Damir RadićHrvatski filmofili doista imaju razloga za zadovoljstvo 2004. godinom, kinematografski možda i najbogatijom od državnog osamostaljenja, s tim da pod kinematografijom mislimo na njezino najšire određenje, dakle na kompletnu slikopisnu djelatnost od produkcije preko distribucije i prikazivalaštva do festivala i izdavaštva. Prošla je godina obilježena kapitalnim kinoinvesticijama, ponajprije otvaranjem prvog “pravog” hrvatskog multipleksa, zagrebačkog CineStara u vlasništvu tvrtke Blitz/CineStar, koji broji čak 13 dvorana, te proširenjem tzv. minipleksa Broadway Tkalča tvrtke Intercom-Issa s tri na pet dvorana. Kako danas, zahvaljujući sve većoj eroziji kinomreže izvan glavnog grada, na Zagreb otpada oko 50 posto ukupnog hrvatskog kinoposjeta (naspram ne tako davnih 40 posto), nije potrebno objašnjavati kolika je važnost dvaju modernih i komfornih zagrebačkih multipleksa, međutim nade polagane u njih dosad su se tek djelomično ostvarile. Ukupni broj kinogledatelja i dalje se smanjuje (na tržištima drugih zemalja otvaranje multipleksa redovno je povećavalo broj posjetitelja), a odgonetnuti zašto je tako nije lako. Očito je da je filmska kultura u Hrvata niska, da se izlazak u kino uglavnom ne doživljava kao društveno zbivanje i da će prosječni hrvatski gledatelj udobnost gledanja filma na videu, osobito od afirmacije DVD-a, pretpostaviti kinu, ma koliko njegove dvorane i opći ambijent bili poticajni. Dakako, i životni standard igra znatnu ulogu, ali ne toliku kolika mu se često pokušava dati (u Srbiji je opći standard puno niži nego kod nas, ali kinoposjet je, proporcionalno gledajući, osjetno viši), premda je istina i to da je vlasnik Blitza Hrvoje Krstulović učinio mnogo da publiku odbije od CineStara. Želeći što prije povratiti silna ulaganja i odveć samouvjereno se oslanjajući na činjenicu da nude vrhunsku uslugu, Krstulović i njegovi partneri isprva su odredili drsko visoke cijene ulaznica, koje su naposljetku morali vratiti na uobičajenih 25 kuna, ali su zato kompenzaciju pronašli u tlačenju publike dugačkim i iznimno napornim blokovima TV-reklama; koliko im je svaka kuna dragocjena, demonstrirali su i neizdavanjem propusnica filmskim kritičarima i novinarima, premda je to bolji zagrebački običaj koji prakticiraju i Kinematografi i Intercom-Issa. Visoke standarde projekcija i gledateljske udobnosti potonja pak tvrtka u svom multipleksu Broadway Tkalča redovno narušava krajnje iritantnom praksom prekidanja odjavne špice dok su gledatelji još u kinu, što pokazuje ne samo bahat odnos prema korisnicima njihovih usluga, nego predstavlja i kršenje autorskih prava, na što njihovi nositelji, uglavnom je riječ o hollywoodskim major kompanijama, zasigurno ne gledaju blagonaklono. S druge strane, pojava multipleksa pružila je više prostora nehollywoodskom i domaćem filmu, pa smo prošle godine u najboljim kinodvoranama mogli gledati filmove produkcijske i/ili zemljopisne provenijencije kakva je od vremena pretvaranja hrvatske kinomreže u hollywoodski privjesak bila (gotovo) sasvim neuobičajena. Dakako, najveći utržak ostvarili su veliki hollywoodski hitovi – “Povratak kralja”, koji se počeo prikazivati u zadnjem tjednu 2003., skupio je nešto manje od 270 tisuća gledatelja, “Pasija” nepunu 261 tisuću, “Troja” nepunih 140 tisuća, “Harry Potter i zatočenik Azkabana” nešto manje od 103 tisuće, a “Shrek 2” umalo je dosegnuo 100 tisuća; nijedan drugi film nije se ni približio granici od sto tisuća, a zanimljivo je da je megahit “Spiderman 2” u nas skupio manje od 65 tisuća gledatelja. Dva najgledanija hrvatska ostvarenja su “Duga mračna noć” i “Sretno dijete”, oba s nepunih 30 tisuća gledatelja, a i većina ostalih domaćih filmova imala je pristojnu gledanost: “Tu divnu splitsku noć” i “Konjanika” gledalo je nešto manje od 14 tisuća ljudi (Ostojićev se film još prikazuje), a “Svjedoke” i “Družbu Isusovu” nešto više od 10 tisuća, s tim da takav rezultat za međunarodno vrlo uspješan i pritom kontroverzan (što je trebalo podići zanimanje) Brešanov film nije blistav.

