precizna, Kikikoki je dosadio Blake. Bila ga je sita. Kad bi Kikikoko nakon orgazma Kikikoki rekao, “Najbolje je najstarije vino, najbolja je najsvježija voda”, čula ga je na pola uha, ako ga je uopće čula. Kikikoko je to osjetio. Da sam pisac, znala bih opisati Kikikokov uzbudljivi put od citiranja Blakea u bračnom krevetu do recitiranja istoga Blakea u krevetu tridesetogodišnjeg komada, neka se zove Mikikoka. Mi koje imamo preko četrdeset, mi koje imamo muževe preko četrdeset, sve mi slušamo ono što je Kikikoko rekao Kikikoki. Draga Kikikoka, ne plači, ja sam sa Mikikokom jer je luda za Blakeom. Vidiš, Kikikoka, jebem tebe, jebem nju, nije ljubav problem, Blake je problem. Da si zaista voljela Blakea, da nisi glumila, sve bi bilo drugačije. Mikikoka iskreno voli Blakea, ne mogu je ostaviti, naše su duše jedno, naravno, i naša su tijela često jedno, razumna žena poput tebe shvatit će, ne mogu bez Blakea, ne mogu bez tebe, ne mogu bez Mikikoke, ja sam samo normalan muškarac. I još je dodao, nisam znao da si toliko krhka. Kikikoka me gledala i plakala. Što ću učiniti? Teško mi je bilo odgovoriti mojoj najboljoj prijateljici Kikikoki. Različite smo žene. Mi planinarimo svaki vikend, moj muž i ja, lud je za vrhuncima, sedamnaest smo puta osvojili Triglav. Zato sam rekla Kikikoki. Voliš Richarda Bandlera, što kaže taj gospodin? “Najveće osobno ograničenje nije u stvarima koje želite učiniti a ne možete, nego u onima o kojima nikad niste razmišljali.” “Niste žrtve svemira, vi ste svemir.” “Neki ljudi misle da će se dobro osjećati ako se dogode neke stvari. Trik je da se dobro osjećate bez razloga.” “Samoubojstvo je trajno rješenje za privremeni problem.” O, rekla sam, draga Kikikoka, Richard Bandler nije preveden, a ja ne znam engleski.

Do srca muškarca svog života žene mogu doprijeti samo glumeći da kuže ono čime je njihov junak opsjednut, a što zapravo ne razumiju Da sam pisac, znala bih opisati njegov uzbudljiv put od citiranja Blakea u bračnom krevetu do recitiranja Blakea u krevetu 30-godišnjeg komada *William Blake, “Pjesme, viđenja, proročanstva”, izabrao i preveo Luko Paljetak, Konzor, Zagreb