IlustracijaViralni video dvojice međunarodnih francuskih nogometaša koji se nježno ljube pred stadionom punim navijača opčinio je frankofone medije. Nakon postignutog gola u prijateljskoj utakmici protiv Njemačke, vidi se kako Olivier Giroud objema rukama grabi lice svog suigrača Mathieua Debuchyja i ljubi ga u usta. Kako je jedan bloger zadihano napisao: „Bilo je brzo, ali strastveno."

Krhka muževnost

Snimka je opetovano emitirana na francuskim informativnim kanalima u usporenoj verziji i iz mnoštva različitih kutova, dok su stručnjaci i navijači žučno raspravljali je li to bio trenutak bezazlenog heteronormativnog zbližavanja ili nešto subverzivnije. Braneći svoju heteroseksualnost, Giroud je za medije izjavio: „Jednostavno smo se očešali [obrazima]. Samo sam mu zahvaljivao. Ja sam osjećajna osoba. Nema tu ništa više od toga." Unatoč činjenici da su ta dvojica muškaraca odlučno heteroseksualni, reakcija na video povlači pitanje zašto trenutak vidne homoseksualnosti u kontekstu nogometne utakmice podiže toliko prašine. Sophia Aram u Le Mondeu pita zašto „je muževnost nogometaša tako krhka, tako osjetljiva? Zašto nogometaši više od drugih imaju potrebu biti uvjereni i uvjeriti druge u svoju heteroseksualnost? Kada će biti pokrenuta prava kampanja protiv homofobije u nogometu? Slike najslavnijih igrača kako se ljube otvorenih usta uz slogan: 'Nogomet je sport i za gejeve'?"

Tragičan slučaj Fashanu

Ukratko, ne tako skoro. Kako je istaknuo nedavni BBC-jev dokumentarac, u Britaniji ima oko 5000 profesionalnih nogometaša i nijedan od njih nije otvoreno gej. Jedini nogometaš koji je dosad otvoreno istupio bio je Justin Fashanu početkom 1990-ih godina, što je bila odluka koja ga je stajala karijere i konačno života. Nakon niza skandala na naslovnicama, obiteljskih razmirica i poruga njegova menadžera Briana Clougha koji ga je u nekoliko navrata nazvao „pederčićem", Fashanu se objesio. Njegov brat John Fashanu prošli je tjedan u intervjuu rekao da su izjave njegova brata bile tek poze za privlačenje pažnje javnosti: „Zabrinjavalo me što netko ide okolo i viče s krovova 'Crnac sam' ili 'Homoseksualac sam' ili 'Gej sam' kako bi dobio publicitet ili novac. Izmišlja priče da bi privukao pažnju."

Izopćenost i poruge

John Fashanu također je dodao da ne samo da mu brat nije bio gej, već uopće ne postoje gej nogometaši. „To je igra mačo muškaraca", ustvrdio je. S obzirom na to koliko su takvi stavovi, čini se, još uvijek rašireni, ne iznenađuje što nijedan drugi gej nogometaš nije slijedio Justinov put. To nije zato što oni ne postoje. Vodeći britanski izvor tajni o slavnima Max Clifford tvrdio je da osobno poznaje „vjerojatno pet-šest [igrača] ... koji su ili gej ili biseksualni". Dodao je da se nogometaši ne žele izjasniti o tome jer „bi im karijere bile gotove kada bi se znalo da su otvoreno gej". Dodao je i da bi otvoreno gej nogometaši bili „potpuno neprihvatljivi drugim igračima. Bili bi izopćeni ... oni su sada u jednakom strahu kao i prije deset godina."

Mlaka kampanja establishmenta

Međutim, Engleski nogometni savez (FA) konačno je polako krenuo u akciju. Uzvišeno vladajuće nogometno tijelo nevoljko je pokrenulo kampanju protiv homofobije u sportu s proklamiranim ciljem promicanja „Pa što?" kulture. Službenik Saveza na čelu kampanje Adrian Bevington rekao je: „Želimo osigurati da svaki igrač koji želi biti otvoren u vezi svoje seksualnosti to može učiniti s punom potporom FA-a." Iako je to pozitivan razvoj događaja, jedino dosadašnje postignuće kampanje bilo je slanje plakata u svlačionice 92-ju profesionalnih timova u Engleskoj. S obzirom na golemi trud uložen u iskorjenjivanje, izbacivanje i pokazivanje crvenog kartona rasizmu, FA-ova kampanja protiv homofobije izrazito je mlaka.

Početkom 90-ih godina John Fashunu izjavio je sljedeće o svom gej bratu: „Ne bih rado igrao niti se čak presvlačio u istoj prostoriji s njime. Naprosto se tako osjećam, a ako sam ja takav, siguran sam da su i drugi nogometaši takvi." Ostaje da se vidi može li francuski poljubac koji je obišao svijet promijeniti sve to.

Autor: Daniel Jacobius Morgan

Preneseno sa stranice New Statesman