Očito je da je filmska kultura u Hrvatskoj niska, da se izlazak u kino uglavnom ne doživljava kao društveno zbivanje Hrvatski film prošle godine nije imao samo korektnu kinogledanost, nego je zabilježio i najveći međunarodni odjek u zadnjih petnaestak godina Brodski video Severine Vučković bio je prošle godine najgledaniji slikopisni uradak u Hrvatskoj, a imao je psihosocijalni, kulturalni i pravosudni značajHrvatski film prošle godine nije imao samo korektnu kinogledanost, nego je zabilježio i najveći međunarodni odjek u zadnjih petnaestak i više godina. Čak četiri filma uvrštena su u natjecateljske programe festivala A kategorije (“Svjedoci” u Berlinu, “Tu” u Karlovym Varyma, “Konjanik” u Mar del Plati, “Družba Isusova” u Šangaju), pri čemu su “Svjedoci” prvi hrvatski film nakon Zafranovićeva “Pada Italije” u programu jednog od tri najveća festivala (Cannes, Venecija, Berlin), a “Tu” film s najvećim priznanjem – Specijalnom nagradom žirija. Sjajno je prošla i “Ta divna splitska noć” okitivši se drugom glavnom nagradom u Sarajevu i nominacijom za Prix Fassbinder Europske filmske akademije za najveće otkriće godine. Uz to smo na Pulskom festivalu vidjeli vrlo dojmljiv uradak Ognjena Sviličića “Oprosti za kung fu”, koji podsjeća na rane radove Mikea Leigha, te svjedočili impresivnom debiju mladog Antonija Nuića u završnoj epizodi omnibusa “Sex, piće i krvoproliće”, dosad najambicioznijeg projekta produkcijske kuće Propeler film Borisa Matića, suosnivača Motovunskog festivala te osnivača i direktora Zagreb film festivala.

Spomenuvši festivale, došli smo na vrlo plodno tlo. Zadnjih ih je godina u nas niknulo jako mnogo, a čak njih sedam, redom međunarodnog karaktera, u ovom se trenutku doimaju relevantnima (Pula, Motovun, Zagreb, Split, One Take, Zagreb Queer i Human Rights), od kojih su zadnja tri spomenuta upravo protekle godine doživjeli punu afirmaciju: One Take je među inim ponudio retrospektivu jednog od vodećih suvremenih japanskih autora, Hirokazua Kore-Ede, Zagreb Queer Festival uobičajeno kontroverznog Larryja Clarkea, ali i zadnji film Patricea Chéreaua “Njegov brat”, a Human Rights Film Festival, pod novim vodstvom sasvim mlade Puljanke Vanje Kaluđerčić, kultni petosatni ultraniskobudžetni film “Batang – West Side” Filipinca Lava Diaza o filipinskoj zajednici u New Yorku odnosno Jerseyju, te “Greendale” Neila Younga, ekranizaciju njegova istoimena angažiranog albuma. Nema sumnje da procvat festivala pruža dobru priliku hrvatskim filmofilima za uvid u kreativno potentne zakutke svjetske kinematografije, ali i barem posredno utječe na višu kreativnu razinu nacionalne produkcije.

Uz otvaranje odnosno proširenje zagrebačkih multipleksa, svojevrsnu renesansu hrvatskog filma i rast kvalitetne festivalske ponude, nezaobilazan slikopisni događaj protekle godine je i brodski video Severine Vučković, uradak koji ima znatan psihosocijalni, kulturalni, ali i pravosudni značaj, a kojim se nitko nije ozbiljnije pozabavio. Riječ je o najgledanijem slikopisnom uratku u Hrvata ikad, što ne treba podcijeniti, a osim što je pokazao da je Severina daleko bolja glumica nego pjevačica, razotkrio je među ostalim i nevjerojatnu rigidnost zakonskog određenja autorskog djela i njegova sudskog tumačenja, prema kojem eksperimentalni klasici Andyja Warhola, koji su bilježili ono što se zbivalo između paljenja i gašenja kamere, kao ni dobar broj filmova Jean-Luca Godarda i Dogme 95, na čijim špicama (glavni) autori nisu potpisani ili špicu u standardnom smislu nemaju, zapravo nisu autorska djela (!?). Godinu je obilježio i fenomen Big Brothera filmu sestrinskog medija televizije, koji je fascinantno pokazao moć masmedija i potvrdio proročanski karakter Warholove izjave da će u budućnosti svatko moći dobiti svojih 15 minuta slave. Umjesto da pokušaju dokučiti kako se nešto što isprva nije više od prozaičnog “gluvarenja” tzv. običnih ljudi može generirati u zabavnu i naposljetku dramatičnu predstavu ultimativne autentičnosti (nezaboravno finale s Alenom, Sašom i Zdravkom prikovanima za kauč i konačna provala emocija), naša je “intelektualna javnost” čitavu stvar prezrivo svela na nedostojnu korporacijsku manipulaciju.

Godina 2004. najavila je i mogućnost procvata domaćeg filmskog izdavaštva, što je nasušna potreba u zemlji u kojoj ne postoje prijevodi temeljnih filmoloških knjiga, a produkcija domaćih autora svedena je na dva-tri imena. Najjače su odjeknula dva naslova: ”Žuti titl – drugačija filmska enciklopedija” Velimira Grgića i Marka Mihalinca, posveta eksploatacijskoj i trash produkciji odnosno “kinematografiji bizarnosti”, knjiga koja plastično prikazuje novu generaciju filmofila dobro informiranih o opskurnim malezijskim ili nikaragvanskim filmotvorcima, ali neupućenih u filmsku povijest prije 1970-ih, autora kojima su npr. Dolph Lundgren ili Michael Dudikoff mnogo zanimljivije face od Ala Pacina ili Roberta De Nira. Druga važna knjiga je “Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945.-2001.” Amerikanca Daniela J. Gouldinga, tek donekle kompetentnog i ne osobito lucidnog autora srbocentrične vizure. Naposljetku se izdavačkim događajem godine pokazala deseta godišnjica najozbiljnijeg, a vjerojatno i najboljeg filmskog časopisa koji je Hrvatska ikad imala, Hrvatskog filmskog ljetopisa pod uredničkim vodstvom Hrvoja Turkovića, oaza analitičko-kritičkog, esejističkog i studijskog problematiziranja filma u svim njegovim vidovima.

DESET NAJBOLJIH FILMOVA U REDOVNOJ KINODISTRIBUCIJI

1. 21 gram/21 Grams, R: Alejandro Gonzales Inarritu – prvi američki (nezavisni) film genijalnog Meksikanca Inarritua (“Pasja ljubav”) vrhunski je primjer modernističkog naturalizma, istodobno opor i nježan film iznimna ugođaja i neopisivo moćnih glumaca.

2. Slon/Elephant, R: Gus Van Sant – čista filmska poezija s temom odnosa prostora i vremena zbivanja, u slavu tinejdžerske ljepote potresene iracionalnom provalom nasilja; ostranjeno i prekrasno.

3. Božji grad/Cidade de Deus, R: Fernando Merrelles – nadolazeći brazilski autor savršenim je umijećem uobličio dobro poznatu motiviku beznadnog odrastanja u velegradskom getu, podarivši izlizanoj matrici neočekivanu svježinu.

4. Avanture male Chihiro/Sen to Chihiro no kamikakushi, R: Hayao Miyazaki – za razliku od hollywoodske škole animacije, velikom Japancu vrlo mladi protagonisti nisu izlika za psihološku nezrelost i idejne stereotipove, nego poticaj za nove kreativne prodore.

5. Heroj/Ying xiong, R: Zhang Yimou – slavni kineski sineast demonstrira vrhunsko manirističko majstorstvo u tradicionalnom istočnjačkom modusu, zapadnjacima najpoznatijem po “Tigru i zmaju” Anga Leeja; “Inšallah Madona, inšallah” na kineski način.

6. Loš odgoj/La Mala educacion, R: Pedro Almodovar – ingeniozni Španjolac nastavlja izniman kreativni niz ovim narativno i identitetski vrlo složenim ostvarenjem koje uključuje i implicitnu kritiku Crkve, ali je ponajprije priča o iluziji i čežnji.

7. Izgubljeni u prijevodu/Lost in Translation, R: Sophia Coppola – uz sav humor, dirljivo tužan film o otuđujućoj prirodi egzistencije i ljepoti navještene ljubavi, s nezaboravnim Billom Murrayem i Scarlett Johansson u jednako nezaboravnim ambijentima suvremenog Tokija.

8. Vječni sjaj nepobjedivog uma/Eternal Sunshine of the Spotless Mind, R: Michel Gondry – još jedan osebujan uradak temeljen na scenariju postmodernističkoga gurua Charlieja Kaufmana; rijetko kad je artistički ludizam bio tako skladno povezan s propitivanjem psihološke prirode čovjeka.

9. Barbarske invazije/Les Invasions barbares, R: Denys Arcand – kanadski, preciznije kvebečki oscarovac lucidna je i naposljetku optimistična studija napetog odnosa nekad silno entuzijastičnih, a sad umornih ljevičara i njihovih (pragmatičnih) postmodernih potomaka; film je ujedno i libertinska oda erotskim slobodama i eutanaziji.
10. Povratak/Vozvraščenje, R: Andrej Zvjagincev – ponešto precijenjen, ali nedvojbeno sugestivan prikaz suočavanja mladih i nevinih s autoritarnom moći; Vladimir Garin i Ivan Dobronravov divni su kao sinovi u srazu s tajanstvenim ocem, u filmu koji Tarkovskom duguje sve.

NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI U REDOVNOJ DISTRIBUCIJI

1. Sretno dijete, R: Igor Mirković – sjajno režiran dokumentarac nostalgična je posveta novom valu (koji se ni slučajno ne može svesti na Johnnyja Štulića kao što bi neki htjeli), sagledanom iz perspektive pripadnika generacije 60-ih kojoj su divni zagrebački i beogradski dečki promijenili svijet.

2.Ta divna splitska noć, R: Arsen Anton Ostojić – moderno narativno koncipiran i suvereno režijski realiziran, uz to i krasno erotiziran, Ostojićev prvijenac veliko je osvježenje hrvatske kinematografije, a nominacija za Nagradu Fassbinder donijela mu je i međunarodnu potvrdu.

NAJVEĆA RAZOČARANJA GODINE U HRVATSKIM KINIMA

1. Duga mračna noć, R: Antun Vrdoljak – filmski povratak nekad davno relevantnog autora pretvorio se u potpunu blamažu: nezamislivo staromodan, patetičan i dosadan, Vrdoljakov patrijarhalni pamflet ujedno odašilje podmuklu poruku o usporedivosti ustaškog i židovskog stradanja.

2. Isplata/Paycheck, R: John Woo – iako je opće mišljenje da Woo u Americi nije dosegao vrhunce svog hongkonškog opusa, s ovim je filmom pao na najniže grane; virtuoz akcijskih uprizorenja ovdje se stavio u službu eksploatacijskog štanceraja maskiranog hollywoodskom A produkcijom.

3. Collateral, R: Michael Mann – zatravljen omiljenim mu motivom sukoba jakih usamljenika, veliki Michael Mann nije primijetio da je scenarij koji režira nakrcan notornim stupidnostima; Tom Cruise i dalje je kronično netalentiran, a ni hvaljeni Jamie Foxx nije impresivan.

4. Sestre Marije Magdalene/The Magdalene Sisters, R: Peter Mullan – dobitnik Zlatnog lava 2002., ovaj sterilan i plošan film crkveno zlostavljanje jedrih irskih djevojaka prikazuje kao benigne nevolje ročnika nekadašnje JNA; nije čudno da su bivše zatočenice njime bile razočarane.

5. Profesionalac, R: Dušan Kovačević – sutvorac “Ko to tamo peva”, “Maratonaca” i “Balkanskog špijuna” totalno je beskrvno režirao vlastiti komad, vizualno krajnje neugledno i zagnjavljujuće djelce o protumiloševićevskom političaru i agentu koji ga je uhodio, falsificiravši usput broj srpskih izbjeglica nakon Oluje.

HRVATSKE FESTIVALSKE POSLASTICE (SAMO FILMOVI KOJI NISU I NEĆE DOĆI NA REDOVNI DOMAĆI KINO ILI VIDEO REPERTOAR)

PULA

1. Hvatanje Friedmanovih /Capturing the Friedmans, R: Andrew Jarecki – nominiran za Oscara, ovaj dugometražni dokumentarac impresivan je prikaz pomaknute obitelji američkih Židova koju je razorila medijska hajka nakon što je pater familias priznao da je pedofil, a onda na temelju predrasuda osuđen za silovanje svojih učenika, koji nisu ni primijetili da su silovani sve dok ih policija nije uvjerila u to.

2. Aileen: Život i smrt serijskog ubojice/Aileen: Life and Death of Serial Killer, R: Nick Broomfield, Joana Churchill – još jedan odličan cjelovečernji dokumentarac, ovaj put o fascinantnoj osobnosti navodno prve žene koja je serijski ubijala, a koju je Charlize Theron utjelovila u “Čudovištu” i dobila Oscara.

3. Žeđ/Atash, R: Tawfik Abu Wael – Palestinac Wael u koprodukciji s Izraelcima snimio je ovo iznimno sugestivno ostvarenje koje još dojmljivije nego “Povratak” tematizira autoritarnu presiju pater familiasa nad svojom djecom; cannesko otkriće s velikim pokrićem.

MOTOVUN

Najtužnija muzika na svijetu/The Saddest Music in the World, R: Guy Maddin – Kultni Kanađanin Maddin možda je pomaknutiji i od samog Davida Lyncha: u doba velike ekonomske krize Gavrilo Princip predstavnik je Srbije na natjecanju za najbolju mjuzikl-točku u organizaciji Isabelle Rossellini kao žene sa staklenim nogama ispunjenim pivom; uz to, film je doslovno rađen u stilu 30-ih, tako da predstavlja doista osebujan filmofilski užitak.

ZAGREB FILM FESTIVAL

Moj brat je vampir/Mein Bruder, der Vampir, R: Sven Taddicken – kao i Motovun, i ZFF je ponudio niz vrijednih ostvarenja, ali Taddickenov film pravi je biser: maloljetna alternativka žudi za seksualnom inicijacijom koju naposljetku ostvari s rođenim, blaže retardiranim bratom, koji je interesantan i zgodnoj curi njihova starijeg brata policajca; libertinski duh na djelu s rijetko viđenim intenzitetom.

ZAGREB QUEER FESTIVAL

Ken Park, R: Larry Clarke, Edward Lachman – prva suradnja kultnih alternativaca Larryja Clarkea i Harmonyja Korinea nakon “Klinaca” naturalistički je opis životnog beznađa malogradskih tinejdžera, clarkeovski začinjen iznimnim seksualnim prizorima; završni seksualni trio s prekrasnom Tiffany Limos u sredini oda je radosti beznadne mladosti.

ONE TAKE FILM FESTIVAL

9 pjesama/9 Songs, R: Michael Winterbottom – osim nekoliko dragocjenih retrospektiva, One Take ponudio je ne toliko kvalitetan koliko važan, a svakako lijep film o ljubavnom odnosu Britanca i Amerikanke koji otvoreno priziva legendarni Godardov klasik “Do posljednjeg daha”; Winterbottom je uspio eksplicitnim seksualnim prizorima dati toplinu kakva se rijetko može pronaći u jedinom rezervatu sustavnog prikazivanja eksplicitne seksualnosti, onom pornografskom.